Giht: neuvršteno poglavlje iz knjige "Dobre kalorije, loše kalorije"

Često ljudi pitaju kako LCHF i giht idu zajedno, jer... dijeta za giht znači ograničiti mesa, iznutrice, ribu i morske plodove, ograničiti masti na najmanju moguću mjeru i praktički jesti samo žitarice... No da li je to zaista tako? Već smo se uvjerili da je puno toga što se tiče prehrane postavljeno naglavačke. Gary Taubes, američki znanstveni novinar, napisao je 2007. godine knjigu "Dobre kalorije, loše kalorije" (Good Calories Bad Calories) u kojoj znanstvenim pristupom preispitiva konvencionalno znanje o prehrani, debljini i bolestima. Slijedi neuvršteno poglavlje koje nije ušlo u knjigu, a odnosi se na zablude o prehrani, fruktozi, krvnom tlaku i dijabetesu gledano kroz prizmu gihta. Priču potvrđuje i ovaj komentar koji sam dobila ispod prethodnog posta: 

Prijatelji su me početno gledali i slušali u čudu – ne jedeš kruh? kako živiš bez pašte? Nakon 2 mj kad sam izgubila prve kilograme i počela odbacivati razne tablete oko sebe i oni su mi se počeli priključivati. Sad je to već jedna ekipa (ima nas 10!!) pa i razmjenjujemo recepte! Neke je trebalo uvjeravati, ali većini njih je trebalo samo objasniti kako i zašto! Jedan od tih prijatelja je čovjek koji 15-tak godina boluje od gihta (redovito uzimao terapiju) i kad bi samo pogledao jetricu ili srdelice ili popio čašu crnog vina imao bi napadaj gihta, a sada bez terapije uživa u srdelicama, gulašu od jetrice i čaši vina i nemože vjerovati da mu se i to događa.


Giht: neuvršteno poglavlje iz knjige "Dobre kalorije, loše kalorije"

Tekst napisao: Gary Taubes
S engleskog preveo: Dražen Herendić

Giht i stanje tehnički poznato kao hiperuricemija, ili povišena razina mokraćne kiseline su najsvježiji primjeri institucionalnog zanemarivanja potencijalnog utjecaja fruktoze na zdravlje i koliko prodoran on može biti.

Giht je sam po sebi zanimljiv primjer jer je to bolest koja je "izašla iz mode" u prošlom stoljeću  a opet najsvježija izvješća sugeriraju ne samo da je najraširenija do sad, već i da se još više širi. Nedavne ankete kažu da blizu 6 posto svih američkih muškaraca u svojim 30-ima boluju od gihta i više od 10 posto u svojim 70-ima. Postotak zahvaćenih žena je bitno manji u mlađoj dobi ali opet raste preko 3 posto do dobi od 60 godina. K tomu, učestalost gihta izgleda da se udvostručila u zadnjih četvrt stoljeća, koincidirajući (vjerojatno ne slučajno) s dokazanim porastom pretilosti, i možda se povećala 5 do 6 puta od 1950-ih, iako veliki dio tog povećanja je vjerojatno zbog starenja populacije.

Sve do pred kraj 17. stoljeća, kad je širenje gihta poprimilo skoro epidemijske razmjere u Britaniji, bolest je skoro isključivo zahvatila plemstvo, bogataše i obrazovane, dakle one koji su se mogli prepustiti pretjerivanju u hrani i alkoholu. Ovo je učinilo giht izvornim primjerom bolesti povezane s prehranom i pretjeranom konzumacijom i time izvornom bolesti civilizacije.

Ali čim je giht postao lako (iz)lječiv, ranih 1960-ih, otkrićem allopurinola, klinički istraživači su počeli gubili interes. A i patologija gihta je bila razumljiva pošto je britanski liječnik Alfred Garrod, sredinom 19. stoljeća, prepoznao mokraćnu kiselinu kao uzročnik; ideja je da se mokraćna kiselina gomila u krvotoku do točke kad izlazi van, kako bi rekli kemičari, i kristalizira se u uratne kristale oštre poput igli. Ti se kristali onda spremaju u meka tkiva i zglobove ekstremiteta – uobičajeno u palcu stopala – i uzrokuju upalu, oticanje i strašne bolove koje je nezaboravno opisao bonvivan Sydney Smith u 18. stoljeću kao "hodanje po očnim jabučicama". Pošto je mokraćna kiselina proizvod razgradnje proteina poznatijih kao purini – koji su građevni blokovi amino kiselina – i pošto purina ima najviše u mesu, pretpostavka je bila tijekom zadnjih 130-ak godina da je kao primarni prehrambeni mehanizam povećanja razine mokraćne kiseline u krvi, uzrokujući prvo hiperuricemiju a onda i giht, upravo pretjerana konzumacija mesa.

Međutim stvarni dokaz uvijek je bio neuvjerljiv: upravo kako npr. prehrana s malo kolesterola ima marginalni utjecaj na razinu kolesterola u serumu i prehrana s malo soli ima klinični zanemariv utjecaj na krvni tlak, prehrana s malo purina ima zanemariv utjecaj na razinu mokraćne kiseline. Skoro vegetarijanska prehrana će, na primjer, vjerojatno smanjiti razinu mokraćne kiseline u serumu za 10 do 15 posto usporedivši ju s tipičnom američkom prehranom, no to je rijetko dovoljno za vraćanje visoke razine mokraćne kiseline u normalu a i malo je dokaza da takve dijete pouzdano smanjuju učestalost napada gihta kod oboljelih. Zato, prehrana bez purina se više ne prepisuje za liječenje gihta, kako je stručnjak za giht Irving Fox rekao 1984. "zbog njihove neučinkovitosti" i njihovog "marginalnog utjecaja" na razinu mokraćne kiseline. Povrh toga, pojava gihta kod vegetarijanaca, ili uglavnom vegetarijanaca, uvijek je bila značajna i "puno viša nego se to mislilo". (Na primjer, jedna procjena iz sredine stoljeća stavila je pojavu gihta u Indiji među "većinom vegetarijance i teetotalere – apstinente od alkohola" na 7 posto.) Konačno, tu je opetovano zapažanje da jedenje više proteina povećava izlučivanje mokraćne kiseline iz bubrega i, čineći to, smanjuje razinu mokraćne kiseline u krvi. To podrazumijeva da je hipoteza meso-giht u najboljem slučaju diskutabilna; visoki sadržaj proteina u mesu bi trebao biti blagotvoran, makar purini to nisu.

Alternativna hipoteza je predložena povezivanjem gihta i cijelog spektra bolesti civilizacije, isto tako između hiperuricemije i metaboličkih abnormalnosti sindroma X. U prošlom stoljeću giht je ispoljio sve sada poznate obrasce bolesti civilizacije, kronološki i zemljopisno, a to su bolesti povezane sa zapadnjačkim načinom prehrane. Europski liječnici tijekom prvog svjetskog rata su, na primjer, izvještavali o smanjenoj učestalosti gihta u zemljama s nestašicama hrane. Kod primitivnih naroda koji se tradicionalno hrane giht je praktički nepoznat ili je barem prolazio praktično neopažen (uz upadljivu iznimku Alberta Schweitzera koji kaže da je primjetio iznenađujuću učestalost). Najraniji dokumentirani slučajevi prijavljeni u Aziji i Africi su iz 1940-ih. Ali čak i u 1960-ima bolnički kartoni iz Kenije i Ugande ukazuju na učestalost gihta manju od 1:1000 među domaćim stanovništvom. Pored toga, do kasnih 1970-ih, razine mokraćne kiseline u Africi su se povećavale sa utjecajem zapada i urbanizacijom, dok se učestalost i hiperuricemije i gihta među otočanima juga Tihog oceana penjala u nebo. Do 1975. novozelandski reumatolog B. S. Rose, kolega Iana Priora, opisivao je domaće stanovnike južnog Pacifika kao "jednu veliku gihtovsku obitelj".

Giht se također povezivao s pretilošću još od Hipokratovog doba i ta veza je osnovica pretpostavke da su uzrok život na visokoj nozi i pretjerani apetit. Za ljude s gihtom se već dugo vremena zna da pate od povećanog postotka ateroskleroze i hipertenzije dok su moždani udar i koronarne bolesti uobičajeni uzročnici smrti. 1951. Menard Gertler je, radeći s Paulom Dudleyem Whiteom na projektu Coronary Research Project na Harvardu, izvjestio da su razine mokraćne kiseline u serumu rasle s tjelesnom masom i da su ljudi koji su pretrpili srčani udar imali 4 puta veću vjerojatnost za hiperuricemiju od kontrolne grupe. To je dovelo do niza studija u 1960-ima, kad su klinički istraživači prvo povezali hiperuricemiju s netolerancijom na glukozu i povišenim trigliceridima i kasnije s visokim razinama inzulina i inuzlinskom rezistencijom. Do 1990-ih Gerald Reaven je, među ostalim, izvještavao da su inzulinska rezistencija i hiperinzulinemija povećavali razine mokraćne kiseline, očigledno smanjujući izlučivanje mokraćne kiseline iz bubrega, jednako kako su povećavali krvni tlak smanjujući izlučivanje natrija. "Izgleda da se promjene koncentracije mokraćne kiseline u serumu pod utjecajem inzulinske rezistencije ispoljavaju na bubrezima", naveo je Reaven, "čim je osoba više inzulin-rezistentna, tim je viša razina mokraćne kiseline".

Ova zapažanja nam sugeriraju da bilo što što podiže razine inzulina će isto povećati razinu mokraćne kiseline i može uzrokovati giht, što implicira bilo koju prehranu s puno ugljikohidrata s dovoljno kalorija. Ali ovo zanemaruje jedinstveni doprinos fruktoze. Dokaz koji tvrdi da su šećer ili fruktoza primarni uzrok gihta je dvojak. Prvo, raspodjela gihta među zapadnjačkom populacijom se podudarala s dostupnošću šećera kroz stoljeća i to ne samo s rafiniranim ugljikohidratima. Dogodilo se to sredinom 17. stoljeća, kad se giht od bolesti isključivo bogataša i plemstva pretvorio u bolest raširenu u cijelom britanskom društvu, dosežući skoro epidemijske razmjere do 18. stoljeća. Povjesničari se na ovo referiraju kao na "gihtovski val" i on se točno podudarao s rođenjem i eksplozivnim rastom britanske industrije šećera i transformacijom šećera, prema riječima antropologa Sydneya Mintza, iz "luksuza kraljeva u kraljevski luksuz prostih ljudi". Britanska potrošnja šećera po glavi stanovnika je u 17. stoljeću bila iznimno mala prema današnjim standardima, nekoliko funti po glavi stanovnika godišnje na prijelazu stoljeća ali promjena u potrošnji tijekom sljedećeg stoljeća i pol je bila bez presedana: između 1650. i 1800. slijedeći britansko pripajanje Barbadosa, Jamajke i ostalih "šećernih otoka", ukupna potrošnja šećera u Engleskoj i Walesu se povećala 20 do 25 puta.

Drugi dokaz je puno manje stjecaj okolnosti: pojednostavljeno, fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline u serumu. "Upadljivo povećanje" razine mokraćne kiseline pomoću infuzije fruktoze prvo su objavili u časopisu Lancet kasnih 1960-ih liječnici s klinike u Helsinkiju u Finskoj. To su nazvali fruktozom inducirana hiperuricemija. Nakon toga je slijedio niz studija do kasnih 1980-ih koje su potvrdile postojanje tog efekta i prijavljivanje različitih mehanizama kako je navedeni efekt nastao. Fruktoza, na primjer, ubrzava razgradnju molekule poznate pod imenom ATP, koja je primarni izvor energije za stanične reakcije i puna je purina. (ATP je adenozin trifosfat; adenozin je oblik adenina a adenin je purin) To za uzvrat povećava stvaranje mokraćne kiseline. Alkohol očigledno povećava razine mokraćne kiseline kroz isti mehanizam iako pivo također sadrži purine. Fruktoza također stimulira sintezu purina direktno i metabolizam fruktoze dovodi do proizvodnje mliječne kiseline, koja za uzvrat smanjuje izlučivanje mokraćne kiseline preko bubrega i time indirektno povećava koncentraciju mokraćne kiseline preko tog mehanizma.

Ovi opisi kako fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline tada su bili poduprti genetskom vezom između metabolizma fruktoze i samog gihta. Giht se često pojavljuje u obiteljima, toliko da su klinički istraživači uvijek pretpostavljali da bolest ima jaku nasljednu komponentu. 1990. su Edwin Seegmiller, jedan od veterana istraživanja gihta u SAD-u, i britanski genetičar George Radda, koji će postati ravnatelj Medical Research Counsel-a, izvjestili da se objašnjenje za ovo obiteljsko povezivanje činilo kao vrlo specifično oštećenje na genima koji reguliraju metabolizam fruktoze. Zbog toga, osobe koje nasljede ovo oštećenje imat će problema kod metaboliziranja fruktoze i bit će rođeni s predispozicijom za giht. To nam sugerira mogućnost, kako Seegmiller i Radda zaključuju da je ovaj efekt u metaboliziranju fruktoze "prilično čest uzrok gihta".

Kako su se ova opažanja pojavljivala u literaturi, relevantni istraživači su bili razumljivo jasni oko posljedica: "obzirom da su razine serum-mokraćna kiselina kritične kod osoba s gihtom, mogli bi uzeti fruktozu u obzir u njihovoj prehrani", naveli su klinički istraživači iz Helsinkija u Lancetu 1967. i zato kronične posljedice prehrane s puno fruktoze zahtijevaju dodatne procjene. Oboljeli od gihta bi trebali izbjegavati prehranu s puno fruktoze ili saharoze, objašnjava Irving Fox 1984. jer "fruktoza može ubrzati razine sinteze mokraćne kiseline kao i povećati proizvodnju triglicerida." Ali nitko od tih istraživača nije se činio voljan definirati što točno čini visokofruktoznu ili visokosaharoznu prehranu. Da li je to bilo 50 funti šećera godišnje? 100 funti? 150 funti? 300 funti? I da li će visokofruktozna prehrana izazvati giht kod zdravih osoba ili će se problem samo pogoršati kod onih koji su već bolesni. 1993. britanski biokemičar Peter Mayes objavio je članak o metabolizmu fruktoze u časopisu American Journal of Clinical Nutrition koji se smatra izvornim člankom u tom području. (To je bilo u posebnom izdanju časopisa posvećenom utjecaju fruktoze na zdravlje) Mayes je proučavao literaturu i zaključio da je prehrana s puno fruktoze kod zdravih osoba doista vjerojatni uzrok hiperuricemije i implicira da giht može biti krajnji rezultat, no studije koje bi ukazale na tu mogućnost jednostavno nikad nisu bile provedene. "Jasno je", Mayes zaključuje, "da je potrebno sistematsko istraživanje među ljudima da bismo utvrdili točne vrijednosti i potrošnje fruktoze i njene koncentracije u krvi, kod kojih se pojavljuju štetni utjecaji poput hiperlipidemije i hiperuricemije. Na ovo treba dodati Reaven-ova istraživanja koja kažu da visoke razine inzulina i inzulinska rezistencija povećavaju razine mokraćne kiseline i sugerira da, kako je Mayes napomenuo o trigiceridima, šećer (saharoza) i fruktozni sirup (High fructose corn syrup – fruktozni sirup dobiven iz kukuruza) predstavljaju najlošije od svih ugljikohidrata kad su u pitanju mokraćna kiselina i giht. Fruktoza povećava proizvodnju mokraćne kiseline i smanjuje njeno izlučivanje, dok glukoza, preko njenog utjecaja na inzulin, također smanjuje izlučivanje mokraćne kiseline. Zbog toga bilo bi razumno pretpostaviti ili barem špekulirati o tome da je šećer vjerojatni uzrok gihta i da modeli potrošnje šećera objašnjavaju pojavu i rasprostranjenost bolesti.

Možda je tako, ali ova hipoteza nikad nije bila ozbiljno razmatrana. Istraživači zainteresirani za giht  su se skoro isključivo fokusirali na alkohol i konzumaciju mesa, djelomično i zato što su već postojali povijesni presedani i zato što se implikacija, da osobe s gihtom i naročito pretile osobe s gihtom bježe od mesa i alkohola, dobro slagala s prehrambenim pravilima od 1970-ih naovamo.

Više od bilo čega drugoga, ova hipoteza o šećeru/fruktozi bila je ignorirana, još jednom, zbog lošeg tajminga. S otkrićem i kliničkom primjenom allopurinola u 1960-ima, klinički istraživači čiji su laboratoriji bili posvećeni proučavanju mehanizama gihta i metabolizma purinola – James Wyngaarden na Duke sveučilištu i Edwin Seegmiller na National Institutes of Health (NIH) – počeli su usmjeravati svoju energiju ili na razradu nijansi terapije allopurinolom ili na primjenu novih tehnika molekularne biologije na genetiku gihta i rijetke poremećaje hiperuricemije ili metabolizma purina. Prehrambene studije jednostavno nisu bile vrijedne njihovog vremena, ako ništa drugo onda zato što je allopurinol omogućavao bolesnicima od gihta da jedu i piju što žele. "Nismo toliko brinuli da li neka određena hrana može napraviti štetu", kaže William Kelley, koji je koautor s Wyngaardenom udžbenika tiskanog 1976. "Giht i hiperuricemija" i koji je započeo karijeru u Seegmillerovom laboratoriju u NIH. "Mogli smo voditi brigu o bolesti."

Taj egzodus je, međutim, koincidirao s počecima istraživanja hiperuricemije inducirane fruktozom. Do 1980-ih, kad je sposobnost fruktoze i saharoze da prilikom konzumacije povećavaju razinu mokraćne kiseline kod ljudi opetovano dokazana, doba osnovnog istraživanja gihta je došlo svome kraju. Glavni igrači su napustili polje i financiranje od strane NIH je spalo na kapaljku. Wyngaarden je objavio zadnji rad 1977. i od 1982. do 1989. godine proveo je kao ravnatelj NIH. Kelley je objavio svoj zadnji rad o genetici gihta 1989. kada je postao dekan za medicinu na sveučilištu Pennsylvania. Irving Fox, koji je napravio puno osnovnih istraživanja o hiperuricemiji induciranoj fruktozom i alkoholom u Kelleyevom laboratoriju, otišao je raditi u biotehnološku industriju ranih 1990-ih. Samo je Edwin Seegmiller ostao zainteresiran za proučavanju uzroka gihta; kaže, kad je prijavio studiju za financiranje istraživanja odnosa između fruktoze i gihta, nakon razjašnjavanja genetičkih poveznica s Raddaom 1990. godine, njegovi prijedlozi su odbijeni na osnovu toga da je prestar i da je, kao profesor emeritus, tehnički umirovljen. "U 1950-im i 1960-im imali smo najveće kliničke znanstvenike u svijetu koji su radili na bolesti", kaže Kelley. "Do 1980-ih i 1990-ih nitko nije ostao".

U međuvremenu, medicinski časopisi bi ponekad objavili članke o kliničkom tretiranju gihta ali oni su se skoro isključivo orijentirali na terapiju lijekovima. Rasprava o prehrani bila bi kratka, možda nekoliko rečenica i zbunjujuća u vezi znanosti. U slučajevima kad bi autori spomenili da bi oboljeli mogli imati koristi od niskopurinske prehrane, stalno bi uključivali "šećere" i "slatko" kao dio iz skupine prihvatljivih namirnica s niskim sadržajem purina. U nekoliko slučajeva – članak iz 1996. u New England Journal of Medicine, na primjer – članci također navode da konzumacija fruktoze podiže razinu mokraćne kiseline, sugerirajući samo to da autori nisu bili svjesni uloge fruktoze u "šećerima" i "slatkišima". Čak i kad je New England Journal objavio izvještaj Waltera Willetta i njegovih harvardskih kolega u ožujku 2004. iskazala se ista vrsta prehrambene nepismenosti. Willetov članak kaže da se čini da muškarci s gihtom jedu više mesa nego zdravi muškarci. Ali Willet, koji je do tad nesumnjivo bio najutjecajniji nacionalni prehrambeni epidemiolog, je kasnije objasnio da nikad nisu uzeli u obzir potrošnju šećera u njihovoj analizi jer niti on niti njegovi suradnici nisu bili svjesni hiperucemijskog utjecaja fruktoze. Willetov koautor, Gary Curhan, neurolog i specijalist za giht s doktoratom iz epidemiologije, rekao je da je možda nekad i znao da fruktoza povećava razinu mokraćne kiseline ali je to smetnuo s uma. "Moje pamćenje nije više kakvo je nekad bilo", kaže on. Također je priznao da je saharoza napola fruktoza u svakom slučaju.

Dodaci na tu priču o fruktozom induciranoj hiperuricemiji su možda čak još važniji. Kad je New England Journal of Medicine objavio Willetovu studiju o gihtu, neurolog Richard Johnson sa sveučilišta Florida napisao je popratni uvodni članak. Tijekom zadnjeg desetljeća, Johnsonova istraživanja podržala su hipotezu da povećanje razine mokraćne kiseline u krvotoku također uništava krvne žile koje vode prema bubrezima na način da direktno povećava krvni tlak i time sugerira da konzumacija fruktoze povećava krvni tlak.

To je još jedan potencijalno štetni utjecaj fruktoze koji postdatira službene izvještaje koji iskupljuju šećer u prehrani. I to je još jedan mehanizam pomoću kojeg šećer i visokofruktozni kukuruzni sirup mogu biti naročito nezdrava kombinacija. Glukoza u tim šećerima povećava razinu inzulina, što zauzvrat povećava krvni tlak sprječavajući bubrege u izlučivanju natrija i stimulacijom simpatičkog živčanog sustava, kako smo raspravili u prethodnom poglavlju, a fruktoza to čini nezavisno povećavajući razinu mokraćne kiseline i time direktno oštećuje bubrege. Da je ovo bio slučaj, koji nikad nije testiran, to bi možda objasnilo uobičajeno povezivanje gihta i hipertenzije i čak dijabetesa i hipertenzije. Međutim, Johnson tek sad razmatra tu mogućnost. Za razliku od Willeta i njegovih kolega, Johnson je dugo bio svjestan sposobnosti fruktoze da povećava razinu mokraćne kiseline i zato je proučavao tu pojavu u svom laboratoriju. Ali tek u ljetu 2004. kako kaže, tri mjeseca nakon što je njegov uvodni članak u N.E.J.M. objavljen, shvatio je da je saharoza pola fruktoza i da su njegova istraživanja prethodnih godina čak i relevantna za šećer.

Desetljeće kasnije, Thomas Benedek objasnio je epidemiologiju gihta u The Cambridge World History of Human Disease na ovaj način: "U cijelom svijetu, ozbiljnost i učestalost gihta se paradoksalno promijenila od 1940-ih. U visokorazvijenim zemljama, kao rezultat dolaska učinkovite preventivne terapije, bolest danas rijetko ljude onesposobljava za rad. Međutim, drugdje je postala prevladavajuća, uglavnom kao rezultat "poboljšane dijete".

Izvor: Gout: The Missing Chapter from Good Calories, Bad Calories

Svašta nešto

Sigurno ste primjetili da nisam baš aktivna na blogu u zadnje vrijeme. To je zato što radim na puno drugih stvari a dan mi i dalje traje samo 24 sata. Pa da podijelim nešto od toga s vama… Provela sam jedan fantastičan tjedan u Zagrebu. Odradila masu toga i posijala sjeme za neke dobre projekte. U srijedu sam sudjelovala u snimanju emisije 8. kat s Danijelom Trbović, s još četiri gošće, tema emisije je naravno hrana. Emisija će se najvjerojatnije prikazati u drugoj polovici 11. mjeseca, javim još točno.

U subotu sam sudjelovala na 2. kongresu Prirodne medicine kao jedan od 7 predavača. Šta da vam kažem, bilo je fenomenalno. Toliko pozitivne energije i pravih ljudi… Upoznala sam liječnice, stomatologinje i nutricionistice koje podržavaju moj koncept izvorne prehrane kao rješenja za optimalno zdravlje. To je fenomenalno, jer kad nas je više poruka je jača. Jedna poznata zagrebačka holistička stomatologinja je rekla ”Ovo je početak nečeg velikog” – i ja sama to osjećam. Prije godinu – dvije sam obećala da ću pokrenuti prehrambenu revoluciju u Hrvatskoj i ona se zaista već događa. Naravno to ne bi bilo moguće bez sviju vas koji ste na vlastitoj koži doživjeli pozitivne rezultate s promjenom prehrane i dajete podršku ovom pokretu na razne načine.

Publika je u subotu bila fenomenalna, ljudi su stajali u redovima da pričaju sa mnom. Dobila sam nazad masu pozitivne energije koja me puni da idem dalje. Tako su svi sretni kad konačno dobiju pravu informaciju o hrani, to se instiktivno osjeća, naravno – ne može se ljudima mazati oči u nedogled.

Drugo što sam radila: dogovorila slijedeću knjigu – o prehrani za djecu, dobila ponudu za snimanje obrazovnih emisija na istu temu, dogovorila predavanje za dijabetičare koji su možda i najveće žrtve službenih prehrambenih preporuka koje kažu da baza prehrane za te ljude treba biti šećer i škrob – upravo ono što ti ljudi ne podnose tj ne mogu metabolizirati…

Započela sam dogovore oko izdavanja tiskanog časopisa koji bi pisao istinu o hrani... Potrebno je educirati i proizvođače hrane i potrošače i uputiti ih jedne na druge. Evo pogledajte samo situaciju s mlijekom: proizvođači prolijevaju mlijeko jer su uvjeti otkupa od strane industrije postali prestrašni (plaćaju 0,40 lipa do 2 kn za litru mlijeka). Prava tragedija, seljaci kažu da će krave poslati u klaonicu (umjesto da ih pošalju na pašnjake) jer ne znaju da je potražnja za pravim mlijekom sve veća i da npr Zagrepčani plaćaju i 9 kn za litru pravog mlijeka. Naravno nije dovoljno da je mlijeko sirovo tj nepasterizirano, ono mora biti pravo mlijeko, dakle krave moraju biti na pašnjacima a ne nabijene u hangarima i tovljene sojom, koncentratima i hormonima. Da ne duljim o mlijeku, to je samo jedan primjer prehrambenog paradoksa. Sve što trebate znati o mlijeku možete čitati u mojoj reportaži u novom broju Sense kad izađe sad početkom mjeseca.

Sad nas je već ozbiljan broj koji se ne razne načine angažiramo oko širenja istine o hrani. Zato je moja ideja da osnujemo udrugu oko koje bismo okupljati ljude sa sličnim ciljevima i preko koje bi se povezivali, ali i educirali, proizvođači i potrošači. Kad govorim o proizvođačima ne mislim na konglomerate, već na poštene, male, lokalne uzgajivače prave nezagađene hrane, uzgajivači krava, svinja, pilića, jaja, mlijeka, voća, povrća, ljekovitog bilja, koji uzgajaju hranu na prirodan način bez brutalnih metoda koje se koriste u masovnom uzgoju i industrijskoj preradi hrane.

Uglavnom, svašta se nešto događa, stay tuned… Pokret za povratak na pravu, tradicionalnu, izvornu prehranu možete podržati na razne načine. Javljate ako znate za neke proizvođače prave hrane, pričajte prijateljima koja je razlika između prave hrane i industrijskog smeća: 

• maslac vs margarin, 
• svinjska mast vs rafinirana hidrogenizirana biljna ulja, 
• pravo mlijeko vs pasterizirana, homogenizirana, sojina, zobena i ina ”mlijeka”, 
• domaći špek i kobasice vs pileće, pureće salame i ostale industrijske izmišljotine, 
• domaće lokalno sezonsko voće i povrće vs špricano, umjetno gnojeno, stotinama kemikalija tretirano nezrelo ubrano i transportirano s drugog kraja zemaljske kugle, 
• na tradicionalan način pečeni kruh od žitarica domaćeg sjemena mljevenih u kamenim mlinovima vs kupovni kruhovi od GMO hibridizirane frankenštajn pšenice tretirane sa preko stotinu kemikalija na putu od zemlje do stola,
• itd, itd

Podržite ovaj blog komentarima, pokušajte pomoći jedni drugima odgovarajući na pitanja na koja znate odgovor, ne čekajte da sve sama odradim jer ne stignem.

Podržite ovaj pokret kupnjom knjige, jedine na hrvatskom jeziku koja otkriva istine i laži o hrani. Ako ne znate što biste poklonili prijatelju za rođendan, kupite mu knjigu, možda mu promijenite život.

2. kongres Prirodne medicine

Dragi svi!

U slijedeću subotu 27. listopada 2012. godine, u Zagrebu se održava 2. kongres Prirodne medicine. Sudjelovat će 7 predavača od kojih sam jedan i ja. Kongres se održava u Green Gold centru, Radnička cesta 50 s početkom u 10 sati i trajat će do 19 sati. Raspored predavanja, popis predavača i tema možete preuzeti ovdje

2. KONGRES PRIRODNE MEDICINE 

PROGRAM:



10.00 - 10.50 Aleksandar Soltyšik, dr. med., Zagreb


BIOLOŠKA MEDICINA I KOŽNA OBOLJENJA


Dr. Aleksandar Soltyšik je liječnik s tridesetogodišnjim iskustvom na području biološke medicine. Kroz koncept biološke medicine govorit će o patologiji kože i metodama liječenja kožnih bolesti.



11.00 - 11.50 Anita Šupe, nutricionistica, Šibenik / Göteborg (Švedska)



IZVORNA PREHRANA KAO PUT KA ZDRAVLJU


Šibenčanka Anita Šupe diplomirala je prehranu i nutricionizam na Geteborškom sveučilištu u Švedskoj. Poznata je preko svog popularnog bloga "Istine i laži o hrani" kao i istoimene knjige. Na kongresu će iznijeti svoja saznanja kako neprirodna suvremena prehrana doprinosi razvoju mnogih kroničnih bolesti, razjasniti najučestalije mitove vezane za "zdravu" i "nezdravu" prehranu, te pokazati kako se uz izvornu prehranu može vratiti i sačuvati dobro zdravlje.

www.istineilaziohrani.blogspot.com

12.00 - 12.50 - Sanja Toljan, dr. med., Zagreb


BIOIDENTIČNI HORMONI


Sanja Toljan je specijalist anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja. Govorit će o važnosti hormonske ravnoteže za optimalno funkcioniranje organizma, o sve učestalijim hormonskim poremećajima u žena, često uzrokovanima stresom, te o terapiji bioidentičnim progesteronom i bioidentičnim hormonima štitnjače, kao i o hormonalnim anti-aging terapijama za žene i muškarce.

www.poliklinika-orlando.hr

13.00 - 14.30 Pauza za ručak



14.30 - 15.50  Peter Wolf, dr. med., Hannover (Njemačka)

TRETMANI KRONIČNIH I TUMORSKIH BOLESTI


Peter Wolf je specijalist onkologije i homeopat. Govorit će o svom dugogodišnjem iskustvu liječenja tumora i kroničnih bolesti primjenom aktivne, pasivne i lokalne hipertermije, galvanoterapije i inzulinom potencirane (kemo)terapije.



www.hyperthermie-zentrum-hannover.de
 

16.00 - 16.30 - Vanja Kovačić, dipl. ing., Heilpraktikerin, Zagreb

UČINKOVITE TERAPIJE INFUZIJAMA (nastavak predavanja dr. Wolfa)


Vanja Kovačić je dipl. ing. i Heilpraktikerin, (zvanje stečeno školovanjem u Njemačkoj koje omogućuje profesionalno bavljenje prirodnom medicinom). Govorit će o najčešćim terapijama infuzijama koje se standardno primjenjuju u Njemačkoj. Bit će riječi o kelatima, biljnim preparatima, mineralima, elementima u tragovima, vitaminu C u visokim dozama, laetrilu (B17), preparatima od imele, homeopatskim pripravcima i dr.

www.natura-naturans.hr


16.40 - 18.00 Mingyong Wang, dr. med., Split

VAŽNOST PREVENCIJE U KONTEKSTU TRADICIONALNE KINESKE MEDICINE


Mingyong Wang je specijalist kardiokirurgije i tradicionalne kineske medicine (TKM). Govorit će o bolestima kralježnice u njihovoj dinamici od laganog poremećaja do "neizlječive“ bolesti, te o prevenciji i liječenju uz pomoć tradicionalnih kineskih terapijskih tehnika - akupunkture, akupresure, fitoterapije, tuina masaže, guasha i moxa.



www.mihaela.hr
 

18.10 - 19.00 Gordana Kastrapeli, dipl. polit., NLP trenerica

NLP KAO SAMOPOMOĆ - BOLEST KAO PRILIKA ZA OSOBNI RAZVOJ


Nakon diplome u Zagrebu Gordana Kastrapeli se u SAD-u educirala u području neurolingvističkog programiranja i hipnoze, te humanističke neurolingvističke psihologije. Na predavanju će objasniti kako psihički procesi utječu na tijelo (pa tako i na bolest), te zašto je važno
preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke. Kroz demonstraciju NLP tehnike pokazat će kako bolest može biti i prilika za osobni rast i razvoj.

www.format-in.hr


Cijena ulaznice je 160 kn, za članove udruge 120 kn. Mole se svi koji se odluče doći, da unaprijed uplate novčane iznose na žiro račun udruge 2484008-1105784555 Raiffeisen banka. Time rezervirate sebi mjesto u dvorani Green Gold centra u Radničkoj 50. Svrha uplate: ime i prezime, 2. kongres; poziv na broj: OIB.

Srdačan pozdrav i vidimo se u Zagrebu!

Anita Šupe

Suvremene bolesti – dijabetes

Članak napisao: Dr. Thomas Cowan
S engleskog preveo: Domagoj Džojić 

U Americi i drugim zapadnim zemljama dijabetes je toliko uobičajen da je njegova pojava u bilo kojoj ljudskoj skupini postala znak civiliziranosti.  Ironično, no ni u kojem drugom polju zapadnjačke medicine obećanje znanstvenog rješenja nije zakazalo tako kao upravo u slučaju dijabetesa. 

Dijabetes karakterizira nenormalno visoka razina šećera tj. glukoze u krvi koja prelazi i u urin, uzrokujući time da postaje sladak. Bolest su prvi opisali Grci prozvavši ga diabetes mellitus   tj. "med koji prolazi”. Danas je u Americi najmanje 20 milijuna dijabetičara, od kojih 6 milijuna mora svakodnevno uzimati injekcije inzulina. Znanstvenici su opjevali otkriće inzulina 1920. kao jedno od najvećih medicinskih postignuća – kao što je zapravo i bilo. Inzulin je hormon gušterače za prijenos glukoze iz krvi prema stanicama. Kad ovaj sustav zakaže – kad gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili on ne može dostaviti glukozu stanicama – tada razina šećera u krvi ostaje nenormalno visoka. I to je bolest koju nazivamo dijabetes. 

U početku su liječnici poučavali da je dijabetes jednostavno bolest nedostatka inzulina, bolest kod koje je gušterača nesposobna proizvesti dovoljno inzulina kako bi zadovoljila potrebe tijela, i da će se to uspješno riješiti kada znanje i tehnologija budu na dovoljno visokoj razini. S vremenom su istraživači otkrili učinkovitije načine dostavljanja inzulina, kao i metode proizvodnje čišćeg i učinkovitijeg inzulina – od svinjskog inzulina sve do ljudskog inzulina dobivenog genetskim inženjeringom. Medicinska je struka uvidjela da je oralno uzimanje inzulina nedovoljno i da su bolje potkožne injekcije, a da je najbolji unos putem pumpe. Pa ipak, uz sve pozitivne pomake od 1920. dijabetes je ostao jedan od vodećih uzroka smrti i invalidnosti u zapadnom svijetu. Komplikacije uključuju bolesti srca i probleme s cirkulacijom; bubrežnu bolest; degeneraciju mrežnice koja dovodi do sljepoće; neuropatske poremećaje koji vode do obamrlosti, štipanja, boli i pečenja u udovima; čireva na nogama koji dovode do gangrene; i velikog rizika od infekcija.

TIP I  i  TIP II

Danas su doktori svjesni da je dijabetes daleko kompliciranije stanje od običnog nedostatka inzulina. Također su otkrili i da postoje dvije vrste dijabetesa. Dijabetes tipa I koji se naziva i inzulin-ovisni ili mladenački, obično se razvija prije tridesete, i povezan je s poremećajem rada gušterače. Dijabetes tipa I se smatra autoimunom bolešću kod koje neki okidač uzrokuje da imunosni sustav napadne vlastite stanice koje proizvode inzulin, beta stanice u Langerhansovim otočićima smještenim u gušterači. S vremenom gušterača smanjuje svoju sposobnost proizvodnje inzulina, šećer u krvi raste, i može doći do ozbiljnih nepoželjnih posljedica, uključujući smrt, ako osoba ne primi inzulin. Do sada nije usuglašeno koji je to autoimuni okidač za dijabetes tipa I. Neki dokazi upućuju na to da bi ti mogući okidači mogli biti - rano uvođenje pasteriziranog kravljeg mlijeka, sojinih proizvoda i žitarica, ili uporaba cjepiva. Dijabetes tipa I je često veoma teško kontrolirati, a ako se na stavi pod nadzor, može dovesti do rane pojave mnogih od gore navedenih komplikacija. 

Dijabetes tipa II koji je kudikamo češći od onoga tipa I, ima sasvim drukčije uzroke. To je oblik dijabetesa koji doslovno vapi za jednim novim načinom gledanja na stvari nego što je onaj sadašnji od strane medicinske struke.

HIPOGLIKEMIJA

Da bismo mogli razumjeti epidemiju dijabetesa u Zapadnom svijetu, i zašto konvencionalno liječenje ove pošasti nije ostavilo nikakvog traga na dugoročne posljedice kod onih koji od nje boluju, moramo najprije razumjeti neke osnove biokemije. Kontrola šećera u krvi je jedna od temeljnih pretpostavki za zdrav život. Razina šećera u krvi može postati abnormalna na jedan od dva načina: može postati preniska, što definiramo kao šećer ispod razine 80 i to nazivamo hipoglikemijom; ili može postati previsoka, kad je razina šećera iznad 110, što nazivamo hiperglikemijom. Iako niti jedno nije dobro za zdravlje, svaka od pojava uzrokuje sasvim različite reakcije u tijelu. Na primjer, ako vam šećer padne ispod 40, postat ćete dezorijentirani, zbunjeni, a ako se takvo stanje nastavi, past ćete u komu i umrijeti. Ovo stanje je prava medicinska uzbuna. Kad je šećer između 40-60, osjećat ćete se slabašno, treperavo, tjeskobno, znojno, zbunjeno i razdražljivo. Kad je šećer između 60-80 javit će se isti simptomi, no s manje intenziteta. 

Tijelo na ovo izvanredno stanje zbog smanjenog šećera reagira na razne načine. Čim šećer počne padati ispod 80, tijelo počinje proizvoditi nekoliko hormona, napose adrenalin i glukagon. Glavni je učinak adrenalina pridobiti više šećera za stanice. Radi se o lučenju adrenalina kada mislimo na poznatu drhtavicu, osjećaj trešnje koji su mnogi iskusili tijekom epizoda hipoglikemije. Glukagon pomaže podići razinu šećera povećanjem razgradnje masti i potiče pretvaranje masti u šećer. 

Radi se o možda još desetak hormonskih ili biokemijskih reakcija koje se odvijaju tijekom rane faze hipoglikemije. Jedna od njih je otpuštanje hormona rasta, za kojeg je također otkriveno da podiže razinu šećera u krvi tijekom stresa. Kao što možete uočiti, tijelo je dobro pripremljeno nositi se s ovom potencijalnom uzbunom. Ima višestruke preklapajuće mehanizme za sprečavanje naglih opadanja razine šećera u krvi, a mnoge  od tih reakcija daju jasne simptome koji nas potiču na djelovanje. Ozbiljna hipoglokemija je očito situacija koju je naša adaptivna fiziologija naučila izbjegavati.

HIPERGLIKEMIJA

Sasvim je drukčija situacija kada govorimo o hiperglikemiji. Mnogo sam puta tijekom svog rada kada bih novog pacijenta dijabetičara pitao kako se osjeća dobio odgovor: "Malo umorno ali ne loše." Pa ipak, rutinska pretraga krvi bi pokazala da neki od ovih pacijenata koji ništa ne sumnjaju imaju razinu šećera gotovo 400, gotovo četiri puta iznad normale. Ovi ljudi imaju visok rizik od svih ozbiljnih komplikacija od dijabetesa uključujući bolest srčanih arterija, neurološke bolesti, iako ne osjećaju ništa, tijelo im ne daje gotovo nikakva upozorenja. Kako to? 

Neki pretpostavljaju da se tijelo teško nosi s hiperglikemijom jer je stanje koje ga uzrokuje – naime prejedanje – relativno nov fenomen u ljudskoj povijesti. S druge pak strane, hipoglikemija uzrokovana nedostatkom hrane bila je česta pojava na koju se tijelo prilagodilo nizom mehanizama. U usporedbi s desecima hormona koji se luče kad šećer padne prenisko, tijelo raspolaže samo s dva mehanizma kada je u pitanju previsok šećer. Jedan od njih je vježba – bilo kakva mišićna aktivnost odvodi šećer iz krvi u mišićne stanice gdje služi kao gorivo. Drugi je proizvodnja inzulina. Proizvodnja inzulina je način kojim tijelo poručuje da je razina šećera previsoka, da je tijelo prezasićeno šećerom. Inzulin pomaže ukloniti šećer iz krvi u stanice gdje se skladišti u obliku masti. (Zanimljivo je primijetiti da je masnoća koju tijelo proizvodi pod utjecajem inzulina baš zasićena masnoća.) 

Razumijevanje ove temeljne fiziologije dovodi nas do zanimljivih zaključaka. Jedan je taj da je kontroliranje razine proizvedenog inzulina ključ za kontroliranje pretilosti. Jer bez inzulina nema debljanja. Ljudi koji izgube sposobnost stvaranja inzulina (dijabetičari tipa I) se nikada neće udebljati bez obzira na to koliko hrane pojeli ako ne dobiju dodatni inzulin. Ustvari, bez inzulina oni bi doslovno umrli od gladi. 

Drugi zaključak koji možemo izvući je taj da je uzrok dijabetesa tipa II u stvari vrlo jednostavan. Dijabetes tipa II javlja se kad tijekom mnogih godina unos namirnica koje podižu razinu šećera u krvi kronično nadilazi količinu šećera potrebnu za rad mišića. Ovo tjera tijelo da postupno stvara sve više i više inzulina kako bi opet snizilo razinu šećera. S vremenom tijelo više nije u stanju stvarati dovoljno inzulina radi smanjenja razine šećera, razina šećera ostaje kronično visoka a pacijentu se postavlja dijagnoza dijabetesa.

INZULINSKA REZISTENCIJA

Negdje putem započinje zanimljiva stvar zvana otpornost na inzulin (inzulinska rezistencija). Ovo zapravo znači da kada je šećer u krvi kronično povišen, a razina inzulina raste, stanice izgrađuju oko sebe štit odnosno zid kako bi usporile ovo utjecanje prekomjernog šećera. Otpornost na inzulin je zaštitni odnosno adaptivni odgovor, to je ono najbolje što tijelo može učiniti kako bi zaštitilo stanice od prekomjerne glukoze. No kako vrijeme protječe a šećer u krvi raste, gušterača stvara više inzulina kako bi se mogla nositi s ovim povišenim šećerom a stanice se brane od ulijevanja šećera tako što postaju inzulin otporne, na način da zatvaraju vrata. Ovo dovodi do interesantne situacije da je razina šećera u krvi visoka a razina šećera u stanicama niska. Tijelo ovo doživljava kao sniženu razinu šećera u krvi. Pacijent se osjeća kao bez energije i gladan je pa jede više, i krug je zatvoren u petlju. 

Kronično povišena razina inzulina je štetna iz više razloga. Visoka razina inzulina ne samo da uzrokuje pretilost (inzulin poručuje tijelu da skladišti mast), nego je i signal da treba zadržati tekućinu, što vodi do otečenosti i visokog tlaka. Kronično visok inzulin izaziva razvoj naslaga unutar arterija te potiskuje hormon rasta potreban za obnavljanje tkiva i mnoge druge fiziološke odgovore. 

Tijekom 1980-ih, istraživači su se počeli pitati jesu li pretilost, bolest srčanih arterija, visok tlak i ostali česti medicinski problemi koji se javljaju zajedno uopće odvojene bolesti, ili samo manifestacije jednog istog fiziološkog defekta. Sada dokazi ukazuju na jedan defekt a to je hiperinzulinemija, odnosno prekomjerna razina inzulina u krvi. Hiperinzulinemija je fiziološki događaj koji povezuje gotovo sve naše degenerativne bolesti. To je biokemijska nužna posljedica odnosno marker zbivanja opisanih kod srčanih bolesti. 

Pitanje na koje bismo morali odgovoriti je, što uzrokuje hiperinzulinemiju? U osnovnoj biokemiji učimo o tri skupine namirnica: mastima, bjelančevinama i ugljikohidratima. U normalnim okolnostima ugljikohidrati su ti koji se transformiraju u šećer koji ulazi u krv. Masti se razgrađuju u masne kiseline i postaju gradivni blokovi za hormone, prostaglandine i stanične stijenke. Bjelančevine se razgrađuju u aminokiseline koje se tada ponovno preslaguju i izgrađuju razne bjelančevine našeg tijela. Ugljikohidrati služe za samo jednu stvar, a to je stvaranje energije. Ovo nam omogućuje definirati "uravnoteženu” prehranu, a to je ona gdje je energija iskorištena u kretanju i vježbanju jednaka energiji unesenoj ugljikohidratima koje jedemo. 

Za osobu određene veličine, potrebe za bjelančevinama i mastima su relativno stalne i mogu se kontrolirati glađu. (U stvari je teško prejesti se masti i bjelančevina, jer tijelo stvara osjećaj mučnine u tom slučaju.) Pa ipak, unos ugljikohidrata bi morao biti usko vezan uz razinu naše aktivnosti. Ukoliko trčimo maraton svakoga dana, uravnotežena prehrana bi vjerojatno uključivala oko 300 grama ugljikohidrata dnevno, a to je količina u 20 krumpira ili 6 čokoladnih kolačića. Ukoliko sjedimo na kauču čitav dan, očito je da će naši zahtjevi za energetskom hranom biti manji. U tom će slučaju uravnotežena prehrana značiti samo oko 65-70 grama ugljikohidrata dnevno. Sve više od toga, i tijelo će biti prisiljeno stvarati više inzulina i opet počinje začarani krug. 

Problem dijabetesa se može sažeti na način da kažemo da zapadnjačka prehrana znači da jedemo kao maratonci, dok zapravo većina nas jednostavno samo sjedi na kauču. Kad izreguliramo unos ugljikohidrata da odgovara našoj razini vježbanja, dijabetes tipa II se ne može razviti, i zapravo, otkrio sam da je većina slučajeva dijabetesa tipa II dobro odgovarala na liječenje kad su ova osnovna načela bila ispoštovana. Dijabetes tipa I jednako dobro odgovara na visokomasnu, niskougljikidratnu prehranu. U stvari, prije nego je inzulin postao dostupan, jedini način za liječenje dijabetesa tipa I bio je visokomasna prehrana iz koje su ugljikohidratne namirnice bile potpuno uklonjene jer tijelu nije potreban inzulin za asimilaciju bjelančevina i masti. 

Masti ne doprinose dijabetesu ukoliko se ne jedu veoma prekomjerno, s jednom iznimkom. Trans masne kiseline iz djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja mogu uzrokovati otpornost na inzulin. Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u staničnu stijenku, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina. Teoretski ovo znači da se otpornost na inzulin može steći i bez unosa mnogo ugljikohidrata. No u praksi, djelomično hidrogenizirana biljna ulja se uvijek koriste u hrani veoma bogatoj ugljikohidratima – pommes frittes, keksi, krekeri, uštipci i margarin na kruhu ili krumpirićima – koji krvotok preplavljuju šećerom. Trans masne kiseline u modernoj industrijskoj hrani predstavljaju dvostruko zlo na koje ljudski rod nije razvio mehanizam obrane.

PREHRANA ZA DIJABETIČARE

Studije koje su Weston Price i mnogi drugi provodili nad primitivnim narodima otkrivaju mudrost primitivnih načina prehrane i načina života. Jer ti primitivni ljudi ne samo da su slijedili "savršen" anti-dijabetes životni program, nego je njihova prehrana uključivala i specifične namirnice za koje je tek nedavno otkriveno da igraju važnu ulogu u sprječavanju i liječenju ove bolesti. Općenito, primitivni su narodi imali nizak unos ugljikohidrata zajedno s puno tjelesne aktivnosti. U stvari, narodi koji su danas osobito skloni dijabetesu, poput sjevernih Domorodačkih amerikanaca i Inuita, gotovo uopće nisu konzumirali ugljikohidratne namirnice. U toplijim podnebljima, gdje su gomolji i voće bili dostupniji, tu se hranu redovito fermentiralo i konzumiralo s prikladnim bjelančevinama i mastima. Bio je potreban samo prijelaz na zapadnjačke navike da se njihova tzv. "genetska" sklonost dijabetesu manifestira. 

Postoje još tri druga čimbenika primitivne prehrane kao pomoć dijabetičarima. Ponajprije ta je prehrana bogata elementima u tragovima. Suvremena je znanost otkrila da nedostatci minerala u tragovima - osobito nedostatci cinka, vanadija i kroma – koče proizvodnju i apsorpciju inzulina. Bez vanadija, šećer iz krvi ne može do stanica a krom je neophodan za metabolizam ugljikohidrata i pravilno funkcioniranje receptora inzulina. Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Tradicionalne su namirnice uzgajane u tlu bogatom mineralima, prehrana je uključivala juhe od kostiju bogate mineralima i sol, kao i mineralima bogatu vodu i pića načinjana od takve vode. U modernoj prehrani, najbolji izvori cinka su crveno meso i školjke, osobito kamenice. Ekstra djevičansko nepročišćeno maslinovo ulje pruža vanadij, a krom nalazimo u prehrambenom kvascu, melasi i iznutricama poput jetre. 

Drugo, primitivni su narodi dio hrane životinjskog podrijetla, poput ribe, mlijeka ili mesa, jeli nekuhane – sirove ili fermentirane. Ova strategija čuva vitamin B6, koji se lako uništava toplinom. Vitamin B6 je neophodan za metabolizam ugljikohidrata a jedan je od vitamina B kompleksa koje je najteže primiti putem hrane. Primitivni su narodi intuitivno prepoznavali potrebu da dio hrane životinjskog podrijetla jedu potpuno sirovu. 

Treće, tradicionalni su narodi konzumirali namirnice bogate vitaminima topljivim u mastima, a to su mlječna mast stoke sa zelene paše, iznutrice, školjke, ulja riblje jetre i masti određenih životinja poput mevjeda i svinje. Visoka razina vitamina A je apsolutno neophodna za jednog dijabetičara jer oni nisu u mogućnosti pretvoriti karotene iz namirnica biljnog podrijetla u pravi vitamin A. Vitamin A i vitamin D također štite od komplikacija dijabetesa, kao što su problemi s mrežnicom ili bubrezima. A vitamin D je neophodan za proizvodnju inzulina. 

Ako sada povežemo skupa sva ova pravila, otkrivamo da tradicionalna prehrana bogata hranjivim tvarima zadovoljava sve potrebe za prevenciju i liječenje dijabetesa. Prehrana bi morala sadržavati dostatne minerale u tragovima iz organski i biodinamički proizvedene hrane, morsku sol, juhe od kosti, školjke, crveno meso, iznutrice, nepročišćeno maslinovo ulje i prehrambeni kvasac. Visoka razina vitamina A i D je neophodna, kao i sirova hrana životinjskog podrijetla radi vitamina B6. 

Što je najvažnije dijabetičari moraju strogo ograničiti dnevni unos ugljikohidrata. Dok optimalni unos ugljikohidrata donekle ovisi o razini tjelesne aktivnosti, većina dijabetičara mora započeti sa režimom 60-grama ugljikohidrata dnevno dok im se šećer ne normalizira. Preporučam The Schwarzbein Principle kao vodič za unos ugljikohidrata. Knjiga sadrži tabele kojima se jednostavno služiti i koje vam omogućuju da procijenite vrijednosti ugljikohidrata. Tijekom početnog razdoblja, koje može potrajati i godinu, prosječna razina šećera u krvi trebala bi se određivati krvnim testom koji mjeri HgbA1c, spoj koji pokazuje prosječnu razinu šećera u krvi za razdoblje od šest tjedana. Ograničenje ugljikohidrata će biti također od pomoći i s gubitkom težine. 

Za dijabetičare tipa II, ova bi prehrana trebala pomoći oko normalizacije razine šećera i težine, nakon čega dnevni unos ugljikohidrata može biti liberaliziran do oko 72 grama dnevno. Ovu razinu bi trebalo održavati tijekom čitavog života dijabetičara. Isti pristup vrijedi za dijabetičare tipa I, iako to možda neće značiti i skidanje s inzulina. Pa ipak, strogo ograničenje ugljikohidrata bi trebalo smanjiti potrebu za inzulinom, stabilizirati razinu šećera u krvi, i najvažnije, spriječiti mnoge nuspojave povezane s dijabetesom. 

Obratite pozornost na to da u ovom pristupu nema ograničenja na ukupni unos hrane, niti se uopće obaziremo na tzv. Glikemijski indeks raznih ugljikohidratnih namirnica. Kada se s bilo kojim ugljikohidratima konzumiraju masti snižava se glikemijski indeks. Briga o glikemijskim indeksima uopće ne doprinosi terapiji nego samo produžava vrijeme provedeno u kalkuliranju vrijednosti hrane umjesto u uživanju njenih blagodati. Treba obilno jesti dobre masnoće i bjelančevine – a ograničiti samo namirnice s ugljikohidratima. 

Ovim pristupom, dijabetičari mogu očekivati veliko poboljšanje kvalitete života pa čak i potpuno izlječenje.

INZULIN I GLUKAGON

Jedan od najfinije ugođenih mehanizama ljudskog tijela je regulacija razine šećera u krvotoku. Dok razina kolesterola i triglicerida može varirati u širokom rasponu, razina se glukoze u krvi mora strogo održavati unutar uskog raspona kako bi tijelo funkcioniralo na optimalan način – ili čak kako bi uopće moglo funkcionirati. Regulacija razine šećera u krvi odvija se uz pomoć dvaju hormona, inzulina i glukagona. Temeljna uloga inzulina je brzo uklanjanje glukoze iz krvi i njezin prijenos do mišića, jetre i masnog tkiva, te na taj način smanjivanje šećera u  krvi i hranjenje stanica. (Opaska: crvena krvna tjelešca i stanice mozga, bubrezi i probavni sustav ne trebaju inzulin za preuzimanje glukoze.) Inzulin potiče pohranjivanje glukoze u obliku glikogena u jetri i masnim tkivima. Glukagon ima obrnuti učinak od inzulina. Kao odgovor na nisku razinu šećera u krvi, njegova je uloga povećati koncentraciju glukoze. Glukagon djeluje primarno na jetru i masno tkivo (ali ne i na mišiće kostura) kako bi potaknuo proizvodnju glukoze iz glikogena i podigao razinu šećera u krvi na normalnu. 

Inzulin proizvode takozvane beta-stanice dok glukagon proizvode alfa-stanice, a sve se nalaze na  Langerhansovim otočićima u gušterači. Omjer inzulina i glukagona u krvi određuje da li se glukoza koristi za energiju ili se skladišti. Ako je inzulin naspram glukagona visok, ugljikohidrati će biti stvoreni i/ili pohranjeni nakon obroka; ako je inzulin nizak naspram glukagona, glukoza će biti dodana u krvotok radije nego pohranjena. Zato dijabetičar tipa II, koji proizvodi puno inzulina koji ostaje u krvotoku radije nego u interakciji sa staničnom stijenkom, ima tendenciju lakog dobivanja na kilaži dok dijabetičar tipa I, čija je proizvodnja inzulina niska ili ne postoji, neće dobivati na kilaži koliko god jeo.

DIJABETES I STRES

Glavni uzrok dijabetesa je zapadnjačka prehrana koja se temelji na rafiniranim ugljikohidratima koji guraju šećer u krvotok, trans masne kiseline koje međudjeluju sa staničnim receptorima inzulina i teško probavljiva hrana poput pasteriziranog mlijeka i moderne hrane od soje koja gušteraču izlaže naprezanjima. No još jedan uzrok kronično visokog šećera, a njega se prelako previđa, je stres. Pod stresom nadbubrežne žlijezde proizvode adrenalin, koji predstavlja važan podražaj za proizvodnju glukagona koji opet podiže razinu šećera u krvi i omogućuje tako tijelu da reagira s "udari ili bježi" odgovorom. Kronični stres – stres koji trpe odrasli na radnom mjestu, stres studenta pod pritiskom, stres na dijete od kojega se očekuje da se uklopi u kruta pravila ili koje je bilo spolno ili emocionalno zlostavljano, čak i stres duhovne ili religiozne prirode onoga koji vjeruje da je svemir satni mehanizam ili da je Bog osvetoljubiv – rezultira konstantnim otpuštanjem adrenalina što opet rezultira prekomjernom stimulacijom proizvodnje glukagona kako bi se održala visoka razina šećera u krvi. Tijelo tada odgovara pojačanim lučenjem inzulina kako bi snizilo razinu šećera u krvi. 

Polineuronalna ekstopija (PNE), ili poznatije kao panični poremećaj, je čest simptom stanja u kojem visoka razina inzulina prati normalnu razinu šećera u krvi. Stanje proizlazi iz začaranog kruga konstantnog stresa koji uzrokuje povećano otpuštanje šećera u krvotok, što se opet regulira pojačanim otpuštanjem inzulina, što vodi do kronične tjeskobe čak i pod uvjetima koji normalno ne proizvode stres. S vremenom, osobito kad je prehrana slaba, beta-stanice gušterače postaju iscrpljene i više nisu u stanju proizvoditi velike količine inzulina. Rezultat je toga dijabetes u punom izdanju, kojeg obilježava kronično visoka razina šećera u krvi – nešto slično kao da je tijelo napravilo nekakvu ravnotežu između svojevrsne gorčine u vanjskom svijetu i prekomjerne slatkoće u krvi. 

Liječenje bi dijabetesa stoga moralo podrazumijevati i jaku emocionalnu ili duhovnu komponentu; dobra prehrana će biti dostatna za smanjenje poteba za inzulinom i ozdravljenje mehanizma lučenja inzulina, no uklanjanje samih izvora stresa je važan čimbenik za dugoročni oporavak. Promjena posla ili načina života, terapija i ponovno razmatranje svih filozofskih pretpostavki koje više rađaju strah nego ljubav, sve to može biti važno za unošenje sklada u fino ugođeni mehanizam tijela koji služi za održavanje razine šećera u krvi u ravnoteži.

BILJE I LIJEKOVI ZA DIJABETES

Gymnema: Ajurvedski liječnici su gymnemu nazivali "uništavač šećera". Prožvačete li nekoliko listića ove nesretne biljke, potpuno ćete onesposobiti svoje okusne pupuljke za osjet slatkog. Ako deset minuta nakon toga pojedete bombon ili čak malo meda, imat će okus kao kreda. Gotovo da se može čuti lagani podsmijeh kako dopire iz bijke kao da kaže: "Ja sam uistinu uništavač šećera." Gymnema pomaže i smanjenju razine šećera u krvi. Ovo postiže smanjivanjem otpornosti na inzulin, nalik konvencionalnim oralnim lijekovima za dijabetes, ali i pojačanjem izlučivanja inzulina iz gušterače. Nadalje, gymnema pomaže da se regeneriraju uništene stanice otočića gušterače kod dijabetičara tipa I. Uporaba gymneme možda neće u potpunosti zaokrenuti dijabetes tipa I, no uvijek pomaže kontroli glukoze. Tako gymnema utječe na multifaktorske uzroke dijabetesa na način da pomaže tijelu da proizvede više inzulina ukoliko je potrebno, te čini inzulin učinkovitijim. Kod gymneme nema opasnosti od izazivanja opasnih hipoglikemijskih reakcija tako čestih kod konvencionalnih oralnih lijekova za dijabetes. 

Gorka dinja: Gorka dinja je voće koje se u Aziji naširoko koristi kao hrana ali i kao lijek. Istraživanja ukazuju na to da gorka dinja potiče povećanje broja beta stanica u gušterači, čime se poboljšava sposobnost tijela da proizvodi inzulin. Nadalje, najmanje tri različite skupine sastojaka imaju učinke smanjenja šećera u krvi – steroidni saponini poznatiji kao charantin, inzulinu slični peptidi i alkaloidi. 

Borovnica: Koristile su je Kraljevske britanske zračne snage tijekom 2. svj. rata radi poboljšanja noćnog vida, borovnica sadrži tanine koji pomažu da se stisne natečeno i cureće tkivo. Teorija dijabetičarske retinopatije je da je uzrokuju cureće krvne žile koje okružuju oko. Borovnica sadrži i spojeve zvane OPC (organofosforni spojevi) koji su korisni za noćni vid i krvne žile. 

Čaj od lista breze: Odličan je za pretilost dijabetičara tipa II i uz to pomaže tijelu da se oslobodi viška tekućine i potiče gubitak težine. 

Diaplex: Diaplex je pripravak za dijabetičare firme Standard Process pripremljen od organski uzgojene hrane koja sadrži obilje minerala u tragovima kao i vitamin B6 iz sirovih životinjskih ekstrakata.

LIJEKOVI ZA DIJABETES

INZULIN: Inzulin je spasio živote milijuna dijabetičara a studije pokazuju da on usporava pojavu komplikacija kod dijabetičara tipa I – a to je ono što motivira pacijenta da izdrži svakodnevne ubode u prst kako bi odredio razinu šećera u krvi, nakon čega slijede injekcije inzuina, obično tri puta dnevno. Svejedno nije jednostavno fino podesiti dozu i mnogi su dijabetičari imali iskustvo s epizodama preniskog šećera u krvi, simptomi čega su drhtanje, glad, slabost i razdražljivost. Ako šećer u krvi padne prenisko, može doći i do smrti zbog inzulinskog šoka. Od 1982., dostupan je tzv. "ljudski" inzulin, oblik inzulina dobiven genetičkim inženjeringom. Pišući za časoopis Soil & Health, srpanj 1999., Jenny Hirst, dopredsjednica UK Insulin Dependent Diabetes Trust, iznosi da novi genetičkim inženjeringom dobiveni inzulin uzrokuje mnoge poteškoće u usporedbi s ranijim svinjskim inzulinom, a to su česte reakcije niskog šećera u krvi bez da se nužno jave zaštitni simptomi i znakovi, ekstremna letargija, promjene ponašanja (agresivnost i nasilje), gubitak pamćenja, zbunjenost, depresija, bolovi u zglobovima, dobivanje na težini i promjene menstrualnog ciklusa. Svinjski inzulin je i dalje dostupan no ne i u prikladnim inzulinskim olovkama. 

ORALNI HIPOGLIKEMICI: Lakše ih je uzimati nego inzulin, farmaceutska industrija je dugo vremena tražila siguran i učinkovit lijek za dijabetes no rezultati su do sada bilo razočaravajući. Za razliku od inzulina, oralni hipoglikemici postižu tek neki učinak u smanjenju šećera u krvi, a nisu djelotvorni kod visokih razina kod 20-40 % pacijenata. Nadalje, studije ukazuju na to da ne sprječavaju dugoročne komplikacije kao što su bubrežna bolest i sljepoća. U stvari, mogu i povećati rizik od krvožilnih bolesti. Najviše uznemiruju nuspojave koje uključuju poteškoće s disanjem, pospanost, grčeve mišića, konvulzije, otečenost, nakupljanje tekućine i slabost koji mogu ugroziti život nekih od pacijenata. Jedan lijek, Rezulin, prodan je u vrijednosti 2 mlrd $ u S.A.D. Nakon puštanja u promet u ožujku 1997., da bi bio povučen tri godine kasnije nakon što je uzrokovao najmanje 90 slučajeva otkazivanja jetre.

POVIJEST JEDNOG SLUČAJA

Jedan moj nedavni pacijent bio je jedan 67-godišnji umirovljeni bijelac koji je dijabetes imao oko 4 godine. Trpio je zbog tipičnih simptoma kao što su visok tlak 160/95, smanjenje vida i pojava bjelančevina u mokraći. Imao je oko 15 kg viška, i žalio se na sve veći umor i letargiju. 

Ovo je klasični primjer tipa II, tj. ne-inzulinovisnog dijabetesa. Tipična priča je 50 ili 60 godišnjak koji je značajno predebeo. Dijabetes često ide zajedno s visokim tlakom, a oboje je izravna posljedica prekomjerne težine i kao posljedica činjenice da višak inzulina (oznaka dijabetesa tipa II) sam po sebi uzrokuje visoki tlak jer potiče zadržavanje tekućine u tijelu. Bjelančevine u mokraći su znak da dijabetes utječe na bubrege i da oni počinju “propuštati” bjelančevine. Ovo je obično predznak uznapredovalog dijabetesa koji ako se ne korigira dovodi s vremenom do neispravne bubrežne funkcije i nesretne redovite dijalize. Problemi s vidom su također izravna posljedica dijabetesa jer on dovodi do propadanja malih krvnih žila svuda po tijelu. To uljučuje i mrežnicu, gdje se počinju zamjećivati tragovi istekle krvi iz žilica oka u mrežnicu. S vremenom ovaj proces dovodi do daljenjeg pogoršanja vida, ako se ne preokrene. Otkrio sam i to da se mnogi od mojih pacijenata s ovom vrstom uznapredovalog dijabetesa žale i da se ne osjećaju dobro na neki netipičan način. Često se žale na umor, letargiju, ili samo pomanjkanje životne radosti. 

Kao i obično u takvim slučajevima, pacijent je uzimao nekoliko lijekova za svoje zdravstvene tegobe. Uzimao je oralni hipoglikemik za smanjenje šećera u krvi, beta-blokator za smanjenje tlaka (koji podiže šećer u krvi), i ACE inhibitor za smanjenje tlaka i zaštitu bubrega. Imao je dojam da ti lijekovi doprinose njegovom lošem osjećanju. 

Prilikom njegovog prvog posjeta, unatoč tim lijekovima, tlak mu je bio 165/95, a HgbA1c (mjera prosječnog šećera u krvi kroz 6 tjedana) 8.1 (normalno je 5.5-6.5). Dobio je prehrambene smjernice Američke udruge za dijabetes za ograničene kalorije i masnoće – tako omražene od pacijenata. Jasno, unatoč najboljim srestvima koje zapadnjačka medicina može ponuditi nije mu bilo ništa bolje. 

Strogo sam mu ograničio unos ugljikohidrata na 60-70 grama dnevno i uvođenje hranjive tradicionalne prehrane te smjernice za izbor namirnica i pripremu hrane u tom smislu. Mogao je jesti koliko je htio dobrih masnoća kao i povrće bez škroba ali da količina bjelančevina ne bude   prevelika (npr. radije žumanjci nego bjelanjci, masna riba umjesto posne ribe, vrhnje umjesto mlijeka, itd.). Nije trebao ograničiti svoj ukusni unos hrane, nego samo ograničiti ugljikohidrate na spomenutu količinu. Pacijent je počeo uzimati i nekoliko pripravaka koji su za mene težišne za pacijente s njegovim tegobama koje proizlaze iz dijabetesa, uključujući diaplex, gimnemu, borovnicu, čaj od lista breze, zajedno s uljem jetre bakalara kako bi unos vitamina A bio 20.000  i.j. na dan. 

Nakon 6 mjeseci strogog pridržavanja ovog programa rezultati su bili ništa manje nego izvrsni (što je bilo i predvidivo). Izgubio je preko 15 kg bez povećanja tjelovježbe, osjećao se ispunjen energijom, ponovno je zavolio hranu, i skinuo se sa svih konvencionalnih lijekova. Kad sam ga vidio nakon 6 mjeseci tlak mu je bio 135/80, i nije imao bjelančevina u mokraći. HgbA1c je bio 6.7 (gotovo normalan) i čak je osjećao da mu se popravlja vid. Potvrda je došla nakon kontrole kod liječnika, koji je napravio nalaz koji je pokazivao da mu je retinalno krvarenje znatno smanjeno u usporedbi s prethodnih 6 mjeseci. Liječnik je komentirao da nikada nije vidio nešto slično. 

Ova priča pokazuje da za dijabetes ima nade i da se zdravim razmišljanjem i zdravom intervencijom većina štete koja nastaje od ove bolesti može spriječiti i liječiti.

PREHRANA ZA DIJABETIČARE

Vitamin A: Obilje vitamina A je presudno za uspješno liječenje dijabetesa. Gušterači dijabetičara nedostaje ne samo sposobnost da stvara inzulin, nego i sposobnost proizvodnje više ključnih enzima u koje spadaju i oni potrebni tijelu da pretvori karotene u vitamin A. Stoga dijabetičari moraju uzimati više gotovog vitamina A od zdravih osoba. Vitamin A je ključ za sprječavanje komplikacija dijabetesa, u što spadaju i problemi s mrežnicom, problemi s bubrezima, neuropatije, infekcije i sporo zacjeljivanje. Dijabetičar bi trebao uzimati ulje jetre bakalara kako bi postigao minimum od  20.000 i.j. vitamina A dnevno, uz uzimanje namirnica bogatih vitaminom A kao što je jetra, žumanjci, plodovi mora i vrhnje kao i maslac od životinja koje pasu. 

Vitamin D: Vitamin D je potreban za proizvodnju inzulina. Doza ulja jetre bakalara koja daje 20.000 i.j. vitamina A daje i 2.000 i.j. vitamina D. Nekoliko nedavno provedenih studija je pokazalo da bebe koje uzimaju ulje jetre bakalara tijekom djetinjstva i čije majke uzimaju ulje jetre bakalara tijekom trudnoće imaju znatno manju učestalost dijabetesa. Drugi izvori su mast, školjkaši (a posebno rakovi), iznutrice, žumanjci, vrhnje i maslac od životinja na paši. 

Masne kiseline: Dijabetičarima nedostaju enzimi potrebni za stvaranje posebnih super nezasićenih masnih kiselina dugih lanaca od esencijalnih masnih kiselina. Ulje jetre bakalara pruža EPA i DHA iz omega-3 obitelji. Gama-linolenska kiselina (GLA) iz omega-6 obitelji dolazi od ulja noćurka, ulja crnog ribiza ili ulja borača. Preporučljivo je četiri kapsule dnevno koje daju oko 200 mg GLA. 

Vitamin B1: Nedavna studija je pokazala da štakori dijabetičari kad im se da vitamin B1 (thiamin) imaju smanjenje od 70-80 % u razvoju bubrežnih oštećenja. Dobri su izvori prehrambeni kvasac, orasi, povrće, jetra i svinjetina. 

Vitamin B6: Obilje vitamina B6 je za zdravlje dijabetičara presudno. B6 pomaže da se spriječi sindrom karpalnog tunela, čemu su dijabetičari skloni. Najbolji izvori B6 su sirove namirnice životinjskog podrijetla kao što je punomasno sirovo mlijeko, sirevi, sirova riba i sirovo meso. Koristiti samo sirove mlječne proizvode i uključiti sirovo meso (npr. steak tartare, carpaccio, kibbehi ili sl.) i jela od sirove ribe nekoliko puta tjedno. 

Alfa-lipoična kiselina: Poznata i kao tiotična (thiotic) kiselina, alfa-lipoična kiselina je enzimski kofaktor sličan vitaminu potreban za pretvaranje glukoze u ATP (kemijska energija). Prirodno nastaje u tijelu, a nalazi se i u krumpiru, mrkvi, jamu, slatkim krumpirima, cikli i crvenom mesu. Budući da dijabetičar mora ograničiti unos škrobastih povrtnica, najbolji će izvor biti crveno meso i male količine ukiseljene cikle. 

Krom: Ključni mineral za dijabetičare, krom je potreban za metabolizam ugljikohidrata i ispravno funkcioniranje inzulinskih receptora. Izvori su prehrambeni kvasac, melasa i iznutrice poput jetre. Dijabetičari bi trebali jesti jetru najmanje jednom tjedno i uzimati jednu žlicu Frontier prehrambenog kvasca dnevno pomiješanog s vodom. 

Vanadij: Bez vanadija, šećer se iz krvi ne može dopremiti do stanica. Izvrstan izvor je nepročišćeno ekstradjevičansko maslinovo ulje. 

Cink: Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Najbolji izvor cinka je crveno meso i školjkaši, osobito kamenice. 

Dakle suplementi za dijabetičare trebali bi uključivati ulje jetre bakalara, noćurak, ulje borača ili crnog ribiza i prehrambeni kvasac. 

Prehrana bi trebala biti bogata namirnicama životinjskog podrijetla uključujući sirovi maslac, sirovo vrhnje, sirovo punomasno mlijeko i sireve od pašnih životinja; sirovo meso i ribu; junetinu i janjetinu; morske plodove, osobito školjke i ljuskavce; nerafiniranu sol radi minerala u tragovima; juhe od kosti radi minerala; neprošišćeno maslinovo ulje; melasu, žumanjke; raznoliko svježe i fermentirano povrće, posebno ciklu. 

Ovaj je članak objavljen u Wise Traditions in Food, Farming and the Healing Arts, tromjesečnik Zaklade Weston A. Price, Zima 2003.