Dijabetički paradoks – Službene prehrambene preporuke za dijabetes treba mijenjati!

U modernoj medicinskoj praksi, a pogotovo po pitanju dijabetesa, hitno je potreban novi način gledanja na stvari nego što je onaj sadašnji od strane medicinske struke.

14. studenog, na Svjetski dan dijabetesa, bila sam pozvana da održim predavanje i predstavim svoju knjigu u Društvu dijabetičara Zagreb. Osim mene, u predavanju je sudjelovao i Domagoj Džojić, predstavnik Weston A. Price zaklade za Hrvatsku. Dvorana koju nam je ustupila udruga Poljičana u Ilici 48 bila je prepuna, a nakon predavanja uslijedila su brojna pitanja pa je sve skupa potrajalo duže od 2 sata. Ljudi su bili jako zainteresiranu da nauče više o stvarnoj povezanosti dijabetesa i prehrane.

ŠTO SE U TIJELU DOGAĐA KOD DIJABETESA

Poznato je da dijabetes karakterizira nenormalno visoka razina šećera tj. glukoze u krvi koja prelazi i u urin, uzrokujući time da postaje sladak. Poznato je i da postoje dvije vrste dijabetesa, tip I i tip II. Dijabetes tipa I se smatra autoimunom bolešću kod koje neki okidač uzrokuje da imunosni sustav napadne vlastite stanice koje proizvode inzulin, beta stanice u Langerhansovim otočićima smještenim u gušterači. 

No, dijabetes tip II ima sasvim druge uzroke, on se javlja kad tijekom mnogih godina unos namirnica koje podižu razinu šećera u krvi kronično nadilazi količinu šećera potrebnu za rad mišića. Ovo tjera gušteraču da postupno stvara sve više i više inzulina kako bi se snizila razina šećera. S vremenom tijelo više nije u stanju stvarati dovoljno inzulina radi smanjenja razine šećera, pa razina šećera ostaje kronično visoka. 

Osim toga, kako šećer u krvi raste, a gušterača stvara sve više inzulina kako bi se mogla nositi s ovim povišenim šećerom, s vremenom stanice prestaju reagirati na inzulin i više se ne ”otvaraju” kako bi primale šećer u sebe, zapravo se štite od prekomjerne glukoze tako što postaju rezistentne (otporne na inzulin). Ovo dovodi do situacije da je razina šećera u krvi visoka a razina šećera u stanicama niska. Ovo se doživljava kao snižena razina šećera u krvi, pacijent se osjeća kao bez energije i gladan je pa jede više, i tako se začarani krug zatvara. 

DIJABETIČKI PARADOKS

Ono što je paradoksalno u priči o dijabetesu su prehrambene preporuke za dijabetičare. Prema službenoj prehrambenoj piramidi ”zdrave” i ”balansirane” prehrane, za dijabetičare važe iste prehrambene smjernice kao i za zdrave: najviše 10% kalorija iz zasićenih masnoća, a 55-60% kalorija iz ugljikohidrata. Ako uzmemo primjer da u prosjeku unosimo 2000 kalorija dnevno, 60% je 1200 kalorija ili 300 grama ugljikohidrata tj šećera i škroba iz žitarica, krumpira, pekarskih proizvoda i voća. 

Treba naglasiti da škrob nije ništa drugo nego čista glukoza. Škrob je polisaharid, koji se u probavnom sustavu razgrađuje na svoje osnovne molekule – glukozu. Kad iz probavnog sustava ova glukoza uđe u krvotok, tada je nazivamo – šećer u krvi. Nije li paradoksalno da se osobama koje imaju šećernu bolest, koje imaju kronično povišen šećer u krvi, kojeg ne može spustiti ni vlastiti inzulin ni onaj iz injekcija jer su stanice razvile otpornost, savjetuje da unose 300 grama glukoze dnevno? Ljudima, kojima je zbog njihove bolesti glavni cilj stabilizacija šećera u krvi, preporučuje se unos 300 grama glukoze koja direktno ulazi u krvotok, u kojem već kronično vlada previsoka razina glukoze. 

Istovremeno se tim ljudima ograničava unos masnoće. Zašto? Masnoća nema nikakve veze sa šećerom u krvi. Unos masnoće kroz hranu ne podiže šećer u krvi iz jednostavnog razloga što je to masnoća a ne glukoza. I jedno i drugo možemo koristiti za energiju u tijelu, s tom razlikom da je proizvodnja energije iz masti učinkovitija nego iz šećera. Jedna molekula masti daje 4 puta više molekula ATP-a, osnovne jedinice energije, nego jedna molekula glukoze i pri tome pretvorba masti u energiju treba 3 puta manje enzima nego pretvorba glukoze u energiju. 

Masti ne doprinose dijabetesu, s jednom iznimkom. Trans masne kiseline iz djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja mogu uzrokovati otpornost na inzulin. Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u staničnu stijenku, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina. Teoretski ovo znači da se otpornost na inzulin može steći i bez unosa mnogo ugljikohidrata, unosom hidrogeniziranih biljnih ulja. Ona se nalaze u skoro svim industrijskim prerađevinama, koje se usput rečeno, ne ograničavaju u prehrani dijabetičara. 

MASNOĆA JE ESENCIJALNA U PREHRANI DIJABETIČARA

Prirodne masnoće daju vitamine topive u mastima, kojih u hrani bogatoj ugljikohidratima jednostavno nema. To su vitamini A i D koji su esencijalni za svakoga, a pogotovo za dijabetičare. Vitamin A je ključ za sprečavanje komplikacija dijabetesa, u što spadaju i problemi s mrežnicom, problemi s bubrezima, neuropatije, infekcije i sporo zacjeljivanje. 

Dijabetičar bi trebao uzimati vitaminom A bogato ulje jetre bakalara, te namirnice kao što su jetra, žumanjci, plodovi mora, vrhnje i maslac pašnih životinja. Vitamin D je potreban za proizvodnju inzulina. Uz ulje jetre bakalara, drugi izvori D vitamina su mast, školjkaši (a posebno rakovi), iznutrice, žumanjci, vrhnje i maslac od životinja s paše. 

Posebno su za dijabetičare važne esencijalne masne kiseline iz omega 3 obitelji: EPA i DHA, koje osim u ulju jetre bakalara nalazimo u plavoj ribi, te mesu i jajima pašnih životinja. Dijabetičari trebaju minerale cink, vanadij i krom, jer bez vanadija, šećer iz krvi ne može do stanica a krom je neophodan za metabolizam ugljikohidrata i pravilno funkcioniranje receptora inzulina. Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Namirnice koje osiguravaju ove nutrijente su maslinovo ulje, jetra i crveno meso. Vitamin B6 je neophodan za metabolizam ugljikohidrata a jedan je od vitamina B kompleksa koje je najteže primiti putem hrane. Najbolji izvori B6 su sirove namirnice životinjskog podrijetla kao što je punomasno sirovo mlijeko, sirevi, sirova riba i sirovo meso. 

Dakle masna hrana, i to posebno masna hrana životinjskog porijekla, esencijalna je za zdravlje dijabetičara, pa ipak se prema službenim preporukama ova hrana treba ograničavati i prehrana sastojati od praznih kalorija, nutritivno siromašnih ugljikohidrata, koji ni na koji način ne pomažu zdravlju već samo pridonose kronično povišenom šećeru u krvi i budućim komplikacijama. 

MIT O KOLESTEROLU

Općeprihvaćeno je vjerovanje da se masna hrana treba ograničiti jer je masnoća opasna - podiže kolesterol i doprinosi razvoju srčanih bolesti. Međutim, ovo su neosnovani mitovi i sve je više znanstvenika, liječnika i drugih stručnjaka koji upozoravaju svoje kolege i javnost da hipoteza o kolesterolu nije znanstveno utemeljena. Pregled znanstvenih istraživanja pokazuje da unos masnoće životinjskog porijekla zapravo nema učinka na kolesterol, niti visoki kolesterol ima učinka na razvoj srčanih bolesti. Kolesterol i zasićene masnoće u stvari su bitne za zdravo srce i visoka razina kolesterola pomaže da živimo dulje. Prehrana s niskim udjelom masnoće ne sadrži potrebne hranjive tvari a prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata, kao i rafiniranih biljnih ulja, promiče čimbenike koji uzrokuju bolesti srca. 

”Nezdrava” reputacija kolesterola i zasićenih masti temelji se na manjkavim pokusima sa životinjama biljojedima i vrlo pristranim i zastarjelim istraživanjima od prije više od 50 godina. Hipoteza da kolesterol i zasićene masnoće uzrokuju bolesti srca nije dokazana tijekom posljednjih pet ili šest desetljeća, unatoč milijardama koje su uložene u pokušaje da se to dokaže. Zapravo je štetno ograničavati unos prirodnih izvornih namirnica koje su generacije prije nas stoljećima koristile u svojoj prehrani, prije nego je nastupila histerija straha od kolesterola a s njom i epidemija novih, modernih bolesti, od kojih su dijabetes i srčane bolesti u samom vrhu po smrtnosti. 

Važan dio priče u vezi prehrane dijabetičara je umjerenost u količini hrane, ali svi oni koji su pokušali znaju koliko je to teško postići samo snagom volje. Njihova glad i pretjerana potreba za hranom nisu stvar volje, nego hormonalne neravnoteže. Konzumacija škroba i šećera potiče apetit i ometa naše nastojanje da budemo umjereni u količini hrane. Nemoguće je biti umjeren s opijatima, a šećer nažalost ima isto opijatsko djelovanje na mozak kao i cigarete, alkohol i droga. Uz LCHF prehranu (low carb high fat – manje ugljikohidrata i više masnoće) postiže se hormonalna regulacija apetita i osjećaja gladi i sitosti, pa se obroci već u roku nekoliko tjedana spontano smanjuju, bez da o tome uopće mislimo i bez nekog posebnog nastojanja. Jednostavno, nemoguće je prejedati se bez ugljikohidrata i uz LCHF zapravo se jede manje a sitije. LCHF ne znači nadodavanje velikih količina masti, nego znači da se ne uklanjanja masnoća koja se prirodno nalazi u namirnicama. 

DIJABETIČARI BI ZAPRAVO TREBALI OGRANIČITI UNOS UGLIKOHIDRATA, A NE MASNOĆA

Brojne znanstvene studije pokazale su da prehrana s niskim udjelom ugljikohidrata (low carb) daje bolje rezultate kod dijabetičara tip 2 nego standardna prehrana. Pokazano je poboljšanje vrijednosti šećera u krvi, poboljšanje masnoća u krvi, smanjena potreba za lijekovima i gubitak prekomjerne tjelesne težine. Mnogi liječnici diljem svijeta koriste low carb pristup kod tretiranja svojih pacijenata. 

No i dalje je općeprihvaćena prehrana siromašna masnoćama i bogata ugljikohidratima, koja dijabetičarima podiže šećer u krvi i povećava potrebu za inzulinom, što posljedično povećava rizik za srčani udar, sljepoću, amputacije, dijalizu i druge komplikacije kod dijabetesa. Kad se pacijentima, usprkos uzimanju lijekova, podignu vrijednosti metaboličkih ”pokazatelja” - tlaka, šećera i masnoće u krvi, onda im se prepisuju veće doze lijekova, čime se ove vrijednosti dovode u ”normalu” ali to zapravo samo prikriva simptome bolesti. Povišeni šećer, tlak i masnoća u krvi te pretilost nisu sami po sebi neka bolest, nego su to pokazatelji poremećenog metabolizma u tijelu. Umjesto da se ovi faktori rizika snižavaju pomoću lijekova da bi ušli u ”granice normale”, nije li logičnije pronaći uzrok poremećaju te poduzeti mjere za uklanjanje tog uzroka? 

Doba interneta omogućilo je da pacijenti lako dolaze do informacija i mogu znati puno više o svom zdravlju nego njihov liječnik. Mnogi dijabetičari odlučuju preuzeti stvari u svoje ruke, mijenjaju prehranu i njihov šećer u krvi kao i cjelokupno zdravlje se drastično popravljaju. Ali onda dolazi do apsurdnih situacija kad pacijent dolazi na redovnu kontrolu s poboljšanim vrijednostima kolesterola, triglicerida, krvnog tlaka i težine. Liječnik je oduševljen, ali kad pacijent ispriča da se drži prehrane s malo ugljikohidrata i puno masnoće, onda ga liječnik, šokiran, uvjerava da mora jesti škrob, jer mu to treba za energiju. 

Međutim, iz osnova fiziologije znamo da nitko ne treba škrobaste ugljikohidrate (niti bilo koje druge ugljikohidrate) za energiju. Prvo, masnoća je pogodno gorivo za tijelo. Drugo, šećer se može proizvesti iz drugih prehrambenih elemenata (proteina i masnoća). Treće, sasvim dovoljno ugljikohidrata dobiva se iz povrća, iz kojeg također dobivamo hranjive tvari - vitamine, minerale, antioksidante i enzime. Redukcijom unosa praznih kalorija, nutritivno siromašnih pekarskih proizvoda i žitarica, zapravo ne gubimo ništa, jer prehranu baziramo na izvornoj, cjelovitoj, nutritivno bogatoj hrani (kao što su jaja, povrće, orašasti plodovi, punomasni cjeloviti mlječni proizvodi, špek, riba i meso), koja zadovoljava našu potrebu za esencijalnim elementima: vitaminima topivim u mastima, masnim kiselinama, punovrijednim proteinima, vitaminima, mineralima, antioksidantima i enzimima. 

MIT O ŽITARICAMA
Također će većina liječnika reći da moramo jesti žitarice jer su one osnova zdrave prehrane. No, i taj mit treba srušiti jer novija saznanja upućuju na suprotno. Žitarice nisu superiorna hrana i iz njih ne dobivamo nikakve esencijalne nutrijente. Vitamini i minerali iz žitarica imaju lošu bio-raspoloživost što znači da ih ne možemo iskoristiti. Osim toga žitarice sadrže tzv antinutrijente kao što je fitinska kiselina koja sprečava absorpciju ili iskorištavanje kalcija, magnezija, željeza, bakra i cinka. Ovo su vrlo važni minerali koji učestvuju u vitalnim funkcijama našeg tijela i njihov nedostatak dovodi do mnogih bolesti. 

Veliki problem sa žitaricama je teško probavljivi protein gluten. Nepodnošljivost glutena iz pšenice povezana je sa preko 50 različitih bolesti, a mnogi dijabetičari osim dijabetesa pate i od drugih tegoba. Kad se tijelo jednom senzibilizira na gluten, postajemo osjetljivi i na druge slične proteine i lektine iz žitarica i mahunarki. Zato LCHF pristup ne isključuje samo pšenicu nego i sve žitarice i mahunarke, radi izvrsnog učinka na veliki broj bolesti, intolerancija, alergija, autoimonoloških bolesti, kroničnih upalnih crijevnih bolesti itd. 

No to ne znači da se treba u potpunosti odreći kruha, peciva, krekera pa čak ni kolača. Sve se ovo može peći od brašna mljevenih orašastih plodova i sjemenki (uljarica). 

Važna napomena: Ovaj tekst ne predstavlja nove prehrambene preporuke za dijabetičare, već materijal za razmišljanje. Oni koji se odluče na promjenu prehrane, trebaju još više informacija. Posebno je važno znati da prehrana s manje ugljikohidrata drastično smanjuje potrebu za inzulinom i nekim drugim lijekovima. S nepromijenjenim dozama lijekova može se dobiti pad šećera u krvi. Zato se treba, prije nego se počne s ovom prehranom, dobro informirati i konzultirati sa svojim liječnikom radi prilagođavanja doze lijekova. 

**Preporuka za čitanje na engleskom: Knjiga Diabetes Solution, dr Richarda Bernsteina, može se čitati online.