Istine i laži o hrani

Kada sam 2010. godine otvorila blog Istine i laži o hrani, s tvrdnjom da je teorija o štetnosti masti i kolesterola najveća prevara 20.stoljeća, mnogi su komentirali da ne znam o čemu govorim. No, puno više je bilo onih kojima se ideja o odbacivanju procesirane hrane i povratku pravoj izvornoj prehrani bogatoj masnoćama svidjela, te je ubrzo moj blog okupio cijelu jednu vojsku sljedbenika LCHF (low carb high fat) načina prehrane. U godinama koje su slijedile, kilogrami su se topili, dijabetes se dovodio pod kontrolu, kao i niz drugih ”modernih” bolesti.

Ono u što vjerujemo, ne samo po pitanju prehrane nego inače, nisu uvijek dokazane činjenice niti apsolutne istine, nego jednostavno stvari koje smo toliko puno puta čuli da smo ih prihvatili kao istinite. Tako je i sa teorijom da su masti štetne, debljaju, podižu kolesterol i izazivaju srčano žilne bolesti. Zapravo, ozloglašene zasićene masnoće životinjskog porijekla iz mesa, maslaca, jaja, svinjske masti i punomasnih mliječnih proizvoda nikada nisu niti bile štetne, već su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane iz kojeg crpimo vitamine topive u masti, esencijalne masne kiseline, energiju i dugotrajnu sitost. Nikada prije nije bilo toliko pretilosti i bolesti kao u zadnjih 30-40 godina otkako smo ih izbacili iz prehrane i zamijenili rafiniranim ugljikohidratima i industrijskim uljima.

Već godinama je poznato da masnoće nisu uzrok bolesti i da su smjernice o njihovom izbjegavanju bile pogrešne. Teorija o štetnosti masnoće i kolesterola, koja je nažalost još uvijek sveprisutna, neutemeljeni je mit proizašao iz loše provedenih zastarjelih istraživanja i iznad svega komercijalnih interesa. U stvari je glavni neprijatelj zdravlja i vitke linije prekomjerna konzumacija šećera i rafiniranih ugljikohidrata koji podižu šećer u krvi, podižu inzulin, izazivaju ovisnost, potiču apetit i dovode do prejedanja. Najlakši, najprirodniji i najjefitniji način mršavljenja i reverzije dijabetesa tipa 2 je smanjivanje unosa ugljikohidrata i povećavanje unosa masti - LCHF. Postoji cijeli niz znanstvenih radova koji to potvrđuju, kao što to mogu iz svoje prakse i iskustva s pacijentima potvrditi liječnici, nutricionisti i ostali koji su imali hrabrosti dati savjete potpuno suprotne onima koji se službeno preporučuju.

Nažalost, za mnoge je vrlo teško ”okrenuti ploču” – priznati da su godinama davali pogrešne savjete (malo masti, puno ugljikohidrata i procesirane hrane) – takva je ljudska priroda ili točnije pitanje je to ega. No, barem bi oni koji rade sa zdravljem ljudi trebali zauzdati svoj ego i sjetiti se da su tu da pomognu čovjeku, a ne da brane neke zastarjele postavke koje su nam nametnute iz komercijalnih razloga, bez obzira jesu li one još uvijek ”službene”. Internet je sve promijenio, informacije su dostupne svima koji barataju jezikom i pacijenti često znaju više o svom zdravlju nego njihovi liječnici. Došlo je Novo doba.

Saznajte više u knjizi Istine i laži o hrani koja je dosegla nakladu od 12.000 primjeraka i stalno je među "top 5" najčitanijih knjiga u knjižnicama, te je u našim krajevima pokrenula prehrambenu revoluciju za povratak prirodnoj izvornoj prehrani. Ovo je još uvijek jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, argumentirano se obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.

Znanjem do zdravlja, Anita Šupe

Petrina priča: Uključimo srca i mozgove

Petra mi je poslala ovaj tekst da ga objavim, sa željom da barem nekoga inspirira, a to je i moja želja.

Trajalo je to… Kao bulimičarka… korak naprijed, natrag dva… Voljela bih kada bi moja borba barem nekome od vas pomogla… Iscrpni treninzi, kažnjavanja sebe, bezglavo brojanje što smo jele, koliko kojih namirnica i kalorija… Ako se pronalazite u tome, netko je počeo uzimati prevlast nad vašom individualnošću i slobodom. Nemojte to raditi…

Život služi da bi razvili svoje dobre strane i potencijale, da bi nas razvio. Ništa u životu nije crno ili bijelo, samo loše ili samo dobro. To sam naučila kroz godine slušanja nametanja ovog treninga, ove hrane, ove figure, ove minutaže, ove mode, ovih zvijezda, ovih standarda, ovih mišljenja…

Privlačimo ono što sami mislimo o sebi… Često, nemate problema ni sa sobom, ni sa tijelom ni kilažom nego vam ljudi zrcale one strogosti i ružne misli koje imate o samima sebi… Prihvatite sebe. U razgovoru s Anitom Šupe i proučavajući Paleo i Lchf spoznala sam da je stvar zapravo u povratku sebi i povratku osjećaju, slušanju sebe, shvaćanju sebe kao dijela ne procesuiranih i rafiniranih degenerativnih tvari, nego kao divnog, savršenog dijela prirode.

Vaša i moja stražnjica ne može biti ista, kao što vi nemate ono što ja imam, niti ja immam ono što vi imate i ne možemo biti podvrgnuti okviru i standardu koji će reći da je dobro to i to, i samo tako. Ukrali su nam razum, ukrali su nam slobodu.

Sjetite se sebe kao djeteta. Sve ste znali. Jeli ste kad ste osjetili da ste gladni, odmarali ste se kad ste trebali, kretali ste se na vama zanimljive načine, znali ste kad početi i kad stati. Kao što nitko ne zna koje je zanimanje za vas najbolje, tako ni ne zna koliko bi vi trebali jesti, kako izgledati i koliko se kretati. Vidite li kontradiktornosti i probleme u tome da se osobama različite građe, visine, afiniteta, predispozicija, stilova života i gena govori i nameće globalni, univerzalni recept što je dobro za nas. Kako bi mi to trebali sebe dovesti u neke mjere. Zašto mjere? Čije mjere? Tko je to pametan izjavio da žena treba izgledati tako i tako? Ne sviđaju nam se svima iste žene ni muškarci. Zašto dopuštamo da nam to rade? Tko to meni kaže da je zgodan muškarac takav i takav, a nije mi ni malo kad razmislim. Ali ja sad to trebam vjerovati jer je to u modi, jer tako kažu, i tako je na televiziji i u novinama. Agresivno neprirodna tijela muškaraca (koja su i njih učinila robovima i iskompleksiranima) vrve iz medija, a nemaju veze s tim kako je za njegovu vitalnost i zdravlje najbolje. Isto vrijedi i za žene. Truju se dodacima za mase i mišiće neprirodne veličine, troše vrijeme i novce da bi maknuli svoju prirodnost jer je netko vani rekao da treba izgledati tako i tako…

Uključimo mozgove, radi onih koji nas upijaju, radi nas i naše djece. Oni koji prodaju proteine, oni koji nameću ideale, oni koji su krenuli u marketiziranje treniranja, oni koji upravljaju ljudskim slabim točkama trebaju od nas novac, trebaju zarađivati… I tako od nas rade auto pilote, koji treniraju koliko im se kaže i što im se kaže, jer netko zna bolje… I koji ne slušaju sebe, koji neće poslušati svoju baku koja je znala što je priroda, što je zdravlje, nego će pogledati neki savjet amerikaniziranog časopisa i ljudi kojima je vrhunac života imati struk kao Jelena Rozga. Svaka čast Jeleni, no ni jedna žena s kojom kilom više nije od nje manje privlačna… Pokušajte pitati normalnog muškarca pa ćete dobiti odgovor.

Stvorili smo narod koji osobnost i privlačnost shvaća kao liniju i figuru svoga tijela što je bolesno. Jedina mjera koja je univerzalna je zdravlje. Ali u zdravlje pripada i psihičko, fizičko i duševno stanje tijela. Kretanje i prehrana se trebaju gledati kao i ljudi, cjelovito i holistički, individualno. Netko treba više proteina i mesa, netko drugi treba više povrća, netko treći treba nešto treće… A sve to trebamo iz jednog razloga, da budemo zadovoljni, da prštimo srećom i zdravljem. Nećemo to biti na vječnim dijetama, izgadnjeli i mučno istrenirani i izdefinirani.

Gdje je tu logika? Čitav život podrediti treningu, prehrani i teretani? Ako priroda zna što radi, onda zna i zašto je taj biceps takav kakav je dobar za tebe, zašto je taj bok i struk za tebe dobar takav kakav je… Dragi svi, situacije su izmakle kontroli… Bulimije i anoreksije je sve više. Učite svoju djecu, ne kao novine i televizija, već kako bi vi voljeli da je vas netko učio. Učite te djevojčice, da ih ne bi netko kasnije odučio da se vole takve kakve jesu. Ali trebamo ih učiti primjerom. Živimo život primjerom i tako utječemo na sve oko nas. Slušajmo one ljude, ispunjene i zdrave koji su živjeli prije nas. Kako su živjeli, kako su se i zašto odnosili prema hrani. Pitajte ljude na nekom imanju, na selu.

Nosite ponosno svoja njegovana tijela. Ne kažem mučena, nego ona kojima se pristupa s ljubavlju. Krećite se na vama zanimljive načine… Vaša tijela i priroda znaju. Volite ih pa će i ona vas. Hranite ih kao da pripadaju dijelu prirode a ne industriji. Nakon godina muke napokon ne želim biti ni Severina ni Rozga, jer ti si ti takav kakav jesi, a ja sam ja… S ispunjenjem jedem ono što je jela moja prabaka, jedem kad sam gladna, a ne kad mi netko (ne) stručan iz medija kaže da sam gladna. To su razlozi za Lchf i Paleo. Da se vratimo sebi, a ne nekom drugom. Nemojmo dopustiti da nam djecu i nas životu i sreći uči netko drugi. Jer mjerilo za sreću nalazi se u vašem i mom srcu. Za svakog individualno i posebno. Ali svi želimo biti ispunjeni, zdravi i sretni. Uključite srca i umove.

Petra Parać, član Hrvatskog književnog društva, dipl. bibliotekar

Pročitajte: Idealna tjelesna težina - još jedan mit

Vezano za objavu koja je jučer preplavila internet o štetnosti crvenog mesa i mesnih prerađevina

Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je potrošnju crvenog mesa kao "vjerojatno kancerogenu za ljude, na temelju ograničenih dokaza da konzumacija crvenog mesa uzrokuje rak kod ljudi" te proglasila procesirano meso kao "kancerogeno za ljude, na temelju dovoljno dokaza da konzumacija procesiranog mesa uzrokuje rak debelog crijeva." 

Stručnjaci su zaključili da "svakih 50 grama mesnih prerađevina dnevno povećava rizik od raka debelog crijeva za 18%". 

Prvo treba znati da kad se kaže da je nešto znanstveno dokazano, to nažalost nije uvijek tako. Pitanja koja između ostalog treba postaviti su: tko stoji iza studije (tko plaća njezino provođenje), koji rezultati se očekuju i zašto, o kojoj vrsti istraživanja se radi, koje metode i analize su korištene, kako su rezultati protumačeni itd. Recimo da imate dvije grupe ispitanika, jedna jede više mesa i ima visoku stopu nekog oboljenja, a druga jede manje mesa i ima manju stopu istog oboljenja. Treba znati da ovo dvoje nije u uzročno posljedničnoj vezi, kako se to često prikazuje, odnosno korelacija ne znači uzročnost. Skoro je nemoguće ispitati utjecaj jedne namirnice na zdravlje (u ovom slučaju 50 g mesnih prerađevina dnevno) jer postoje i mnogi drugi faktori koji će utjecati na rezultat, kao što su druge prehrambene navike i životni uvjeti ispitanika. 

Ako u skupini gdje se jede više mesa ljudi također više puše, ne jedu povrće, jedu više nezdrave procesirane hrane, više ih je pretilih i manje ih se bavi tjelesnom aktivnošću, dok u drugoj skupini gdje se jede manje mesa ljudi također jedu više svježih namirnica, ne puše, ne jedu prerađevine, bave se tjelesnom aktivnošću i nisu pretili - što mislite u kojoj skupini će biti više oboljenja? Zašto, zbog jedenja ili nejedenja mesa, ili zbog drugih faktora koji u studiji nisu uzeti u obzir? Razumijete? 

Drugi nedostatak ovakvih istraživanja je taj što se ljude pita što su jeli u nekom proteklom periodu. To nije pouzdana znanstvena metoda jer ljudi se često ne sjećaju što su jeli, koliko i kada, a često i namjerno iskrivljuju rezultat. Generalno, opservacijske studije nisu pouzdane u nutricionizmu. 

Nadalje, veliki nedostatak istraživanja o utjecaju mesa na zdravlje je što se trpaju u isti koš visoko procesirane mesne prerađevine i svježe meso. Ne trebaju nam novi znanstveni dokazi da bismo znali da su prerađevine štetne upravo zato što su visoko procesirane i prepune aditiva, i to ne samo mesne nego i sve ostale prerađevine. Kao što nam ne trebaju neki posebni dokazi da je bolji i zdraviji izbor meso pašnih životinja iz slobodnog uzgoja na kojemu smo kao vrsta evoluirali, nego meso životinja iz masovnog uzgoja koje su tretirane antibioticima i hormonima i tovljene koncentratima i sojom. 

Također obratite pažnju na riječi ”vjerojatno” (kancerogeno) i ”ograničeni” (dokazi), kojih u naslovima vijesti nema. Naravno, naslov treba biti bombastičan jer je to jedan od načina da se preuveličaju nepouzdani rezultati loše znanosti. 

Ne bih više dužila… Za mene ovo nije nikakva nova vijest - i dalje sam protivnik prerađevina svih vrsta i pobornik prave hrane u njenom izvornom obliku. Dolje hrenovke i salama, živio biftek! I ne brinite, nema ništa loše u domaćem špeku kakvog su konzumirali naši djedovi i babe i doživjeli 90+ godina. Problem je onaj industrijski jer je pogrešno tretiran i prepun kancerogenih aditiva. 

Ako želite čitati više, neka to budu izvještaji pametnih i neovisnih stručnjaka koji razumiju što je loša znanost, npr:

• Zoe Harcombe, engleska nutricionistica i autorica, vrlo ozbiljna i detaljna u svom istraživanju: World Health Organisation, meat & cancer 
• Dr. William Davis, američki kardiolog, autor bestsellera Wheat Belly: Go ahead: Eat your meat 
• Nora Gedgaudas, nutricionistica i autorica bestsellera Primal Body Primal Mind: The World Health Organization Red Meat Brouhaha 
• Dr. Ann Childers, stručnjakinja za nutricionizam i psihijatriju: The WHO and Meat
• Denise Minger (ranije na istu temu), autorica knjige Death by Food Pyramid: Will Eating Red Meat Kill You?

Kako je došlo do današnjih “prehrambenih smjernica”

Dobro poznata hipoteza o kalorijama nastala je početkom 20. stoljeća. Budući da su u to vrijeme parna lokomotiva i automobili počeli osvajati svijet, postalo je popularno uspoređivati ljudsko tijelo s parnim strojem ili motorom s unutarnjim sagorijevanjem. Sagorijevajući masnoću, proteine i ugljikohidrate u zatvorenom sistemu, tzv. kalorimetrijskoj bombi, postalo je moguće izračunati kalorijsku vrijednost raznih hranjivih tvari. Tako se pokazalo da masnoća ima dvostruko više kalorija od proteina i ugljikohidrata pa se na osnovu toga došlo na ideju da masnoća deblja. To je bio rani začetak današnje fobije od masnoće. 

Novi mehanički, kalorijski model koji je izjednačavao ljudsko tijelo s motorom s unutarnjim sagorijevanjem, bavio se računanjem kalorija, umjesto da se bavi pitanjima hormonalnog utjecaja na osjećaj sitosti i stvaranje masnih zaliha. 

Otkriće hormona inzulina početkom 20-ih godina prošlog stoljeća donijelo je važne pokazatelje o biološkim mehanizmima spremanja i sagorijevanja masti. Primjećeno je da šećerni bolesnici koji dobivaju inzulin počinju dobivati na tjelesnoj težini, kao i da su injekcije inzulina dobro sredstvo za zaustavljanje anoreksičnih stanja izgladnjelosti. Kasnije, 60-ih godina, razjašnjeni su ti biokemijski mehanizmi: dokazano je da inzulin blokira sagorijevanje masnoće u tijelu, te da potiče pretvaranje ugljikohidrata u masnoću. 

Osim što zbog djelovanja na inzulin dovode do debljanja, rano se otkrilo da ugljikohidrati štete našem zdravlju na brojne druge načine. 50-ih godina prošlog stoljeća, britanski je liječnik i marinac dr. Peter Cleave surađujući s dobro razgranatom mrežom kolonijalnih liječnika, sakupio dragocjene podatke o prehrani i zdravlju iz svih krajeva svijeta. Uvidio je jasnu vezu između zapadnjačkih bolesti i konzumacije ugljikohidrata i otkrio zajedničkog uzročnika cijelom nizu bolesti, a nazvao ga je The Saccharine Disease (šećerna bolest). Drugim riječima, radilo se o poremećajima za koje se danas koristi naziv metabolički sindrom, a koje izazivaju rafinirani ugljikohidrati. Kako je onda moguće da su za te poremećaje okrivljene masnoće? 

Hipotezu o štetnosti masnoće lansirao je 50-tih godina 20. stoljeća fiziolog Ancel Keys koji je bio uvjeren da je ona glavni krivac za srčano-žilne bolesti pa je to svakako odlučio i dokazati. Objavio je istraživanje s naslovom Atherosclerosis: a problem in newer public health (Ateroskleroza: problem novijeg javnog zdravstva) s kojim je pokazao korelaciju između unosa masnoća i srčano-žilnih oboljenja u 6 zemalja svijeta. Međutim, kasnije je otkriveno da je Keys lažirao rezultate studije. Proizvoljno je izabrao samo one podatke koji su njemu odgovarali iz samo 6 zemalja, iako je imao podatke o konzumaciji masnoća i smrtnosti od srčanih bolesti iz ukupno 22 zemlje. Da je prikazao sve sakupljene podatke, statistička povezanost između unosa masnoće i srčanih bolesti bi nestala. Keys je zbog ovog propusta bio izrugivan u znanstvenim krugovima pa je odlučio osvjetlati obraz i provesti novo istraživanje. To je bila The Seven Countries Study (Studija iz sedam zemalja) u kojoj je učestvovala i bivša Jugoslavija. Opet, Keys je pokazao povezanost između unosa masnoća i smrtnosti od srčanih bolesti. Međutim, i ova studija ubrzo je postala meta kritika mnogih znanstvenika. 

Osim unosa masti, postojali su i mnogi drugi faktori koji su se trebali uzeti u obzir kad se istraživao razlog smrtnosti u nekoj zemlji ili regiji. Npr. unos masnoća životinjskog porijekla, mogao je biti proporcionalan stupnju razvoja neke zemlje ili regije, odnosno proporcionalan drugim značajkama specifičnim za razvoj industrijalizacije. Ali Keys uopće nije uzeo u obzir te druge faktore, npr. konzumaciju šećera i rafiniranih proizvoda koja je bila u porastu u svim razvijenijim regijama studiranih zemalja. U regijama gdje je unos masnoća bio visok, a gdje je pokazana visoka smrtnost od srčanih bolesti, također je i konzumacija šećera bila visoka. Međutim, u regijama gdje je unos masnoća bio visok, ali konzumacija šećera niska, smrtnost nije bila toliko učestala. 

No, dobiveni rezultat morao je potvrditi Keysovu hipotezu i opravdati očekivanja njegovih pristaša, kao i utrošene milijune dolara poreznih obveznika. Nažalost, cijelo zapadnjačko prehrambeno obrazovanje i savjeti temelje se na ovoj studiji, iako druge velike studije provedene kasnije nikad nisu uspjele potvrditi rezultat Keysova istraživanja. Iako je ova namještaljka rano otkrivena, povratka nije bilo jer je lopta već bila bačena. Teoriju su spremno prihvatile prehrambena i farmaceutska industrija koje će u narednim godinama debelo profitirati na račun ovog falsifikata. Stvorena je potražnja za nemasnim proizvodima i prilika da prehrambena industrija lansira tisuće i tisuće novih low fat (nemasnih) proizvoda. 

Razumljivo je da Peter Cleave, koji je u to isto vrijeme objavio svoju studiju o štetnosti ugljikohidrata, nije dobio istu vrstu podrške kao Keys, jer bi interes industrije bio prilično ugrožen ako bi ljudi odbacili visoko isplative rafinirane proizvode od šećera i brašna. Tako je s vremenom Cleaveov izraz Saccharine disease polako pao u zaborav. No, on nije bio jedini koji je upozoravao na štetnost šećera i ugljikohidrata. Britanski profesor John Yudkin, osnivač odjela za nutricionizam pri University of London's Queen Elizabeth College, izdao je 1972. godine knjigu Pure, White and Deadly (Čist, bijeli i smrtonosan). Na osnovu rezultata svojih eksperimenata, tvrdio je da postoji jaka povezanost između alarmantnog povećanja srčanih bolesti 60-tih godina u Americi i povećane potrošnje šećera. Kao i kokoši, zečevi i svinje, tako su i studenti hraneći se šećerom i ugljikohidratima, dobivali povišene trigliceride, za koje se i tada, kao i danas, znalo da su glavni rizik za srčane bolesti. Također je i povećanje inzulina zbog konzumacije šećera dovodilo do pojave dijabetesa tip 2, smatrao je Yudkin. ”Ako bi samo mali dio onoga što znamo o učinku šećera, bilo dovedeno u vezu sa bilo kojim drugim aditivom, taj bi istog trenutka bio zabranjen” rekao je Yudkin. 

Ali to nije bilo ono što je prehrambena industrija željela čuti. Kada su kreirali low fat (nemasne) proizvode, proizvođači su trebali nečim zamijeniti tu uklonjenu masnoću, jer bi inače hrana imala okus kao stiropor. Najbolje je bilo dodati šećer, a Yudkinova saznanja su bila prijetnja tom isplativom biznisu. Tada su proizvođači hrane u suradnji s nekolicinom znanstvenika nepoštenim mjerama učinili sve da diskreditiraju Yudkinov rad, a najjači glas koji se čuo protiv njega bio je, razumljivo, Ancel Keys. Pokušaji Yudkina da se obrani bili su ušutkani od strane ”Britanskog ureda za šećer” i ”Svjetskog centra za istraživanje šećera” a njegova knjiga proglašena je naučnom fantastikom. Yudkin je postao nepoželjan gost na međunarodnim konferencijama, jer su sponzori konferencija, Cola Cola i slični, prijetili da će otkazati svoje sponzorstvo ako on bude pozvan. 

Yudkin je toliko snažno bio napadan i njegov rad diskreditiran, da se nijedan znanstvenik do kraja 70-tih više nije usudio objaviti bilo što negativno u vezi šećera, iz straha da ga ne zadesi ista sudbina. Tako je masnoća, prije svega ona zasićena, proglašena krivcem za bolesti zapadnog svijeta, a industrija nemasnih prerađevina nakrcanih šećerom je procvjetala. 

Komercijalni interesi velikih industrija i razni politički interesi uvukli su u svoju igru i medicinsku znanost, pa su tako 70-tih godina prošlog stoljeća iz Amerike krenule nove prehrambene smjernice koje su upozoravale da treba smanjivati unos zasićenih masnoća i umjesto njih jesti više ugljikohidrata. S vremenom je ustoličena i piramida ”zdrave” prehrane koja preporučuje unos 55 – 60% kalorija iz ugljikohidrata, 10 – 15% kalorija iz proteina i 25 – 30% kalorija iz masnoća, od čega maksimalno 10% zasićenih. Te su preporuke i danas iste po cijelome svijetu i prate preporuke WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) iza kojih, danas znamo, stoje politika i industrija, tj. profit, a ne znanost. 

Međutim, zadnjih se godina ipak počinje mijenjati trend u svijetu znanosti. Sve više vodećih znanstvenika preispituje znanstvenu utemeljenost službenih prehrambenih preporuka i raskrinkava se sustav koji je dozvolio zataškavanja i manipulacije pod okriljem znanosti. Istraživanje prehrane sa smanjenim udjelom ugljikohidrata, koje je stagniralo još od 70-ih godina, ponovo oživljava. Profesor John Yudkin, koji je odavno umro, iznenadio bi se da zna da je njegova knjiga Pure, White and Deadly, nakon 40 godina prognanstva, ponovo izdana 2012. godine kao vrlo tražena i cijenjena znanstvena literatura. 

Kako je došlo do pogrešnih prehrambenih smjernica, zašto su masnoće zdrave a žitarice nezdrave, koja nas hrana ubija a koja liječi, kako mršaviti bez gladovanja i sačuvati svoje zdravlje – čitajte u mojoj knjizi Istine i laži o hrani. 

Informacije o knjizi: Novo: revidirano i prošireno izdanje iz 2015. god. 

Ovo je jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja se argumentirano obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani. Na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.

HFCS – jeftina zamjena za šećer još gora od šećera

HFCS (High Fructose Corn Syrup) ili visoko fruktozni kukuruzni sirup masovno se dodaje u procesiranu hranu, jer je jeftiniji i slađi od običnog šećera i produžava rok trajanja prerađevinama. Kod nas se još naziva glukozno-fruktozni sirup ili kukuruzni sirup i prisutan je u skoro svim industrijskim prerađevinama i proizvodima za djecu – zaslađenim i gaziranim pićima, komercijalnim pekarskim proizvodima, žitaricama, jogurtima, desertima, pudinzima, keksima i slatkišima. No, on je puno opasniji od samog šećera. Dobiva se iz kukuruznog škroba u kojem se dio glukoze uz dodavanje enzima mijenja u fruktozu, do omjera 55:45, odnosno 55% fruktoze i 45% glukoze. Ovo ga čini puno slađim od šećera jer je fruktoza slađa od glukoze, a u običnom šećeru su fruktoza i glukoza prisutne u omjeru 50:50.

U običnom šećeru, glukoza i fruktoza su vezane kemijskim vezama pa je barem potrebna razgradnja ovih osnovnih molekula šećera u probavnom sustavu. No, u glukozno-fruktoznom sirupu, molekule su u nevezanom obliku tako da se ovi šećeri rapidno apsorbiraju u krvotok. Fruktoza ide direktno u jetru gdje pokreće lipogenezu – proizvodnju triglicerida, što predstavlja glavni uzrok oštećenja jetre koje se naziva ”masna jetra” i pogađa milijune ljudi u zapadnim zemljama. Fruktoza uništava jetru na isti način kao alkohol. S druge strane, glukoza iz ovog sirupa podiže šećer u krvi i potiče lučenje inzulina koji šećere sprema u obliku masnih naslaga na našem tijelu. Ova kombinacija dovodi do metaboličkog kaosa koji uzrokuje povećanje apetita, debljanje, dijabetes, metabolički sindrom, masnu jetru, srčane bolesti, rak, demenciju i još puno toga.

Osim toga, visoke doze fruktoze doprinose razvoju sindroma propusnih crijeva, pri čemu toksini i nepotpuno probavljeni proteini iz hrane, kroz proširene pukotine na crijevnom zidu, ulaze u krvotok, te izazivaju upalne i autoimunološke procese koji dovode do cijelog niza modernih bolesti. Nadalje, HFCS doprinosti razvoju ovisnosti o hrani/slatkišima preko djelovanja na centre za nagrađivanje u mozgu.

Bitno je naglasiti da prirodna fruktoza iz voća, kao sastavni dio kompleksa nutrijenata i vlakana, ne proizvodi jednaki negativan učinak u tijelu kao slobodna fruktoza iz kukuruznog sirupa. Čitajte deklaracije i izbjegavajte proizvode koji sadrže glukozno-fruktozni sirup. No, razloga je i više da izbacite svu hranu s deklaracijom, tj.  prerađevine.

Pročitajte: 
Procesirana hrana, prejedanje i ovisnost  
Što zapravo jedemo - o kvaliteti i porijeklu namirnica

Pročitajte više o hrani koja ubija i hrani koja liječi u knjizi Istine i laži o hrani. Saznajte više o zdravom mršavljenju bez gladovanja, o zdravoj probavi, zašto sve više ljudi ne podnosi gluten i žitarice, što je disbioza crijevne flore i propusnost crijeva, kako se hraniti kod IBS-a i drugih probavnih tegoba i još puno toga.

Informacije o knjizi: Novo: revidirano i prošireno izdanje iz 2015. god.  

Ovo je jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja se argumentirano obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani. Na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.

Što zapravo jedemo - o kvaliteti i porijeklu namirnica

Ekološko povrće

Osim o vrsti hrane treba razmišljati i o njezinoj kvaliteti i porijeklu. Priroda nije ni glupa ni manjkava. Ona je ljudskoj vrsti osigurala obilje nutritivno bogate hrane, koja sadrži sve potrebne hranjive sastojke neophodne za rad i pravilno funkcioniranje ljudskog organizma. No, kako je ljudska vrsta poprilično arogantna i vjeruje da je pametnija od prirode, zbog previše uplitanja i trke za profitom uništava prirodu i vlastito zdravlje.

Masovni uzgoj hrane neminovno uništava prirodu i naše zdravlje. Sadnja monokultura (koja se proizvođačima najviše isplati) i umjetna gnojiva osiromašuju tlo od hranjivih tvari pa je i hrana koja raste iz te zemlje nutritivno siromašna. Umjetna gnojiva sastoje se od samo tri elementa: dušika, kalija i fosfora, dok tlo zapravo zahtijeva preko 50 različitih minerala. Nekontroliranim korištenjem umjetnih gnojiva s većim sadržajem dušika (posebice u prihrani biljaka zbog intenzivnije vegetacije), namirnice sadrže velike količine nitrata, od kojih se u probavnom sustavu jedan dio pretvara u nitrite koji mogu imati kancerogeno djelovanje.

Takve biljke imaju slabu obranu od raznih štetočina i bolesti pa proizvođači koriste pesticide, herbicide, fungicide i druge otrove da bi osigurali veći urod. Ovo naravno raduje kemijsku industriju koja također ostvaruje veliki profit na otrovnim kemikalijama. Ako su prisutna kemijska ili radiološka zagađenja u okolišu, to sve ide i u hranu.

Pitanje je i da li su naminice svježe i kako su čuvane do prodaje i konzumacije? Stajanjem namirnice gube hranjive tvari (vitamine i fitonutrijente) zbog djelovanja topline, zraka, svjetla, bakterija i gljivica. Voće i povrće koje je ubrano prerano, nezrelo, da bi se transportiralo u daleke krajeve, nije ni stiglo razviti potrebne nutrijente. U masovnom se uzgoju namirnice nakon ubiranja tretiraju zaštitnim sredstvima radi duljeg čuvanja i zaštite od propadanja, pa se tako voće i povrće umaču u razne kemijske otopine, često bez kontrole. Sve te otrove unosimo u svoje tijelo kad jedemo hranu lijepog izgleda iz masovnog uzgoja. Ne samo da je ta hrana nutritivno siromašna, ona je i toksična.

Danas često nismo ni svjesni da jedemo hranu proizvedenu od genetski manipuliranih organizama (GMO). Takva je hrana u upotrebi tek odnedavno i mnoga istraživanja ukazuju da je rizik za zdravlje kod konzumacije takve hrane visok. Ona dovodi do pojave alergija, otpornosti na antibiotike te mogućih oštećenja pojedinih organa ili imunološkog sustava. GMO je nešto što pod svaku cijenu treba izbjegavati.

Permakulturni vrt

Tvorničkom obradom namirnica nakuplja se još više otrova u njima. Radi dugog čuvanja, okusa, konzistencije i izgleda, dodaju se razni aditivi od kojih su mnogi kancerogeni ili izazvaju alergije i druge zdravstvene poteškoće. Industrijske prerađevine prepune su šećera i njegovih jeftinih zamjena (HFCS glukozno-fruktozni sirup iz kukuruza koji oštećuje jetru i na mnoge načine uništava zdravlje), hidrogeniziranih biljnih masti i transmasti koje doprinose razvoju upalnih stanja i mnogih kroničnih bolesti. Industrijske prerađevine su antihrana koju treba izbjegavati.

Kvaliteta namirnica životinjskog porijekla također je ugrožena masovnih uzgojem. Umjesto da životinje pasu travu, one se tove žitaricama, sojom i koncentratima, tretiraju se antibioticima i hormonima da bi brže rasle i davale više mlijeka. Životinje koje žive u svom prirodnom okruženju i hrane se onom hranom za koju su i same genetski prilagođene daju meso, masnoću, mliječne proizvode i jaja takvog sastava koji je optimalan za čovjeka. To su meso i masnoća životinja koje slobodno pasu travu, a ne životinja koje se hrane žitaricama i sojom, hormonima rasta i antibioticima; jaja koja su snijele kokoši koje slobodno trčkaraju i kljucaju po dvorištu, a ne kokoši koje žive zbijene u kavezima i hrane se koncentratima; riba koja slobodno živi u morima i rijekama, a ne riba iz uzgajališta koja se hrani koncentratima i pliva u vlastitom izmetu.

Prava hrana, namirnice u njihovom izvornom cjelovitom obliku, dat će nam sve potrebne hranjive tvari – minerale, vitamine, antioksidante, esencijalne masne kiseline – sve ono što nam treba za zdravo funkcioniranje svih biokemijskih sustava tijela i za regeneraciju stanica. No industrijski procesirana hrana, osim što je nutritivno bezvrijedna, također je i toksična zbog pretjerane količine kemikalija koje se koriste u uzgoju i preradi. Zato je povratak izvornoj prehrani neminovan za sve koji žele sačuvati zdravlje.

Treba nastojati nabavljati pravu čistu hranu iz domaćeg ekološkog uzgoja, lokalno uzgojeno, nešpricano, svježe ubrano voće i povrće te sami kuhati svoju hranu i pripremati zimnicu. Ovo nije za početak jednostavno, ali sve započinje prvim korakom i malo pomalo donosi veliku radost. Potražnja stvara ponudu, pa kad se podigne svijest o važnosti prehrane za zdravlje, kad stavimo kvalitetu namirnica na više mjesto na našoj listi prioriteta i angažiramo se oko toga, automatski će i ponuda biti bolja. I u Hrvatskoj se pomalo šire GSR-ovi (Grupe Solidarne Razmjene) u kojima se okupljaju građani radi nabavke prave hrane iz lokalnog domaćeg uzgoja. Grupa postavlja uvjete proizvođaču, npr kupuju samo nešpricano povrće i voće, samo pašno meso i jaja itd, a proizvođaču to nije teško jer na taj način ima osiguran plasman svojih proizvoda. Zajedno je uvijek lakše pa potražite u svojoj blizini ove grupe ili osnujte nove, možda se iznenadite koliko se dobrih stvari može kupiti i to po sasvim pristojnim cijenama. 

Paleo - u potrazi za pravom hranom

O hrani i to onoj ”zdravoj” raspravlja se više nego ikad, ali pri tome su nam glave napunjene dezinformacijama i zabludama. Do prije samo par generacija ljudi su vrlo dobro znali što je prava zdrava hrana, prije naglog razvoja prehrambene industrije. Mi smo izgubili to tradicionalno znanje naših predaka koje se zasnivalo na iskustvu stečenom kroz stotine tisuća godina, a prihvatili smo propagandu industrije koja nam se preko medija servira kao istina. O hrani, njenom porijeklu, sastavu i načinu proizvodnje i prerade znamo sve manje. Generacija smo konzumenata, koji ne znamo ništa drugo nego gdje se nalaze veliki lanci supermarketa pred koje se može doći automobilom, koje marke i brendovi se nude i kad je akcija na razne proizvode. Čak smo povjerovali da ”što više kupimo više ćemo uštedjeti” pa košare punimo šarenim kutijama, vrećama, konzervama, tetrapacima, tubama i plastičnim bocama bez da razmišljamo što je zapravo unutra. Bojimo se jaja, kolestrola i ”masne” hrane ali bez problema djeci dajemo hrenovke u tijestu i krafne, a njihove rođendane slavimo u restoranima brze hrane.

U tome svemu je naš najveći neprijatelj vlastito neznanje i komoditet. Ne bismo previše razmišljali o tome što jedemo, niti bismo trošili vrijeme na nabavku i pripremu zdrave hrane. Ali ako priželjkujemo dobro zdravlje, onda je neminovno početi razmišljati i o tome što jedemo. 

Mnogi danas dijele hranu na vegetarijansku ili mesnu, masnu ili nemasnu, zdravu ili nezdravu, sirovu ili kuhanu. Ja je dijelim na ”pravu” i ”falšu” i to mi jedino ima smisla, i pri tome je prava hrana zdrava, a falša je nezdrava. Dakle, potpuno je zdravo jesti meso i masnoću životinja koje slobodno pasu travu, ali nije zdravo jesti salame, hrenovke i industrijske kobasice. Zdrava je riba koja slobodno pliva po morima i rijekama ali nisu zdravi "riblji štapići" i riba iz uzgajališta gdje se ona tovi sojom i pliva u vlastitom izmetu. Zdravo je pravo, industrijski neprerađeno mlijeko pašnih koza i krava, ali ne i pasterizirano, homogenizirano, kemikalijama tretirano industrijsko mlijeko. Zdravo je voće iz organskog uzgoja, sazrelo na suncu, ali nisu zdravi "voćni" sokovi i "voćni" jogurti koji nisu ni vidjeli voća. Zdrava je prava prirodna hrana organski uzgojena, dok je manje zdrava ona koja je zasićena umjetnim gnojivima, pesticidima, herbicidima, antibioticima i drugim otrovima.

Danas bazu ljudske prehrane čine proizvodi od brašna pšenice i to je potpuno pogrešno. Pšenica nije ni malo prirodna iako raste iz zemlje; ona je genetski manipulirana iz komercijalnih razloga da bi bila otpornija na štetočine, bolesti, klimatske uvjete i pesticide i da bi davala veće urode. Ta nova pšenica nema veze s pšenicom od koje su naše (pra)bake mijesile kruh, ona je rezultat laboratorijskog eksperimentiranja. Gluten iz te nove pšenice uzročnik je velikog broja bolesti, a opijatske tvari iz pšenice stvaraju ovisnost i dovode do prejedanja. Osim toga, od zemlje do stola, pšenica je tretirana stotinama otrovnih kemikalija. 

Osim pšenice, u našoj prehrani prevladavaju industrijska "biljna" ulja koja su vrlo štetna. Iako mislimo da je sve "biljno" dobro, ipak nije tako. Biljna ulja nemaju profil masnih kiselina koji odgovara ljudskoj fiziologiji, a osim toga su oksidirana tj. užegnuta već u samom procesu proizvodnje. Margarin kojeg nam reklamiraju kao "zdrav za srce", zapravo šteti i srcu i žilama. Industrijska procesirana hrana je nutritivno osiromašena, a prepuna kemijskih aditiva, od kojih su mnogi dokazano štetni. 

Dakle, umjesto rasprave o jedenju mesa ili vegetarijanstvu, pijenju ili nepijenju mlijeka i kuhanju ili nekuhanju hrane, trebamo, ljudi, sagledati cjelokupnu sliku i osvijestiti koji je stvarni problem našeg zdravlja u ovom modernom društvu. To je masovni uzgoj i industrijska prerada hrane, i dokle god mi kupujemo u supermarketima dajemo svoj glas onima koji uništavaju hranu. 

Evo što možemo učiniti. Postepeno zamjenjujmo namirnice iz konvencionalnog uzgoja sa pravom domaćom hranom. Umjesto u supermarketima, kupujmo hranu na tržnicama i potražimo okolna obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Tamo možemo naći obilje lokalno uzgojenog sezonskog voća i povrća, orašastih plodova, pravo mlijeko od pašnih krava i koza, jaja slobodnih kokoši i meso domaćih životinja. Umjesto industrijskih salama i sireva, kupujmo domaću slaninu i sireve od pravog mlijeka pašnih koza i krava. Nisu nam potrebne prodavaonice ”zdrave” hrane gdje se prodaju egzotične ”supernamirnice” po astronomskim cijenama. Prava ”superhrana” je nutritivno bogata, jednostavna domaća hrana - domaće jaje, jetra domaćih životinja, tamno zeleno lisnato povrće, pravo domaće maslinovo ulje, češnjak, srdela, kefir…

U današnje doba internet komunikacije, nije teško pronaći OPG-ove (obiteljska poljoprivredna gospodarstva) koji dostavljaju hranu po narudžbi. Upoznajmo okolne farmere koji naporno rade da bi proizveli domaću hranu i podržimo poštene ekološki osviještene proizvođače. Ako baš i nisu educirani po pitanju organskog uzgoja, nemojmo ih kritizirati već ih educirajmo! Sve su popularniji GSR-ovi, grupe solidarne razmjene, gdje se pojedinci ili obitelji udružuju i zajedno pronalaze proizvođače prave zdrave hrane, te postavljaju uvjete za organskim uzgojem. Mi biramo gdje ćemo dati svoj novac. Objasnimo farmeru da ćemo sigurno kupovati njegove proizvode ako ih proizvede u skladu s prirodom bez umjetnih gnojiva, pesticida, antibiotika, hormona i drugih kemikalija. Gdje ima volje ima i načina… I jedno je sigurno: ne možemo se više pasivno prepuštati industriji i medijima i dozvoljavati da oni odlučuju što ćemo mi jesti i što ćemo davati našoj djeci. Vrijeme je da postanemo svjesni potrošači i preuzmemo odgovornost za sebe i svoje zdravlje u vlastite ruke.

Što sadrži jedna pašteta

Trenutno je po blogovima i društenim mrežama aktuelna afera s Argeta paštetom, pročitajte ovdje: Najnovije mazanje očiju paštetom.

Svašta se piše i svašta se vjeruje, pa da se više ne prepucavamo, ajmo vidjeti što se nalazi u toj pašteti. Uz divne fotografije svježeg mesa i ribe (fotografije su naravno Stock Photos) pričaju nam bajke o kvalitetnim, pažljivo odabranim sastojcima. 

Kažu da za svoje paštete koriste pažljivo odabrano kokošje meso. To je bajka br. 1. Za paštete se koriste ostaci ostataka mesa najlošije kvalitete, koje se ne može plasirati za druge svrhe. To su kokoši iz masovnog uzgoja, tovljene neprirodnom hranom – koncentratima, antibioticima i hormonima, kako bi brzo narasle do neprirodne veličine. Za paštetu od lososa sigurno se ne koristi divlji losos do kojeg je teško doći, već onaj iz uzgoja. Te se ribe tove žitaricama i sojom, žive u skučenim uvjetima gdje se lako šire bolesti, a zbog toga se tretiraju antibioticima i drugim kemikalijama, isto kao i kokoši.  Kako bi dostigle nenormalnu veličinu daju im se i hormoni rasta, a intenzivna roza boja lososa dobiva se dodavanjem bojila u hranu. Kako je losos jedna od najkomercijalnijih riba, postoji sumnja da se već počelo s genetskom modifikacijom te ribe. 

Kažu da koriste kvalitetna biljna ulja. To je bajka br. 2. Ne postoje kvalitetna biljna ulja, osim onog maslinovog, a toga u pašteti nema. Za paštete se koriste rafinirana (a često i hidrogenizirana) biljna ulja koja su dokazano vrlo štetna, zbog visokog udjela omega 6 masnih kiselina u odnosu na omega 3 masne kisline, što izaziva upalne procese koji su uzrok mnogim bolestima. Osim toga, osjetljive polinezasićene masne kiseline pod utjecajem visoke temperature u procesiranju oksidiraju (užegnu se) a prirodni antioksidansi (npr vitamin E) uništavaju se pod temperaturom. To znači da se stvaraju slobodni radikali koji su uzročnici mnogih bolesti. Da, za mazivost paštete potrebna je masnoća, a kvalitetna masnoća bi bila pravi maslac, maslinovo ulje ili životinjske masti, a ne rafinirana (i hidrogenizirana) biljna ulja. (Zanimljivo da njihova biljna ulja sadrže bjelančevine(?!)) 

Za okus paštete kažu da se brinu prirodni začini poput timijana, vriska, pikantne paprike, papra, pimena i soli, tj isti oni začini koje mnoge mame imaju u svom vrtu. Ovo je bajka br. 3. Industrija sigurno ne uzgaja prirodne začine u dvorištu. U paštetama se koriste glutaminati (E620 – E626) tj pojačivači okusa, koji prerađevinama s niskim udjelom mesa, a visokim udjelom vode i škroba, daju jedan više ”mesni” okus. Glutaminati smetaju funkcijama mozga i uzrokuje migrene, promjene raspoloženja, astmu i druge poremećaje. U vrlo visokim dozama glutaminat uništava živčane stanice i mrežnicu oka. No, kako se već više-manje zna za štetnost glutaminata, tako ga industrija označava i pod drugim imenima, kao što su npr kvaščev ekstrakt, hidrolizirani biljni protein, hidrolizirani sojin protein, biljni proteini, sojini proteini itd. 

Spominje se krumpirov škrob koji nastaje kao posljedica fotosinteze(!?) i koji je važan izvor energije. Fotosinteza je omogućila život na zemlji, ali to nije tema sastojaka jedne paštete. Krumpirov škrob je čista glukoza, koju kad uđe u krvotok nazivamo šećer u krvi. Prekomjeran unos šećera i škroba dovodi do kronično povišenog šećera u krvi, inzulinske rezistencije, preddijabetičkog stanja i upalnih bolesti. Zaista ništa što bismo trebali nastojati dobiti u većim količinama. Osim toga, škrobovi koji se koriste u paštetama su modificirani škrobovi, kojima su svojstva promijenjena da bi krajnjem proizvodu dali bolju konzistenciju, trajnost, ukratko da bi finalni proizvod bio privlačniji. 

Upravo je prekomjerna konzumacija visoko rafiniranih ugljikohidrata, kao i prekomjeran unos biljnih ulja bogatih omegom 6, a koji se nalaze u većini industrijskih prerađevina, glavni krivac za kronične upale koje dovode do ozljeda na arterijama i začepljenja krvnih žila.  

Postotak mesa/ribe u paštetama je nizak, ostatak je voda, škrob i rafinirana biljna ulja. Da bi ovo imalo nekakav okus, upotrebljavaju se pojačivači okusa. A da bi se to sve držalo zajedno, upotrebljavaju se razni stabilizatori, emulgatori, zgušnjivači, regulatori kiselosti i druge kemikalije ili E brojevi. Rok trajanja je koliko? Godinu dana? Dvije? Kakva to prava hrana ima toliki rok trajanja? Samo hrana koja se kvari je prava hrana! Paštete, kao i ostale industrijske prerađevine, nisu prava hrana. To su nutritivno osiromašene stvari, visoko procesirane i prepune aditiva. NEMA KVALITETNE INDUSTRIJSKE PAŠTETE. I neće je nikad biti.