Jesmo li karboholičari? Zašto je redukcija ugljikohidrata tako teška?

Članak napisao: Gary Taubes za New York Times
S engleskog prevela: Andreja Berišić

Držim se prehrane bogate mastima s ograničenim ugljikohidratima već skoro 20 godina, otkad sam je započeo kao eksperiment kada sam istraživao nutricionizam za časopis Science. Lako mi je održavati zdravu kilažu kada se hranim na ovaj način. No čak i nakon dva desetljeća osjećaj da sam na kliskom terenu je sveprisutan.

Poseban problem su praznici i obiteljska putovanja. Čini se da se deserti i slatkiši pojavljuju nakon svakog ručka i večere, a meni nije lako reći ne kada ih svi drugi jedu. Što više slatkiša jedem, što ih više jedemo kao obitelj, to mi više vremena po povratku kući treba da prestanem očekivati tu dnevnu poslasticu.

Shvatio sam da me male količine nekog finog deserta ili tjestenine ili kruha ne mogu zadovoljiti. One mi prije potpaljuju jaku žudnju za još, za pojesti sve, pa i preko toga. Lakše mi je u potpunosti izbjegavati šećer, žitarice i škrob nego ih pokušati jesti umjereno. Pitanje je zašto.

Kako bismo uopće pokušali odgovoriti na to pitanje moramo razumjeti da su znanstvenici generalno podijeljeni, ne samo po pitanju toga što uzrokuje pretilost, nego i zašto imamo tzv. cravings (pretjeranu želju za nekom hranom) i zašto tako često ne uspijevamo s dijetama.

Konvencionalno razmišljanje, kojeg se drži većina znanstvenika i kliničara što sam ih tokom godina intervjuirao, kaže da je pretilost uzrokovana kalorijskim viškom. Oni to smatraju poremećajem "energetske ravnoteže" za što je odgovarajući tretman konzumirati manje energije (manje kalorija) i potrošiti više. Kada ne uspijemo s ovakvim receptom implicira se da nemamo dovoljno snage volje ili samodiscipline.

"Na to se gleda kao na psihološki problem ili čak pitanje karaktera" kaže dr. David Ludwig koji istražuje i liječi pretilost na Harvard Medical School.

Dr. Ludwig smatra, kao i ja sam nakon puno godina izvještavanja, da je pretilost zapravo poremećaj hormonalne regulacije, a hormon koji dominira ovim procesom je inzulin. Inzulin izravno povezuje ono što jedemo s gomilanjem viška masnog tkiva, a to je uzvratno povezano s hranom za kojom žudimo i s gladi koju osjećamo. Još je od 1960-ih poznato da inzulin signalizira masnim stanicama da akumuliraju masnoću, dok istovremeno govori drugim stanicama u našem tijelu da sagorijevaju ugljikohidrate kao gorivo. Prema ovom mišljenju ugljikohidrati uzrokuju debljanje na jedinstven način.

Budući da ugljikohidrati koje konzumiramo uvelike određuju razinu inzulina nakon jela, posebno lako probavljive žitarice i škrob, poznati kao ugljikohidrati visokog glikemijskog indeksa, kao i šećeri poput saharoze i kukuruznog sirupa s visokim udjelom fruktoze, dijete temeljene na ovom pristupu posebno ciljaju na te ugljikohidrate. Ne želimo li ostati debeli ili se još više udebljati – ne jedemo te ugljikohidrate.

Efekt koji inzulin ima na metabolizam masti i ugljikohidrata daje objašnjenje zašto su ti isti ugljikohidrati, kako kaže dr. Ludwig, hrana za kojom tipično najviše i žudimo, te zašto bi i najmanje "udovoljavanje" toj žudnji lako moglo dovesti do prejedanja.

Čak i ako samo malo povisite razinu inzulina, tijelo se nužno prebacuje sa sagorijevanja masti kao goriva na sagorijevanje ugljikohidrata, kaže dr. Robert Lustig, pedijatrijski endokrinolog sa Sveučilišta California, San Francisco.

"Što se više poveća razina inzulina to više žudite za ugljikohidratima", kaže on. "Kada uzmete malu količinu ugljikohidrata od koje vam se podigne inzulin, energija se pretvara u vaše masne zalihe, dok je ostalim vašim stanicama ta ista energija uskraćena – što je u suštini gladovanje. Kompenzirate to tako da osjećate glad, posebno za još više ugljikohidrata. Visoka razina inzulina uzrokuje žudnju za ugljikohidratima ili carb-craving".

Čak i samo zalogaj ili okus hrane bogate ugljikohidratima, može stimulirati inzulin i stvoriti žudnju – craving – za još više ugljikohidrata. Dr. Lustig kaže "Uopće ne sumnjam da kada 'karboholičari' smanje razinu inzulina postaju manje karboholični. Ako opet pokleknu i počnu jesti ugljikohidrate, vraćaju se na početak. Vidio sam to kod brojnih pacijenata."

Poseban problem su šećer i slatkiši zbog nekoliko fizioloških mehanizama koji su vjerojatno jedinstveni za šećer. Čini se da je žudnja za šećerom posredovana kroz centar za nagrađivanje u mozgu koji se aktivira i s drugim ovisničkim substancama. I šećer i druge ovisničke substance stimuliraju otpuštanje neurotransmitera dopamina, od čega se stvara intenzivno ugodna senzacija koju naš mozak silno želi ponoviti. Da li je ovo zaista značajan faktor u žudnji za šećerom, jedno je od mnogih kontraverznih pianja u ovom području.

Znanstvenici poput dr. Ludwiga i dr. Lustiga koji rade s pacijentima, te drugi liječnici, nutricionisti i dijetetičari koji promoviraju dijete s ograničenim udjelom ugljikohidrata, vjeruju da se pretjerana žudnja za ugljikohidratima može smanjiti tako da se umjesto njih konzumiraju veće količine zdravih masti. Mast je zasitna, kaže dr. Ludwig, i ona je makronutrijent koja ne stimulira izlučivanje inzulina. Konzumiranje hrane bogate mastima "pomaže zaustaviti prejedanje" (tzv. binge), kaže dr. Ludwig, "za razliku od hrane s visokim udjelom ugljikohidrata koja prejedanje pogoršava". (Definicija "zdrave" masti je pak tema za sebe).

Koji god mehanizam da je u pitanju, ako nam je cilj izbjeći posrtaj koji od jedog zalogaja riže vodi do prejedanja krafnama ili do kompletnog odustajanja od dijete, onda se mogu primjeniti iste pionirske tehnike koje su se primjenjivale na području ovisnosti o drogama za izbjegavanje ponovnog posrtaja. Ovi osnovni principi su se razvijali desetljećima, kaže Laura Schmidt, specijalistica za ovisnost na Sveučilištu California, San Francisco School of Medicine, koja također izučava šećer. Ti principi "funkcioniraju za svakoga koji se doveo do toga da je čist (od ovisničkih substanci) i trijezan i želi takav ostati".

Prva i najočitija strategija je da se držimo podalje od okidača. "Alkoholičari se neće zaposliti u kafiću ako im je stalo da ostanu trijezni, neće čak ni zalaziti u dio trgovine koji sadrži alkohol", kaže dr. Schmidt. "Teže je izbjegavati brzu hranu u okruženju prepunom takve hrane, ali svakako možemo očistiti naše okruženje doma i izbjegavati situacije gdje su šećer i slatkiši lako dostupni".

Možda je potrebno promijeniti i našu socijalnu mrežu tj. uvjeriti naše obitelji i društvenu zajednicu da i oni izbjegavaju ovakvu hranu, kao što bi nam bili voljni pomoći da se pokušavamo odvići od cigareta ili alkohola ili neke teže droge.

Još jedan koristan način je da naučimo prepoznati, isplanirati i izbjegavati situacije koje oslabljuju našu odlučnost i povećavaju snažnu žudnju za hranom (cravingse). "Ako znam da svaki dan oko 3 sata popodne imam mali pad zbog kojeg ću poželjeti otići do automata sa slatkišima, onda mogu imati spremnu odgovarajuću hranu koja neće izazvati prejedanje", kaže dr. Schmidt. "Umjesto bezalhokolnih gaziranih pića mogu piti gaziranu vodu s malo limuna".

Na posljetku, za svaku uspješnu dijetu po definiciji je potrebna dugoročna predanost. Često se smatra da je dijeta nešto što držimo ili ne držimo, pa ako pogriješimo, mislimo da dijeta nije uspjela. No ako prihvatimo logiku prehrane sa ograničenim unosom ugljikohidrata, onda to podrazumijeva prihvaćanje doživotnog suzdržavanja. Baš kao i sa cigaretama i alkoholom, ako posustanemo – ne odustajemo već se vraćamo natrag na pravi put.

"Radi se o vrlo moćnom sustavu koji se mora razriješiti, bilo da je riječ o ovisnosti ili metaboličkoj bolesti", kaže dr. Schmidt. "Utkan je u tijelo i um tijekom niza godina i potrebna je promjena na duže staze kako bi se ozdravilo".

Izvor: Are You a Carboholic? Why Cutting Carbs Is So Tough

Nova knjiga Pšenični trbuh

Ovdje prenosim predgovor koji sam napisala za hrvatsko izdanje čuvene knjige doktora Williama Davisa "Pšenični trbuh" (Wheat Belly) koja je upravo izašla iz tiska i dostupna je za narudžbe ovdje.

---Od najranijeg djetinjstva mojim je životom upravljao trbuh. U tinejdžerskim godinama sve je kulminiralo. Stalno mi je trbuh bio napuhan, bolan, i što je najgore, stolica je bila užasno neredovita (jednom tjedno, uz pomoć laksativa). Moje raspoloženje direktno je ovisilo o stanju moga trbuha i probave. Ako bi trbuh bio koliko toliko miran, moj je dan imao šanse da bude dobar. Kada mi je trbuh bio napuhan, uglavnom bih izgledala kao trudnica u sedmom mjesecu trudnoće. Kada bi bio bolan, ti su se bolovi prenosili na ramena, kukove i leđa, tako da sam jednostavno morala leći.

Ne mogu se pohvaliti da sam kao dijete zdravo jela. Mama i baka kuhale su, naravno, domaća jela, ali ja sam bila vrlo divlje i tvrdoglavo dijete i odbijala sam kuhanu hranu. Najdraži su mi bili keksi i mlijeko ili kruh ”udrobljen” u bijelu kavu s dosta šećera. Osim toga, slatkiši svih vrsta, peciva, sendviči, mlijeko. Zapravo, od tog vremena do danas, malo se toga promijenilo – prehrana koja se temelji na pšeničnim proizvodima, šećeru i mlijeku i dalje se smatra normalnom. Pšenica? Pa ona je itekako zdrava, posebice ona ”integralna”. Nisu li upravo prema službenim prehrambenim smjernicama žitarice baza zdrave prehrane?

Vjerojatno su moji probavni problemi bili razlog zašto me je u odraslog dobi jako zanimala prehrana pa sam čitala i proučavala sve do čega sam mogla doći i revno sam isprobavala sve metode koje bi mi se učinile logične. Omiljena mjesta za kupovinu bile su mi prodavaonice ”zdrave hrane” gdje sam kupovala müslije, žitne pahuljice, integralne krekere, vegetarijanske kolačiće, energetske žitarične pločice i integralnu tjesteninu.

Koliko god sam u odrasloj dobi težila zdravijem načinu prehrane, zapravo se nisam ni koraka pomaknula od onog keksa i mlijeka i u bijelu kavu udrobljenog kruha – hrane mog djetinjstva. Cijelo vrijeme zapravo sam konzumirala pšenicu. Proizvode od pšeničnog brašna. Pod ovim ili onim imenom, ali uglavnom pšenicu uz dodatak drugih žitarica.

U međuvremenu je medicina priznala to stanje za koje su nam liječnici ranije govorili da je samo u glavi. Napuhan i bolan trbuh uz neredovitu stolicu, u izostanku dijagnoze neke teže bolesti kao što je Crohnova bolest, ulcerozni kolitis ili celijakija, dobio je ime: iritabilni kolon ili IBS prema engleskom Irritable bowel syndrome. Prevalencija ovog poremećaja toliko je postala učestala da su mu morali dati ime. Jupi, nisam jedina koja okolo hoda s napuhanim trbuhom koji jednostavno tako, kad njemu dođe, odluči da ne mogu zatvoriti patent zatvarač na jeans hlačama jer se napuhao nekih 20 cm u širinu. Ali to je bilo sve. Stanje je dobilo ime ali ne i rješenje. Lijekovi se naravno nude ali oni ne rješavaju uzrok jer uzrok nije ni pronađen. Zašto se zaboga moj trbuh napuhuje i zašto ne mogu kao sav normalan svijet otići ujutro na toalet?

A onda se sve promijenilo. 2006. godine otvorio se jedan sasvim novi svijet za mene – svijet učenja potpuno novih stvari. Uz studij nutricionizma u Švedskoj, uporedo sam čitala i proučavala i druge autore a ne samo obaveznu studentsku literaturu. Hrpa knjiga na švedskom i engleskom postajala je sve veća a moja spoznaja sve jasnija. Otkrila sam LCHF, Paleo prehranu, prehranu bez žitarica i što je najvažnije – bez pšenice i glutena. Moje probavne tegobe su nestale. Jednostavno su nestale. Trbuh više nije upravljao mojim životom i raspoloženjem. Više se nije napuhivao, niti je bolio, a stolica se regulirala. Bez lijekova, izbacivanjem žitarica.

Odavno sam čitala knjigu Wheat Belly dr. Williama Davisa i priželjkivala da se prevede na hrvatski kako bi postala dostupna svima. Sreća da je Jesenski i Turk nakladnik sa sluhom za motrišta koja izlaze iz okvira konvencionalnog, jer su knjige ovog tipa prijeko potrebne za edukaciju svih ljudi. Napokon ćete od A do Ž saznati zašto su žitarice, a posebno pšenica, štetne za ljudski organizam.

Postoji više skrivenih razloga zbog čega su pšenični proizvodi glavni uzročnici pretilosti, dijabetesa, bolesti srca, raka, demencije, depresije i mnogih drugih modernih bolesti. Pšenica uništava naše zdravlje kroz mnoge mehanizme i povijest ”nove” pšenice ide paralelno s poviješću kroničnih bolesti i pretilosti diljem svijeta.

Naime, nova pšenica, ova koja je danas nama dostupna, nije ona ista pšenica od koje su naše (pra)bake mijesile kruh. Nova, tzv. patuljasta pšenica, Triticum aestivum, proizvod je genetske manipulacije i hibridiziranja kojima je stvorena kratka, zdepasta, tvrda, visokootporna biljka s puno većim količinama škroba i glutena nego što su imale starinske vrste pšenice. Ovo je bio potrebno učiniti iz komercijalnih razloga usmjerenih na povećanje prinosa i otpornost na bolesti, sušu i vrućinu. Čovjek najzaslužniji za razvoj patuljaste pšenice, genetičar Norman Borlaug, vjerovao je da je genetska modifikacija jedini način da se nahrane milijuni gladnih diljem svijeta, pa je za svoj angažman i postignuće osvojio i Nobelovu nagradu za mir. No kako ta nova stvar, koja do prije 50 godina nije postojala, utječe na naše zdravlje poljoprivredni znanstvenici nisu istraživali. Gladni su i dalje gladni, a zapadnim se svijetom, u kojem je pšenica stup prehrane, širi epidemija debljine i drugih modernih bolesti.

Po čemu se nova Triticum aestivum pšenica razlikuje od starinske einkorn sorte pšenice? Prva velika razlika je u tome da nova pšenica sadrži vrlo visoke razine super brzog škroba pod nazivom amilopektin A, koji je zapravo štetniji nego šećer. Taj se škrob takvom brzinom razgrađuje u osnovne molekule – glukozu, da kruh od cjelovitog pšeničnog brašna podiže razinu šećera u krvi više nego ijedna druga namirnica, više nego šećer sâm. Ovaj glukozno-inzulinski tobogan dovodi do inzulinske rezistencije, metaboličkog sindroma, kroničnog umora, dijabetesa, trbušne debljine i mnogih drugih poremećaja zdravlja.

Nova patuljasta pšenica sadrži i novi modificirani gluten koji pridonosi stvaranju upala u tijelu. Gluten je onaj ljepljivi protein u pšenici koji čini da kruh može narasti a pekarske proizvode čini izdašnima, mekanima i primamljivima. Stara einkorn pšenica ima najjednostavniji genetski kôd sastavljen od samo četrnaest kromosoma koji kodiraju za mali broj proteina glutena, za koje je manje vjerojatno da će izazvati celijakiju, upalu i preosjetljivost. Nova patuljasta pšenica genetski je kompleksnija jer sadrži četrdesetdva kromosoma i proizvodi mnoštvo različitih proteina glutena, uključujući i one koji vjerojatnije dovode do celijakije, upale, preosjetljivosti i bolesti izazvanih imunološkom reakcijom organizma.

Pšenica sadrži i opijate – supstance koje izazivaju ovisnost i dovode do prejedanja. Proteini iz pšenice se u probavnom sustavu razgrađuju na polipeptide – tzv. egzorfine – koji iz krvotoka prelaze krvno-moždanu barijeru i djeluju na receptore u mozgu kao opijati, stvarajući osjećaj trenutnog kratkotrajnog zadovoljstva i neodoljivu želje za još, kao kod konzumiranja droge. Ovi polipeptidi se još nazivaju gluteomorfini ili ”morfiju srodni spojevi iz glutena”, jer se u mozgu vezuju za moždani receptor za morfij, isti onaj za koji se vezuju i opijati. Pšenica je dakle namirnica s vrlo snažnim djelovanjem na živčani sustav i može izazvati mnogostruke probleme, od ovisničke potrebe za hranom i prejedanja, do neuroloških bolesti i poremećaja ponašanja. Pšenica je i glavni uzročnik debljine zbog svog stimulativnog djelovanja na apetit, pa kad se jednom riješite pšenice, osigurali ste put prema vitkoj liniji i mršavljenju bez gladovanja.

Svjedočeći tisućama slučajeva pacijenata koji su odustajući od pšenice povratili zdravlje, dr. William Davis napravio je najveće istraživanje po pitanju djelovanja pšenice na ljudsko zdravlje i stoga je ova knjiga obavezno štivo za svakoga tko je imalo zainteresiran za prehranu i zdravlje. Bilo da vas muči pretilost, metabolički sindrom, visoki trigliceridi u krvi, sitne čestice LDL kolesterola, dijabetes, bolesti jetre, autoimune bolesti, neurološki poremećaji, demencija, nutritivna deficijencija (npr anemija), osteoporoza, bolovi u zglobovima, probavne tegobe ili kožne bolesti kao psorijaza, akne i dermatitis, u knjizi ćete naći poveznicu s pšenicom. Ako ste i potpuno zdravi, ipak će vas zanimati kako usporiti starenje i zadržati lijepu kožu, visoku razinu energije i vitalnost u svim razdobljima života.

”Unatoč dramatičnim promjenama u genetskoj strukturi pšenice i drugih usjeva, na novostvorenim genetskim sojevima nije provedeno nijedno istraživanje o tome jesu li sigurni za zdravlje životinja ili ljudi. Nastojanja da se povećaju prinosi bila su toliko intenzivna, biljni genetičari bili su toliko sigurni da hibridizacijom nastaju proizvodi sigurni za ljudsku prehranu, problem gladi u svijetu bio je toliko hitan, da su spomenuti proizvodi poljoprivrednih istraživanja ubačeni u lanac ljudske prehrane a da se pritom nije vodilo računa o tome koliko su sigurni za ljude.”

Ova stvar danas čini preko 70% sadržaja naših obroka. Cjelovita ili necjelovita, pšenica je jedna od najgorih pošasti moderne prehrane. Možda se na prvu čini teško zamisliti život bez kruha, tjestenine i pekarskih proizvoda, ali vjerujte, lakše je nego što se čini jer postoji zdravija i ukusnija alternativa. Pšenični trbuh nudi, između ostalog, i plan jelovnika, recepte i praktične savjete kako najlakše sprovesti promjenu prehrane. Neka vam ova knjiga bude inspiracija i priručnik za jedan sretniji, zdraviji, i vitalniji život bez pšenice!---

Podaci o knjizi:

• 294 stranice, dimenzije 15×23 cm
• meki uvez
• Izdavač Jesenski i Turk
• Tisak Znanje Zagreb
• ISBN 978-953-222-772-7
• Cijena 149,00 kn

Klikom ovdje naruči knjigu Pšenični trbuh

HFCS – jeftina zamjena za šećer još gora od šećera

HFCS (High Fructose Corn Syrup) ili visoko fruktozni kukuruzni sirup masovno se dodaje u procesiranu hranu, jer je jeftiniji i slađi od običnog šećera i produžava rok trajanja prerađevinama. Kod nas se još naziva glukozno-fruktozni sirup ili kukuruzni sirup i prisutan je u skoro svim industrijskim prerađevinama i proizvodima za djecu – zaslađenim i gaziranim pićima, komercijalnim pekarskim proizvodima, žitaricama, jogurtima, desertima, pudinzima, keksima i slatkišima. No, on je puno opasniji od samog šećera. Dobiva se iz kukuruznog škroba u kojem se dio glukoze uz dodavanje enzima mijenja u fruktozu, do omjera 55:45, odnosno 55% fruktoze i 45% glukoze. Ovo ga čini puno slađim od šećera jer je fruktoza slađa od glukoze, a u običnom šećeru su fruktoza i glukoza prisutne u omjeru 50:50.

U običnom šećeru, glukoza i fruktoza su vezane kemijskim vezama pa je barem potrebna razgradnja ovih osnovnih molekula šećera u probavnom sustavu. No, u glukozno-fruktoznom sirupu, molekule su u nevezanom obliku tako da se ovi šećeri rapidno apsorbiraju u krvotok. Fruktoza ide direktno u jetru gdje pokreće lipogenezu – proizvodnju triglicerida, što predstavlja glavni uzrok oštećenja jetre koje se naziva ”masna jetra” i pogađa milijune ljudi u zapadnim zemljama. Fruktoza uništava jetru na isti način kao alkohol. S druge strane, glukoza iz ovog sirupa podiže šećer u krvi i potiče lučenje inzulina koji šećere sprema u obliku masnih naslaga na našem tijelu. Ova kombinacija dovodi do metaboličkog kaosa koji uzrokuje povećanje apetita, debljanje, dijabetes, metabolički sindrom, masnu jetru, srčane bolesti, rak, demenciju i još puno toga.

Osim toga, visoke doze fruktoze doprinose razvoju sindroma propusnih crijeva, pri čemu toksini i nepotpuno probavljeni proteini iz hrane, kroz proširene pukotine na crijevnom zidu, ulaze u krvotok, te izazivaju upalne i autoimunološke procese koji dovode do cijelog niza modernih bolesti. Nadalje, HFCS doprinosti razvoju ovisnosti o hrani/slatkišima preko djelovanja na centre za nagrađivanje u mozgu.

Bitno je naglasiti da prirodna fruktoza iz voća, kao sastavni dio kompleksa nutrijenata i vlakana, ne proizvodi jednaki negativan učinak u tijelu kao slobodna fruktoza iz kukuruznog sirupa. Čitajte deklaracije i izbjegavajte proizvode koji sadrže glukozno-fruktozni sirup. No, razloga je i više da izbacite svu hranu s deklaracijom, tj.  prerađevine.

Pročitajte: 
Procesirana hrana, prejedanje i ovisnost  
Što zapravo jedemo - o kvaliteti i porijeklu namirnica

Pročitajte više o hrani koja ubija i hrani koja liječi u knjizi Istine i laži o hrani. Saznajte više o zdravom mršavljenju bez gladovanja, o zdravoj probavi, zašto sve više ljudi ne podnosi gluten i žitarice, što je disbioza crijevne flore i propusnost crijeva, kako se hraniti kod IBS-a i drugih probavnih tegoba i još puno toga.

Informacije o knjizi: Novo: revidirano i prošireno izdanje iz 2015. god.  

Ovo je jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja se argumentirano obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani. Na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.

Pšenica - još više problema od sjemena do kruha

PŠENICA – BAZA MODERNE PREHRANE

Od svih žitarica u modernoj se prehrani najviše koristi pšenica odnosno pšenično brašno. Za većinu ljudi pšenica je u svakom obroku i u svakom međuobroku, kao kruh ili tjestenina, pecivo ili kolači, pahuljice ili instant kašice za doručak, palačinke ili keksi, pizza ili burek. 

Pa u čemu je problem, zar nije kruh izvorna hrana – i naše su bake pekle kruh od pšenice? U Bibliji piše: "Kruh naš svagdašnji daj nam danas", pa je jedenje kruha gotovo vjerska zapovijed. Međutim Einkorn, biblijska pšenica naših predaka nešto je što nama odavno nije dostupno. Nova, tzv. patuljasta pšenica, Triticum aestivum, proizvod je hibridiziranja, križanja i genetske manipulacije, koje provode poljoprivredni znanstvenici zadnjih 50 godina. Stvorena je kratka, zdepasta, tvrda biljka otporna na klimatske uvjete, pesticide, štetočine i bolesti. Stvorena je biljka koja daje puno veće urode na manjim površinama i uz manje troškove, ukratko – stvoreno je nešto puno isplativije. No, kako su ove promjene djelovale na naše zdravlje, pitanje je koje zadnjih pola stoljeća nije zanimalo ni poljoprivredni biznis ni prehrambenu industriju.

Danas nam je ipak poznato puno razloga zašto su pšenični proizvodi glavni uzročnici pretilosti, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti, raka, demencije, depresije, autoimunih bolesti i mnogih drugih modernih bolesti. Pšenica uništava naše zdravlje kroz mnoge mehanizme i povijest ”nove” pšenice ide paralelno s poviješću ”novih” kroničnih bolesti i pretilosti diljem svijeta. Iako današnji kruh možda izgleda isto kao kruh od prije sto godina i iako možda ima isti okus, ipak postoje mnoge biokemijske razlike u tom kruhu. 

SUPER BRZI ŠKROB

Po čemu se onda nova Triticum aestivum pšenica razlikuje od starinske Einkorn sorte pšenice? Prva velika razlika je u tome što nova pšenica sadrži vrlo visoke razine super brzog škroba pod nazivom amilopektin A, koji je zapravo štetniji nego šećer. Taj se škrob takvom brzinom razgrađuje u osnovne molekule – glukozu, da kruh od cjelovitog pšeničnog brašna podiže razinu šećera u krvi više nego obični šećer. Zbog toga dijabetičari moraju izbjegavati pšenicu, isto kao što moraju izbjegavati šećer. Hrana s visokim glikemijskim indeksom (koja naglo podiže šećer u krvi) za posljedicu ima nakupljanje masnoće u području trbuha, pokreće skrivene upale u tijelu i pridonosi stvaranju masne jetre, te uzrokuje pretilosti, pre-dijabetes i dijabetes. Ali ne samo to. Kad je dr. William Davis (knjiga ”Wheat Belly” 2011.) svojim pacijentima savjetovao da izbace iz prehrane pšenicu kako bi stabilizirali šećer u krvi, iznenadio se svim onim drugim učincima koje nije očekivao. Osim što dijabetičari više nisu imali dijabetes, ljudima su se povukli simptomi refluksa, iritabilnog kolona, reumatoidnog artritisa, astme… Gubitak suvišnih kilograma, priliv energije, mentalna oštrina, kvalitetniji san, bolja probava… sve su ovo doživljavali kad su izbacili iz prehrane – pšenicu. 

NOVI MODIFICIRANI GLUTEN

Osim super brzog škroba, nova patuljasta pšenica sadrži i novi modificirani gluten koji pridonosi stvaranju upala u tijelu. Gluten je onaj ljepljivi protein u pšenici, koji čini da kruh može narasti, pa pekarske proizvode čini izdašnima, mekanima i primamljivima. Stara Einkorn pšenica sadrži najjednostavniji genetski kod od četrnaest (14) kromosoma koji kodiraju za mali broj proteina glutena, za koje je manje vjerojatno da će izazvati celijakiju i upalu. Međutim nova patuljasta pšenica genetski je kompleksnija i sadržava četrdesetdva (42) kromosoma pa proizvodi mnoštvo različitih i novih proteina glutena, uključujući i one koji dovode do celijakije, osjetljivosti i upale. Čak i mala promjena u strukturi pšeničnog proteina čini ogromnu razliku u svom djelovanju na imunološki sistem – da li će izazvati imunološki odgovor ili ne. 

Gluten oštećuje crijevnu stijenku i dovodi do propusnosti crijeva (engl. leaky gut) što znači da mikroorganizmi i nepotpuno razgrađeni proteini iz hrane prolaze kroz crijevnu barijeru i ulaze u krvotok gdje imunološki sistem onda napada te strane proteine, što dovodi do sistematske upale i razvoja raznih bolesti. Ovo se događa zato što je moderna pšenica genetskom modifikacijom i hibridizacijom promijenjena, tako da sadrži puno veće količine glutena, kao i puno više vrsta glutenskih proteina, što sve u puno većoj mjeri uzrokuje celijakiju, osjetljivost, upalne procese i autoimunološki odgovor tijela. 

OPIJATI U PŠENICI

Osim što moderna pšenica sadrži super brzi škrob i novi modificirani gluten, ona sadrži i opijate – supstance koje izazivaju ovisnost i dovode do prejedanja. Proteini iz pšenice se u probavnom sustavu razgrađuju na polipeptide – tzv. ”egzorfine” koji iz krvotoka prelaze krvno-moždanu barijeru i djeluju na receptore u mozgu kao opijati, stvarajući osjećaj trenutnog kratkotrajnog zadovoljstva i neodoljive želje za još, kao kod konzumiranja droge. Ovi polipeptidi se još nazivaju ”gluteomorfini” ili morfiju srodni spojevi iz glutena, jer se u mozgu vezuju za moždani receptor za morfij, isti onaj za koji se vezuju i opijati. Ove vrste opijata izazivaju mnogostruke probleme, od ovisničke potrebe za hranom i prejedanja, do neuroloških bolesti i poremećaja ponašanja.

KEMIKALIJE OD ZEMLJE DO STOLA

Osim što je moderna pšenica plod laboratorijskog manipuliranja, ona se od sjemena do stola izlaže djelovanju stotina štetnih kemijskih aditiva, radi čega je krajnji proizvod doslovno toksičan. Čak i prije sijanja pšenica se tretira fungicidima i insekticidima, a kao regulatori biljnog rasta primjenjuju se hormonima slične tvari kojima se utječe na vrijeme klijanja, čvrstoću vlati te druge poželjne promjene. Nakon žetve, da bi se pšenica zaštitila od moljaca i drugih kukaca tijekom dugotrajnog skladištenja, također se koriste brojne kemikalije u toksičnim koncentracijama. Ove toksične kemikalije doprinose neurotoksičnim bolestima, kao i bolestima raka, a hormonima slične supstance (kao npr ksenoestrogeni) dovode do poremećaja hormonske ravnoteže u tijelu. 

Šteta nanesena pšenici ne završava s uzgojem i skladištenjem, nego se nastavlja procesom mljevenja i prerade brašna. S obzirom na to da starinski kameni mlinovi nisu dovoljno brzi za masovnu proizvodnju, industrija koristi mlinove s čeličnim valjcima koji izbacuju klicu i ovojnicu. Veći dio ovog “otpada” ustvari je najhranjiviji dio žitarice, pa dobiveno bijelo brašno sadrži tek dio hranjivih tvari početnog zrna. Čak je i integralno brašno suvremenim postupkom mljevenja dovedeno u pitanje. Mlinovi velikih brzina dosežu 200 °C, a na toj temperaturi uništavaju se sve vitalne hranjive tvari i stvara se užeglost klice i ovojnice. Vitamin E iz klice tako biva potpuno uništen. 

Doslovno deseci aditiva za kondicioniranje brašna i konzervansa dodaju se modernom kruhu, kao i toksični sastojci poput djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja i sojinog brašna. Također se dodaje još više glutena, kako bi kruh bio izdašniji i primamljiviji. Na koncu, tu su i kemijski konzervansi koji omogućuju prijevoz kruha na velike udaljenosti i stajanje na polici više dana bez kvarenja, a sve bez hlađenja. 

ZAMJENSKE I BEZGLUTENSKE NAMIRNICE

Danas mnogi ljudi prelaze na bezglutensku prehranu, zbog celijakije, ili neke druge vrste nepodnošenja glutena. No, komercijalni ”zamjenski” bezglutenski proizvodi prepuni su kukuruznog, rižinog i krumpirovog škroba, koji imaju isto pogubno djelovanje na šećer u krvi, inzulinsku rezistenciju i pretilost kao i pšenični škrob. Ovi su proizvodi nutritivno siromašni kao i većina industrijskih prerađevina i puni su kemijskih aditiva, sojinog brašna i loših industrijskih ulja i margarina. Što se tiče osjetljivosti na gluten, kad se tijelo jednom senzibilizira na gluten, ono reagira i na druge slične proteine kojih ima na stotine u žitaricama i mahunarkama. Zato u Paleo i LCHF prehrani, osim pšenice i drugih ”glutenskih” žitarica (pir, raž, ječam) izbacujemo iz prehrane i ostale vrste žitarica (zob, proso, riža, kukuruz), mahunarke – grahorice (grah, slanutak, leća, soja), te žitaricama slične biljke (amaranth, heljda i quinoa).

Oni koji žele poboljšati svoje zdravlje tako što će izbaciti pšenicu i gluten iz prehrane ne trebaju tražiti zamjenske proizvode, već bazirati svoju prehranu na cjelovitoj nerafiniranoj i prirodno bezglutenskoj hrani. To je povrće, riba, meso, jaja, orašasti plodovi i prirodni punomasni mliječni proizvodi. Kruhovi i peciva mogu se raditi od mljevenih orašastih plodova i sjemenki i kokosovog brašna. Uz ovaj način prehrane stabilizirat će se šećer u krvi i regulirati apetit, pa će i mršavljenje za one kojima je to potrebno, biti omogućeno bez gladovanja.

ZAKLJUČAK

Moderna prehrana koja se bazira na proizvodima od pšeničnog brašna, dovela je do epidemije debljine, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti, alergija, intolerancije, autoimunoloških i kroničnih upalnih bolesti. Povijest laboratorijskog manipuliranja pšenicom ide usporedo s razvojem modernih bolesti. Nova moderna pšenica nema ništa zajedničko sa pšenicom od koje su naše bake pekle kruh do prije 50 godina. Ovo je jedna nova, našem tijelu sasvim nepoznata tvar, koju svakodevno, više puta dnevno, unosimo u svoje tijelo kao hranu. Ova tvar sadrži super brzi škrob od kojeg nam se šećer u krvi penje do neba, izaziva inzulinsku rezistenciju i pre-dijabetičko stanje, sadrži genetski modificirani gluten koji je uzročnik ili okidač za preko 50 upalnih i autoimunoloških bolesti, sadrži opijate koji na naš mozak djeluju na isti način kao droge i dovode do prejedanja. Osim toga je nutritivno siromašna, tj. ne sadrži građevinski materijal potreban za normalne funkcije našeg tijela. Cjelovita ili ne cjelovita, pšenica je jedna od najgorih pošasti moderne prehrane (uz šećer i hidrogenizirana biljna ulja), pa ipak nam se i dalje savjetuje da treba sačinjavati bazu naše prehrane. Još jedan dokaz da je službene prehrambene smjernice itekako potrebno preispitivati, a piramidu ”zdrave” prehrane okrenuti naglavačke. 

Pročitajte: Gluten - uzrok mnogih kroničnih bolesti 

Osjetljivost na gluten - učestalija nego što smo mislili

Kada ne treba slušati svoje tijelo?

Tekst napisao: Mark Sisson

S engleskog preveo: Nenad Maljković

Osjet gladi zapravo se može svesti na percepciju nedostatka energije i/ili hranjivih tvari. Vaše tijelo misli da mu je potrebno još kalorija i više energije, pa se glad javlja kako bi vas natjerala da pojedete hranu koja sadrži te hranjive tvari. I ako se vaša percepcija podudara sa stvarnošću – ukoliko zaista trebate još hranjivih tvari – sve je u redu. Treba vam nešto hrane, pojedete nešto hrane i prestanete kad vam je dovoljno. U takvim je okolnostima slušanje svoga tijela dobra ideja. O tome vam oni koji su skloni izvornoj hrani (uključujući i mene) govore kad vam kažu "samo slušaj svoje tijelo, čovječe", jer njima je to uistinu tako jednostavno. Uklanjanje iz prehrane pretjeranog udjela ugljikohidrata, rafiniranih šećera, žitarica i industrijski obrađenih biljnih ulja, uz pridržavanje ostalih Izvornih pravila u vezi s tjelovježbom, spavanjem, stresom, sunčanjem te drugim praksama, dovelo je do okretanja broda u dobrom smjeru. 

No to ne vrijedi za svakoga. Ponekad naša percepcija ne odgovara stvarnosti. Ponekad vaše tijelo misli da mu je potrebno još hranjivih tvari kada zbog niza razloga to zapravo nije tako. To ne znači da vam vaše tijelo laže, jer tijelo stvarno "vjeruje" to što vam poručuje, no u konačnici ishod je isti: pojeli ste nešto što vam zapravo ne treba. To je kao kada vas prijatelji i članovi obitelji, zabrinuti zbog toga što jedete toliko masnoća i bjelančevina, nutkaju kolačima s pšeničnim posijama ili integralnom tjesteninom. Njihove su pretpostavke iz temelja pogrešne, ali žele vam dobro.

Dakle, zašto je to tako? Što se događa kada je nekome osjećaj gladi "u kvaru"? Kada je bolje ne slušati svoje tijelo? 

Onda kada ne možete iskoristiti masnoće pohranjene u tijelu

Tjelesna masnoća je pohranjena energija; to je dugotrajno, sporogoreće gorivo koje naša tijela obožavaju koristiti i trebala bi biti u stanju jako dobro ga koristiti. No što se događa kada vaše tijelo ne može dobro iskoristiti tjelesnu masnoću?

Umjesto masnoće koristite šećere. U konačnici, energiju morate odnekud dobiti, a istraživanja su pokazala da oni koji imaju najviše problema s osjetom gladi – osobe s pretjeranom tjelesnom težinom i one koje su bile takve – iskorištavaju više ugljikohidrata nego masnoća. S druge strane, oni koji uglavnom nemaju problema s osjetom gladi – vitke osobe – iskorištavaju više masnoća nego ugljikohidrata. Problem je u tome što je naša sposobnost da u tijelu pohranjujemo energiju u obliku glukoze prirodno daleko manja od naše sposobnosti da pohranjujemo energiju u obliku masnoće. Možemo pohraniti silne kilograme energije u obliku masnoća, dok je energija u obliku glukoze stalno ograničena. U stanju smo pohraniti zalihu od oko 100 grama glukoze u jetri i još oko 400 grama u mišićima, ovisno o tome koliko ih imamo. To ne može dugo potrajati, a kada se potroši – treba vam još hrane – osobito ukoliko je narušena vaša sposobnost iskorištavanja tjelesne masnoće. Kad vam treba još hrane vi postajete gladni. Ako je vaše tijelo naviklo na iskorištavanje šećera, osjećat ćete želju za šećerom. Ta želja za šećerom je vrlo stvarna, jer je šećer ono što "trebate", ali nije ono što uistinu trebate. 

Stoga, ukoliko ste uspješno smanjili tjelesnu težinu izvornom prehranom, no još uvijek imate problema s obuzdavanjem apetita, ovo bi moglo biti objašnjenje – možda se još uvijek niste potpuno prilagodili iskorištavanju masnoća. Možete se prilagoditi i najvjerojatnije ćete uspjeti u tome, ali potrebno je nešto vremena. 

Onda kada ste razvili neosjetljivost na inzulin

Sjećate li se da sam već pisao o tome da je inzulin pokazatelj raspoloživosti hranjivih tvari? Zapravo, neki stručnjaci otišli su toliko daleko da su inzulin nazvali "hormonom sitosti." Uostalom, inzulin prelazi moždano-krvnu barijeru i ulazi u mozak, gdje djeluje na razne tjelesne sustave koji tijelu govore da je hrana pojedena, da se trenutačno probavlja i da možda ne morate neko vrijeme jesti. Naravno, to se događa samo ukoliko ste osjetljivi na inzulin. Ukoliko ste razvili neosjetljivost na inzulin vaše tijelo i mozak neće primiti poruku koju im se inzulin trudi prenijeti. 

To znači da neosjetljivost na inzulin potiče glad. Nešto pojedete i inzulin se otpušta, no vaše vam tijelo kaže da trebate još jesti – unatoč toliko hvaljenoj sposobnosti inzulina da djeluje kao hormon sitosti.

Onda kada ste ovisni o praznim kalorijama

Što ako uopće niste fiziološki "gladni"? Što ako vaše tijelo ne misli da mu nedostaje hranjivih tvari ili masnoća ili ugljikohidrata – već jednostavno želi još jednu dozu tih preslatkih praznih kalorija? Već sam objasnio kako naši mozgovi i tijela reagiraju na finu, ukusnu hranu izlučivanjem endogenih opijata – u stvari morfija što ga sami stvaramo u mozgu. To, u kombinaciji s dopaminom, uzrokuje našu želju za hranom koju smo konzumirali neposredno prije no što je došlo do takvog izlučivanja. To u drevnim vremenima nije bio problem jer nam je dostupna bila isključivo prava, cjelovita hrana poput mesa, bilja, voća, orašastih plodova i korjenastog povrća, jer takva hrana nije pretjerano stimulirala naš hormonski sustav poticaja. Dolazilo je do umjerenog i primjerenog izlučivanja opijata i dopamina u mozgu i to je stvaralo želju za ponavljanjem konzumiranja, ali ne i želju za opsesivnim i pretjeranim konzumiranjem. Ubrzajmo u budućnost do današnjih dana i živimo u svijetu koji je bitno drukčiji i kojeg nastanjuju ljudi, čudnih prehrambenih navika bez ikakvog smisla:

Netko pojede ogromnu vrećicu čipsa i zatim se sam sebi gadi zato što je to učinio. Nekome je muka od slatkiša još dok ih gura u usta. Nekome se povraća na samu pomisao na McDonald'sovu "piletinu", a na povratku s posla unatoč tome naruči cijeli meni.

Na prvi pogled to je ludo, no istovremeno ima jako puno smisla, jer je naše prirodne hormonske sustave poticaja "preotela" stalna izloženost ukusnoj (ali ispraznoj) hrani. I onda vi imate želju za njom iako trenutačno uopće nemate fiziološku potrebu za kalorijama.

Kada osjećate želju za ispraznim kalorijama nemojte slušati svoje tijelo. Pojedite nešto izvorno, nešto hranjivo, nešto što podsjeća na ono za čime osjećate želju ali je pripremljeno od prave hrane. Ako vam se jede nešto slatko, pojedite zdjelicu malina. Ako vam se jede Big Mac, pojedite pljeskavicu od mesa goveda othranjenog na slobodnoj ispaši i uz to salatu.

Onda kada imate reaktivnu hipoglikemiju

Obično, nakon što nešto pojedete šećer u krvi vam poraste, zatim i inzulin koji će se pobrinuti za hranjive tvari, nakon toga se hranjive tvari rasporede tamo gdje se pohranjuju, šećer u krvi vam se normalizira i sve je u redu. Opet ćete osjetiti glad tek kada vam hrana bude trebala, onda kada vaše tijelo stvarno bude trebalo još energije. Međutim, jelo kod nekih osoba (osobito ako jedu ugljkohidrate) dovodi do toga da gušterača izluči izrazito veliku količinu inzulina, puno više od onoga što je potrebno. Šećer u krvi snizi se do razine  koja je normalna nakon jela, no inzulin nastavi rasti, a onda i šećer u krvi nastavi padati ispod "normale".

Vaše vam tijelo govori "jedi, jedi" iako zapravo ne postoji stvarna potreba za još energije; radi se samo o tome da vam nizak šećer u krvi pokazuje potrebu za kalorijama. Kod osoba kojima metabolizam dobro funkcionira, nizak šećer u krvi obično odgovara stvarnoj potrebi za kalorijama i hranjivim tvarima. No u stanju reaktivne hipoglikemije to dvoje nije u skladu. Stalno osjećate glad, ali ako jedete zapravo se ne hranite, već samo podižete razinu šećera u krvi.

Ako tada slušate svoje tijelo, to na određeni način i funkcionira, jer ako pojedete ugljikohidrate to će vam podići šećer u krvi i osjećate se bolje. Ali dugoročno gledano, to ne funkcionira jer jedete više nego što trebate jesti, dobivate na težini i zapravo ne popravljate situaciju. Ako jedete hranu koja vam šećer u krvi ne podiže nebu pod oblake (bjelančevine i masnoće) imati ćete bolju kontrolu nad razinom šećera u krvi. 

Onda kada loše spavate

Stalno trubim o važnosti dobrog sna i sad ću opet o tome. Nedovoljno sna nije loše samo zbog budnosti, regulacije cirkadijskih ritmova, izlučivanja hormona stresa, podočnjaka, rezultata u tjelovježbi, itd. itd. već daje i snažan poticaj apetitu. Nadalje, nedovoljno sna također pogoršava podnošenje glukoze i osjetljivost na inzulin, što znači da kada (neizbježno) jedete, nećete se zasititi i veća je vjerojatnost da ćete pojedeno pohraniti u obliku masnoće. Također je vjerojatnije da ćete više jesti praznih kalorija onda kada ne spavate, jer nedovoljno sna povećava sklonost mozga za stimulaciju hranom. 

Onda kada loše spavate i tijelo ima želju za hranom, jedite. Nemojte postiti, jer tako samo dodajete još jedan stres prvome. Pojedite nešto za što znate da je dobro – slaninu i jaja sa slobodnog uzgoja, veliku salatu, nešto slatkog krumpira. I dobro se naspavajte, tako da vam se to ne ponovi. 

U svim tim situacijama suočeni smo s odlukom koju trebamo donijeti: hoćemo li poslušati svoje tijelo i osjećati se "bolje" ili ćemo ga ignorirati i učiniti ono što je "najbolje" za nas? Ne postoje jednostavni odgovori. Ukoliko se još niste pretvorili u životinju koja ide na masnoće, vjerojatno će vam biti teško. Ako vam se šećer u krvi spusti zaista nisko, mogli biste se i onesvijestiti. Ignoriranje jaukanja vašeg tijela za hranom u takvoj situaciji vjerojatno nije dobra ideja. Ako niste dobro spavali, vjerojatno je bolje da jedete, ali ne prazne kalorije. No, u jednom trenutku bit će potrebno reći "ne" znakovima koje vam daje vaše tijelo ili doći do načina da se popravi mehanizam koji je "u kvaru". U tim su situacijama dobri programi poput 21-Day Total Body Transformation, koji svojim smjernicama uklanja nedoumice, ili 90-Day Journal, koji vam daje okvir za samostalno razrješavanje nedoumica.

Može vam se činiti da vaše tijelo radi protiv vas, no ono čini najbolje što može i zna. Reagira na ono što smatra fiziološkim potrebama, čak i onda kada mu je percepcija kriva ili u zabuni. Što god da činite, nemojte očajavati. Nemojte odustati. Ovdje imate odličnu zajednicu, ljude koji su sve to prošli, osobe koje vam mogu pomoći da sve okrenete u dobrom smjeru.

Izvor: When Listening to Your Body Doesn't Work

S engleskog preveo: Nenad Maljković

Procesirana hrana, prejedanje i ovisnost

Koliko smo puta otvorili vrata hladnjaka ili ormarića s hranom u kuhinji tražeći nešto za jelo, iako zapravo uopće nismo bili gladni? Koliko često jedemo zbog gladi, a koliko često zbog žudnje za jelom? Veliki je broj ljudi koji su gotovo zaboravili kako izgleda (tj. kako se osjeća) pravi osjećaj gladi, i koji najčešće jedu zato što osjećaju pretjeranu potrebu ili žudnju za jelom. Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti sve dok ne osjete mučninu. K tome još i vjeruju da se radi o lošem karakteru ili proždrljivosti. No, ustvari se radi o osjetljivoj kemiji mozga. Ovaj problem, tj. poremećaj, izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu.

Prva takva namirnica je šećer. On izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebice za još slatkog. Jednim dijelom zbog naglog podizanja i pada šećera u krvi što izaziva brzu glad i želju za još, ali i zbog utjecaja na osjetljive supstance u mozgu koje su sastavni dio našeg vlastitog sistema nagrađivanja, čime dolazi do stvaranja ovisnosti. Slatki okus sam po sebi, čak i ako ne potječe od šećera nego, recimo, od umjetnih sladila, dovodi do opijatskih aktivnosti u mozgu i stvara potrebu za još slatkog okusa.

Gluten (protein iz žitarica) i kazein (mliječni protein) dovode do stvaranja gluteomorfina i kaseomorfina – supstanci sličnih morfinima koje potiču aktivnost u mozgu na sličan način kao droge i izazivaju ovisnost. Zato se neki ljudi i djeca ”zakače” na kruh, tjesteninu i pekarske proizvode, jer ova hrana, kao i šećer, izaziva prekomjernu potrebu za jelom. Proizvodi od bijelog brašna (gluteomorfini) i mliječni proizvodi (kaseomorfin) zajedno – najgora su kombinacija dvaju opijata. Primjer je pizza – omiljena brza hrana svih generacija, na svim kontinentima.

Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Kao što im i ime kaže, glutaminati pojačavaju okuse pa je mnogim ljudima hrana s glutaminatima ukusnija, što dovodi do prejedanja. Osim što su vrlo štetni, što izazivaju pojačano izlučivanje inzulina i brzu ponovnu glad, glutaminati također djeluju na osjetljivu kemiju ljudskog mozga. 

Ljudsko tijelo je opremljeno prirodnom regulacijom apetita, kao i regulacijom potrošnje energije. No, proizvođači hrane našli su načina kako da prevare ove prirodne mehanizme, kreirajući kombinacije u procesiranoj hrani, koje nas tjeraju da jedemo puno više nego što nam je potrebno. Procesirana hrana, što nije ništa drugo nego fini naziv za junk food (hrana smeće), sadrži kombinacije slatkog, masnog i slanog, velike količine škroba, pšeničnog brašna i glutena, šećera, glukozno-fruktoznog sirupa (HFCS), te umjetne masti kao što su margarin i trans masti. Prženi krumpirići su tipična hrana koja izaziva ovisnost, zbog kombinacije šećera (škrob iz krumpira), soli i loših masti (ulja za prženje).

Svima nam je poznato da svako prekomjerno uživanje u hrani neminovno dovodi i do debljanja. Ali zašto je tako teško slijediti savjete stručnjaka kad nam kažu ”budite umjereni”? Zato što se ovdje ne radi o snazi volje ili karakteru, nego o nečem jačem od nas. Znanstvenici smatraju da debljina i ovisnost imaju zajedničku neurobiološku pozadinu, odnosno da je debljina povezana s djelovanjem hrane na sustav nagrađivanja (food reward hypothesis of obesity). Kako je već rečeno, šećer, pšenično brašno i procesirana hrana, izazivaju u kemiji mozga sličnu aktivnost kao i droge. U centru za nagrađivanje u našem mozgu ova hrana ima djelovanje kao opijati, pa kad jedemo takvu hranu osjećamo sve jaču žudnju za još, čime upadamo u začarani krug kojeg nazivamo ovisnost.

Osim velike količine šećera, glukozno-fruktoznog sirupa, pšeničnog brašna, glutena i hidrogeniziranih masti, procesirana hrana nakrcana je kemijskim aditivima od kojih su mnogi vrlo štetni. To su različiti konzervansi, umjetne boje, umjetne arome, sredstva protiv zgrušavanja, emulgatori, stabilizatori, antioksidansi, regulatori kiselosti, umjetni zaslađivači, pojačivači okusa i sl. Proizvođači tvrde da su kemijski aditivi sigurni za konzumaciju, ali to nije istina i istraživanja pokazuju drugačije. Zapravo je za mnoge dozvoljene kemijske aditive dokazano da su kancerogeni, da izazivaju alergije, probleme s probavom, hiperaktivnost kod djece i mnoge druge poremećaje. 

Osim što je nakrcana sastojcima štetnim za zdravlje, procesirana hrana je nutritivno siromašna. Procesom prerade mijenjaju se ili potpuno nestaju važne komponente iz hrane, gube se vitamini, minerali, vlakna i voda, a masnoće oksidiraju, tako da je ono što ostaje u gotovom proizvodu ravno nuli, što se tiče nutritivnog sadržaja. Ne dajte se zavarati popisom vitamina i minerala na pakovanjima proizvoda. To su sintetički dodaci i nemaju isto djelovanje kao vitamini i minerali iz prave hrane, koji u hrani dolaze u prirodnom obliku i pravilnom omjeru jedni s drugima, što je važno jer djeluju sinergijski. Osim toga, prava hrana prepuna je fitonutrijenata i elemenata u tragovima koji svi igraju važne uloge za pravilno funkcioniranje organizma i dobro zdravlje.

Ako je neka hrana nutritivno siromašna, a puna štetnih sastojaka, zašto bismo uopće jeli tu hranu? Procesirana hrana nije prava hrana, pod kojim god imenom dolazila. Sve je to isto: tjestenina, kruh i svi ostali komercijalni pekarski proizvodi i peciva, pizza, keksi, kolači, pahuljice i žitarice za doručak, čokolino, medolino, müsli, grickalice, slatkiši, bomboni, sladoled, krafne, kroasani, krekeri, grisini, voćni sokovi, voćni jogurti, gazirana pića, deserti, pudinzi, sladoledi, umaci, dresinzi, kečap, majoneza, biljna ulja, margarin, hrenovke, salame, kobasice, pašteta, sirevi iz supermarketa u obliku velikih pravokutnih blokova, sirni namazi, čokoladni namazi, marmelade, mješavine začina, kocke za juhu, juhe iz vrećica, hrana iz konzervi, mlijeko s rokom trajanja nekoliko mjeseci, smrznuta gotova hrana, riblji štapići, pileći medaljoni, sojini hamburgeri, komercijalni ”bezglutenski” proizvodi, energetske pločice i mnogi, mnogi drugi.

Hrana je riječ koja je odavno izgubila svoje pravo značenje. Hrana bi trebala biti nešto što hrani tijelo, a ne bilo što što možemo staviti u usta. Nažalost, danas se hranom nazivaju i stvari koje ne samo da ne hrane, nego i ubijaju. Trebali bismo bojkotirati najgore procesirane proizvode, kupovati prave čiste namirnice i sami pripremati svoju hranu. Također se trebamo angažirati i poduprijeti lokalnu proizvodnju na malo, organski i biodinamički uzgoj, koji ne samo da pogoduje čovjeku nego i čuva okoliš, ravnotežu u prirodi i biološku raznolikost na zemlji.

Ako ste ovisni o junk hrani, šećeru i skloni prejedanju, za vas je Zelena kura.

Gorka istina o šećeru

Šećer je ozbiljna droga koja izaziva ovisnost na isti način kao i droge. Iako je za sve ljude štetan, mnogi ga mogu povremeno konzumirati u umjerenim količinama bez tragičnih posljedica. No, kod osoba koje su razvile ovisnost o šećeru, radi se o vrlo ozbiljnom zdravstvenom problemu. Šećer utječe na osjetljivu kemiju mozga tako što ometa supstance koje nas smiruju i daju nam osjećaj zadovoljstva i umjesto toga stvara jaku, često kompulzivnu ovisnost koja traži uvijek novu dozu stimulansa.

Mnogi ljudi, primjerice, piju alkohol, ali nisu svi ovisnici. Većina povremeno popije čašicu alkohola i nema s tim nikakvih problema. Međutim, ovisnik o alkoholu ne može uzeti samo jednu čašu, on nastavlja piti bez kontrole. Tako je i sa šećerom – mnogi mogu povremeno pojesti nešto slatko, jedan kolač, malo torte ili čokolade bez da ih to vuče na još. Međutim, ovisnik o šećeru ne može uzeti ”samo malo”, već gubi kontrolu i pojede cijelu čokoladu, cijelu vrećicu bombona, cijelo pakiranje keksa ili nečeg sličnog. Ovisnost znači gubitak kontrole nad konzumacijom i pojavu apstinencijske krize prilikom suzdržavanja. Droga se, bilo da je u pitanju šećer, alkohol, narkotici ili nešto drugo, konzumira u sve većoj mjeri zato što je opijatski sustav mozga poremećen i potrebne su sve veće količine za postizanje istog učinka. Konzumaciju prati nezadovoljstvo, kajanje, anksioznost i obećanje “nikad više”, ali potreba koja stalno nastaje, jača je od svega. Ovdje se ne radi o lošem karakteru, nego o promijenjenoj kemiji mozga. Ovisnost o šećeru dovodi do deprimiranosti iz koje se teško izlazi jer je često povezana s vlastitim obećanjima i odlukama koje se krše.

Osim što stvara ovisnost šećer na brojne načine uništava zdravlje. Pridonosi stvaranju metaboličkog sindroma: povećava krvni tlak, povećava trigliceride i doprinosi začepljenju žila i srčano-žilnim bolestima. Pojačava apetit i dovodi do prejedanja i debljanja. U stanicama oštećuje antioksidante i druge vitalne supstance pa pridonosi propadanju svih tkiva u organizmu. Šećer dovodi do procesa kojeg nazivamo glikacija koji uzrokuje starenje kože. Molekule šećera se vezuju za vlakna elastina i kolagena (proteina koji podržavaju elastičnost i mladolik izgled kože). Završni produkti ovog procesa nazivaju se Advanced Glycation End ili AGE i doslovno uzrokuju starenje kože i stvaranje bora.

Šećer povećava izlučivanje stresnih hormona adrenalina i noradrenalina, te smanjuje iskorištavanje kalcija i magnezija koji su smirujući minerali, a njihov nedostatak utječe na loš san. Šećer samo kratkotrajno stimulira izlučivanje dopamina u mozgu što trenutno povećava oštrinu i koncentraciju u razmišljanju, ali dugoročno dovodi do smanjenja količine dopamina u mozgu. Također trenutno dovodi do izlučivanja serotonina i endorfina, što kratkotrajno daje osjećaj zadovoljstva, ali njegova prekomjerna konzumacija dovodi do suprotnog učinka i nedostatka ovih važnih supstanci koje trebamo za dobro raspoloženje.

Šećer djeluje na opijatski sustav u mozgu i na vlastite tjelesne supstance protiv bolova, ali prevelika upotreba dovodi do povećanja kroničnih bolova u tijelu. Nadalje, stvara nemir i neravnotežu među signalnim supstancama u mozgu na isti način kao morfij i nikotin. Od šećera muškarci postaju umorni, iritirani i agresivni, žene postaju potištene, depresivne i bezvoljne, a djeca postaju hiperaktivna, nemirna i razdražljiva. Ako djeci dok su mala često dajemo šećer, pripremamo u njihovom mozgu podlogu za razvoj drugih ovisnosti u odrasloj dobi jer se radi o istom opijatskom sustavu

Šećer doprinosi stvaranju upalnih procesa i oslabljuje imunološki sistem organizma, radi čega postajemo podložniji bolestima i infekcijama. Šećer hrani i potiče razmnožavanje patogenih mikroorganizama i gljivica (npr. candide albicans) što pridonosi stvaranju propusnosti crijeva i dovodi do intolerancije namirnica.

Šećer je otrov koji uništava tijelo na mnogo raznih načina, a ipak nitko ne upozorava na njegovu štetnost. Na kutiji cigareta stoji natpis “pušenje ubija”, a šećer nam se bez upozorenja nudi na svakom koraku i prisutan je svuda. I što je najgore, ne nalazi se samo u kolačima, keksima i slatkišima, već je skriven i tamo gdje ga uopće ne očekujemo, u tzv.“zdravim” namirnicama, kao što su voćni jogurti, pahuljice za doručak, voćni sokovi, razni industrijski deserti i sl. Šećer se dodaje u kečap, majonezu, umake, dresinge, suhomesnate proizvode, začine. Krije se na deklaracijama pojedinih proizvoda i pod imenom glukozno-fruktozni, škrobni ili kukuruzni sirup, što su jeftinije varijante šećera kojima prehrambena industrija puni svoje proizvode.

Potreba za slatkim stvar je i navike. Ono što tijelo dobiva, to tijelo i traži, a kad se oslobodimo od slatkog okusa, tijelo ga više neće ni tražiti. Najučinkovitiji način za oslobađanje od te ovisnosti je radikalna promjena prehrane i izbacivanje svega što može poticati želju za slatkim ili općenito pretjeranu potrebu za jelom. Pri tome nam može pomoći Zelena kura, varijanta Paleo prehrane koja izbacuje svu rafiniranu hranu te se bazira na čistim namirnicama u njihovom izvornom obliku. To znači da se jede puno povrća i zelenja, kvaliteni proteini iz ribe mesa i jaja, te zdrave prirodne masnoće iz orašastih plodova, avokada, masline i kokosa. Takva prehrana zadovoljava nutritivne potrebe našeg tijela, zaustavlja opsesivno razmišljanje o hrani i dovodi do stvaranja normalnog odnosa prema jelu: jedemo onda kad smo gladni i u količinama koje su tijelu dovoljne. 

Kad se oslobodimo ovisnosti o šećeru, stabilizira se šećer u krvi, vraća nam se bolje raspoloženje i unutarnje zadovoljstvo, poboljšava se san, smanjuje rizik od dijabetesa i drugih bolesti, gubi se višak kilograma, smanjuje rizik od gljivičnih infekcija i osteoporoze, smanjuju se prehlade i infekcije, imamo više energije i poboljšava nam se samopoštovanje. Možda ovo zadnje zvuči čudno, ali kad jedemo slatko, postajemo slabiji. Kao i droge, šećer nas izjeda i stvara prazninu iznutra, sprečava nas da se osjećamo potpunima, za razliku od čistih prirodnih namirnica koje osnažuju tijelo te donose bistrinu uma i unutarnje zadovoljstvo duha.

Pročitajte: Procesirana hrana, prejedanje i ovisnost

Zelena Kura

Zelena kura je popularna varijanta LCHF prehrane s nešto strožim izborom namirnica koja dovodi do svojevrsnog čišćenja i resetiranja organizma. Izvrsna je kod svih probavnih tegoba kao što su nadutost i bolovi u trbuhu, kod kroničnog umora i nedostatka energije. Također je učinkovita kod tvrdokornog viška kilograma kojeg se nikako ne možete riješiti. Zelena kura upravo je osmišljenja kao pomoć za oslobađanje od prejedanja i ovisnosti o šećeru, kao i bilo koje druge vrste gubitka kontrole nad konzumacijom hrane. 

Zelena kura znači da nekoliko tjedana, ili još bolje nekoliko mjeseci, prehranu baziramo uglavnom na čistim cjelovitim namirnicama: zelenom povrću, proteinima i masnoći. Proteine biramo iz mesa, ribe i jaja, a od masnoća koristimo prirodne masti kao što su svinjska mast, maslac, maslinovo i kokosovo ulje. Od povrća biramo uglavnom zeleno lisnato, ali naravno dozvoljeno je i sve ostalo povrće. Dozvoljena je umjerena količina orašastih plodova i sjemenki, kao i kokosovo brašno za izradu kruha ili peciva, te kefir iz domaće radinosti. Ostali mliječni proizvodi, kao ni voće, nisu dozvoljeni. 

Zelena kura omogućuje da se zaustave procesi vrenja ili fermentacije u tijelu, do kojih dolazi zbog pretjeranog unosa ugljikohidrata te nepravilne i nepotpune razgradnje namirnica u probavnom traktu. Ugljikohidrati svih oblika predstavljaju hranu gljivicama i bakterijama, a njihovi otpadni produkti mogu prouzročiti različite tegobe kao što su nadutost i bolovi u trbuhu, umor, nedostatak energije, poteškoće s koncentracijom, kao i neuspjeh u pokušaju skidanja viška kilograma. 

S obzirom na vaša ranija iskustva s kefirom, odlučite da li ćete ga ostaviti u prehrani ili ga izbaciti na neko vrijeme. Prilikom izbora povrća, obratite pažnju da li vas neke vrste možda napuhuju pa izbacite i njih (FODMAP ugljikohidrati). Ova dijeta je čista detoksifikacija tijela koja probavnom sustavu daje prijeko potreban odmor od procesa vrenja, poboljšava probavu hrane i pomaže tijelu da se vrati u ravnotežu. Zato je bitno da izbacite sve što vas napuhuje, to kod nekih osoba može biti kupusasto i lukovičasto povrće, ili kefir, to ćete otkriti sami. 

Rezultati se vide brzo ali dosljednost je neophodna. Iako možda zvuči radikalno, Zelenu kuru ipak nije teško provoditi, jer nema gladovanja. Kao i kod LCHF prehrane, ne radi se o gladovanju nego o mudrom biranju i dozvoljene se namirnice smiju jesti do sitosti. Zapravo je vrlo jednostavno ići u kupovinu i pripremati hranu s čistim namirnicama, sve ide puno brže. Bez osjećaja grižnje savjesti možemo koristiti prirodne masnoće, koje daju sitost i energiju, pa smo i s manjom količinom hrane siti i zadovoljni. 

Kao rezultat dosljedno provedene Zelene kure kao nagradu ćemo dobit ravniji i mirniji trbuh, priliv nove energije i vitalnosti, ljepši ten i kosu, poboljšano pamćenje i koncentraciju, kvalitetniji san te uz mnoge druge pozitivne zdravstvene promjene možemo očekivati i lakši i brži gubitak viška kilograma. 

Napomena: Ako ranije niste bili na LCHF moguće je da ćete prvih nekoliko dana osjetiti smetnje zbog promjene ”goriva” za tijelo, jer se tijelo "prešaltava" sa trošenja šećera za energiju na sagorijevanje masnoće. Koje smetnje su moguće i kako sebi pomoći u tom prelasku pročitajte ovdje. 

I Namirnice koje možete slobodno jesti - osnovne namirnice ili baza prehrane:

• Povrće koje raste iznad zemlje* po mogućnosti iz ekološkog uzgoja, posebno zeleno lisnato povrće: sve vrste kupusa, brokula, cvjetača, kelj, prokulica, špinat, blitva, raštika, mišancija, zelene mahune, artičoka, šparoge, tikvice, patlidžani, masline, zelena salata, endivija, matovilac, radić, rikula, krastavci, rajčica, paprika, koromač, celer, tikva (bundeva);
• Lukovičasto povrće: luk, mladi luk, ljutika, češnjak, poriluk;
• Avokado, limun;
• Jaja na sve načine, kuhana, pržena, omlet, u salatama. Najbolja su organska ili domaća jaja zbog puno zdravijeg omjera omega-3 i omega-6 masnih kiselina.
• Riba i druga hrana iz mora - rakovi, škampe, školjke. Nastojte često jesti plavu ribu jer je vrlo bogata esencijalnim omega-3 masnim kiselinama (npr srdela, skuša, lokarda).
• Meso - janjetina, divljač, svinjetina, govedina. Ne uklanjajte masnoću sa mesa. Najbolje meso je od životinja koje prirodno pasu travu.
• Perad - piletina, puretina, guske, patke... Ne uklanjajte kožu ispod koje se nalazi hranjiva masnoća.
• Iznutrice - izvrstan izvor svih minerala i vitamina, posebice vitamina A i D, koje trebamo za mnoge važne funkcije u tijelu.
• Masnoće - maslac, svinjska mast, čvarci, hladno prešano kokosovo i maslinovo ulje.
• Suho meso - slanina i kobasice ali samo domaće koje ne sadrže glutaminate, nitrite i druge štetne kemikalije.
• Domaća majoneza i umaci napravljeni od hladno prešanog maslinovog ulja, maslaca, domaćih jaja, začinskog bilja...
• Đumbir, kurkuma, čisto začinsko bilje bez aditiva;
• Voda je najbolje piće. Pijte često ali najradije između obroka, jer pijenje vode direktno iza ili za vrijeme obroka razrijeđuje želučane sokove i otežava probavu;
• Lakto-fermentirane namirnice: domaći kefir, domaći jogurt, fermentirano povrće kao npr domaći kiseli kupus.

*Jedite što više zelenog lisnatog povrća, oko 1 kg dnevno. Paleo - LCHF - Zelena kura je način prehrane u kojem žitarice zamjenjujemo povrćem. Umjesto glutensko-škrobnog priloga (tjestenina, riža, krumpir) povrće čini volumen obroka a masnoće daju sitost.

II Namirnice koje možete jesti u ograničenim količinama - dodatne namirnice*

• Korijenasto povrće sve osim krumpira: rotkvica, cikla, čičoka, koraba, mrkva, pastrnjak, repa, crna rotkva i sl. Najbolje je da korjenasto povrće jedete sirovo (naribano na salatu) a ne kuhano, jer skuhano ima više škroba.
• Orašasti plodovi i sjemenke: orasi, bademi, lješnjaci, makadamia, brazilski orah, pekan, indijski oraščić. Od sjemenki bučine, suncokretove, lanene, sezamove i sjemenke konoplje. Mljevene orašaste plodove i sjemenke možete koristiti umjesto brašna za razna peciva i kruh, a od njih također možete raditi maslac i razne namaze;
• Kokosovo brašno, ribani kokos, kokosovo mlijeko, kokosovo vrhnje;
• Nezaslađeni kakao prah, psyllium prašak ili ljuspice (za peciva i kruhove ako treba);
• Kava i čajevi bez mlijeka, topla ili hladna limunada (od zaslađivača možete koristiti steviju)

*Ovo su namirnice koje su vrlo zdrave ali sadrže više ugljikohidrata nego namirnice iz prve kategorije pa treba ograničiti njihov unos u Zelenoj kuri. Znači malo naribane cikle i mrkve u salati je svakako zdravo, samo vodite računa o količinama. Pazite na orašaste plodove i sjemenke - nisu zabranjeni ali imajte mjere - ne grickajte ih bezveze između obroka, nego ih upotrebite za obrok ili za kruh ako vam treba. 

III Namirnice koje treba izbaciti:

• Sve žitarice i brašno žitarica: pšenica, raž, ječam, pir (spelt), zob, proso, riža, kukuruz, heljda, amaranth, quinoa;
• Sve mahunarke (grahorice): grah, slanutak, leća, soja, također zeleni grašak i bob;
• Tjestenina, kruh, peciva, pizza, kroasani, krafne i svi drugi pekarski proizvodi od brašna žitarica;
• Kus-kus, bulgur, palenta (žganci), kokice (popcorn), rižini keksi;
• Pahuljice za doručak, cornflakes, müsli, žitne/zobene kašice, griz, čokolino, medolino i sl.;
• Krumpir, čips i prženi krumpirići;
• Šećer i proizvodi koji ga sadrže, slatkiši, kolači, keksi, peciva, biskviti, čokolada, marmelada, industrijski deserti, puding, nutela i sl;
• ”Prirodni zaslađivači”: javorov sirup, sirup agave, ječmeni i rižin slad, smeđi šećer;
• Umjetni zaslađivači, aspartam i drugi;
• Kupovni sokovi i svi zaslađeni napitci, voćni jogurti;
• Margarin i industrijska ulja: kukuruzno, sojino, suncokretovo, repičino i sve vrste ulja koja se deklariraju pod nazivom jestivo ulje;
• Kupovni suhomesnati proizvodi koji sadrže štetne kemijske dodatke: glutaminate (pojačivače okusa), razne kemikalije i šećere, kao što su hrenovke, kobasice, salame, paštete;
• Industrijske prerađevine pune šećera, pšeničnog glutena, margarina, kemijskih aditiva – kupovna majoneza, kečap, dresing za salatu, mješavine začina, hrana iz vrećica, tuba, konzervi, kutija, tetrapaka i sl.;
• Pivo, vino i sva ostala alkoholna pića;
• Voće - sve vrste voća i sušeno voće;
• Mlijeko i mliječni proizvodi;

Jedite konkretne obroke i ne grickajte između obroka. Konkretan obrok znači: nešto proteina (meso, riba, jaja) + hrpa povrća + masnoća u kojoj se pripremala hrana ili umak ili dresing na bazi maslaca, maslinovog ulja, žumanjaka, začinskog bilja... Jedite kad ste gladni i jedite do sita ali se nemojte prejesti. Nema potrebe da trpite glad, ali isto tako ako niste gladni - možete preskočiti obrok. 

Uvedite u prehranu sirove namirnice jer su bogate netaknutim vitaminima, mineralima, antioksidantima, probiotičkim bakterijama i enzimima. Mnoge od ovih važnih supstanci se gube ili potpuno nestaju kuhanjem. Jedan od jednostavnijih načina za konzumiranje sirovih namirnica je smoothie, kašasti sok od povrća i zdravih masnoća. Dodajte žumanjke, kokosovo ili maslinovo ulje, kokosovo mlijeko, mljevene bademe. Koristite što više zelenog lisnatog povrća. Nastojte nabavljati čiste prirodne namirnice iz organskog ili domaćeg uzgoja. Izbjegavajte sve industrijske prerađevine prepune umjetnih dodataka i kemikalija. Ne zaboravite u prehranu uključiti juhe od kostiju - melem za sve vrste probavnih tegoba i crijevnih bolesti.

Uz zelenu kuru se preporuča uzimati

• Probiotike u tabletama
• 1-3 žlice hladno prešanog kokosovog ulja*

*Kokosovo ulje  pojačava sagorijevanje masnoće u tijelu i pomaže mršavljenju, jer se brzo pretvara u energiju zbog svojih kratkih i srednje dugih lanaca masnih kiselina. Djeluje protiv bakterija, gljivica i virusa te jača prirodni obrambeni mehanizam tijela (imunitet). Počnite sa 1 zličicom na dan ako ga nikad niste koristili i postepeno povecavajte dozu. Najjednostavnije je uzeti ovo ulje na način da ga rastopite u šalici čaja, kave ili juhe, ali ga naravno možete jesti i žlicom ako vam tako odgovara.

Vezani tekstovi: Imate li balon u trbuhu? 
Gljivica Candida - pošast modernog doba 

Saznajte više o zdravom mršavljenju bez gladovanja iz knjige Istine i laži o hrani i pridružite se tisućama zadovoljnih osoba koje su prateći savjete iz knjige trajno izgubile suvišne kilograme, uz bitno poboljšanje zdravlja i vitalnosti.

Informacije o knjizi: Novo: revidirano i prošireno izdanje iz 2015. god.  

Ovo je jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja se argumentirano obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani. Na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.