ponedjeljak, 31. siječnja 2011.

Prehrambena revolucija


Upravo sam zavrsila citanje knjige Matrevolutionen (Prehrambena revolucija) koju je napisao doktor Andreas Eenfeldt. Knjiga je izasla pocetkom sijecnja i vec je prodana u vise od 15 000 primjeraka, oborila je sve rekorde u brzini prodaje neke knjige u Svedskoj. Toliko je LCHF ovdje popularan. Andreas Eenfeldt je specijalist opce medicine. Prvenstveno je zainteresiran kako prehrana i stil zivota mogu poboljsati zdravlje pacijenata i smanjiti njihovu potrebu za uzimanjem lijekova. Bavi se pisanjem svedskog najpopularnijeg LCHF bloga Kostdoktorn (Doktor za prehranu) te je angaziran kao predavac kako za javnost tako i za medicinsko osoblje. Na svom blogu dnevno izvjestava o najnovijem istrazivanju na podrucju prehrane i zdravlja, cesto i sa internacionalnih konferencija. I sam zivi prema svojim preporukama u LCHF stilu. Najvazniji mu je cilj, kako sam kaze, da prosiri saznanje o tome kako zastrasujuci broj Svedjana danas pati od debljine i zapadnjackih bolesti na racun zastarjelih prehrambenih smjernica, te da sprovede prehrambenu revoluciju.

Kako je sve zapravo zapocelo u Svedskoj? Osim doktora Eenfeldta, kljucna osoba za promicanje LCHF-a u Svedskoj je bila doktorica Annika Dahlqvist koja je promjenu dozivjela na vlastitom primjeru. Ona je bila jedna od mnogih koja je cijeli svoj zivot imala prekomjernu tjelesnu tezinu. Nakon svake dijete za mrsavljenje, kada bi dostigla zeljenu tezinu i pocela jesti do sita, kilogrami su se vracali. Od pocetka 90-tih godina pocela je izbjegavati masnoce i tada je izgubila svaku kontrolu nad svojim kilogramima. Bila je konstantno mucena gladju i svaki njezin pokusaj drzanja dijete zavrsavao se tako sto bi se ona, protiv svoje volje, nasla u kuhinji jeduci. Tako je nakupila 20 kilograma. Vremenom je bivala sve bolesnija. Dobila je fibromijalgiju i zglobovi na rukama i ramena su oticali i boljeli. Svaki mjesec je primala kortizonske injekcije u ramena, koje su davale kratkotrajni efekat. Pokusaj da smrsavi uz pomoc duzih setnji nije uspijevao, umjesto toga dobila je bolove i u koljenima. Stomak je neprestano bio napuhnut i otecen, gasevi i bolovi u stomaku svakodnevni. Imala je ukocene i bolne misice. Visoki radni tempo pod neprestanim bolovima doveli su je do burnouta i prisilnog bolovanja. Dahlqvist nije shvacala kako se sa 55 godina mogla osjecati tako istrosena.

U listopadu 2004 njezina kci je dosla kuci sa svojih studija medicine. Ispricala je majci kako su na fakultetu proveli jedan eksperiment gdje su studenti podijeljeni u vise grupa isprobavali razne dijete za mrsavljenje. Kcerkina grupa je isprobala low carb (niskougljikohidratnu prehranu) i ona je izgubila tri kilograma za tjedan dana. Doktorica Dahlqvist, koja je u principu isprobala sve, odlucila je odmah testirati i tu novu dijetu. Tada se sve promijenilo. Te zime mrsavila je jedan kilogram tjedno i dosla skoro do svoje idealne tezine. Glad i neprestana potreba za jelom su potpuno nestali. Nakon nekoliko mjeseci, na svoje veliko iznenadjenje, otkrila je da je fibromijalgija nestala. Ramena i zglobovi je vise nisu mucili a stomak je bio potpuno miran i ravan. Ona je ovo dozivjela kao cudo i vise nije mogla sutjeti. Pocela je svojim pacijentima davati savjete za promjenu prehrane i rezultati su bili fantasticni. Pocela je pisati otvorena pisma u novine, davati intervjue i pisati blog da podijeli svoja saznanja sa drugima. Njezina poruka je bila jasna, osobe sa prekomjernom tjelesnom tezinom i dijabericari trebaju jesti LCHF low carb higf fat (manje ugljikohidrata vise masnoce). Sa svojim totalno beskompromisnim stilom privukla je veliku paznju u medijima, naslovnicama i televiziji. Uskoro su svi imali ”misljenje” o njoj. Jedni su joj bili beskrajno zahvalni sto im je ukazala put do boljeg zdravlja, drugi su je izrugivali i ignorirali. Dahlqvist je uporno nastavljala sa svojom misijom, pisuci knjige, i odrzavajuci predavanja diljem zemlje.

2005 godine Dahlqvist je prijavljena socijalno-zdravstenoj upravi od strane dvojice dijetista, jer je preporuka dijabeticarima da jedu masnoce bila vrlo kontraverzna u to vrijeme. Dijetisti su smatrali da Dahlqvist ugrozava zivot pacijenata i htjeli su to zaustaviti. Ali ova njihova prijava dovela je do potpuno suprotnog efekta i zapravo postala odlucujuca za daljni razvoj dogadjaja. Socijalno-zdravstvena uprava je povela istragu koja je potrajala preko dvije godine. Strucnjaci su istrazili svu znanstvenu literaturu o niskougljikohidratnoj prehrani i u sijecnju 2008 Dahlqvist je oslobodjena optuzbi. Ovo je odjeknulo kao bomba u novinama. Uslijed cijele te zucne debate oko masnoca u prehrani, socijalno-zdravstena uprava stala je na stanu pobornika ”masne dijete” za koju su tako mnogi mislili da je stetna. Zakljuceno je da ”niskougljikohidratna prehrana stoji u skladu sa znanoscu i isprobanim iskustvom za redukciju tjelesne tezine i dijabeticare tip 2 jer su znanstveno dokazani dobri efekti te nikakvih dokaza o opasnosti ovakve prehrane nije pronadjeno”.

Dahlqvist i Eenfeldt nisu jedini lijecnici pobornici ovakve prehrane. Brojni lijecnici, znanstvenici, profesori i znanstveni novinari slazu se sa cinjenicom da zasicena masnoca nije stetna za zdravlje, ne izaziva povisenje kolestrola, niti kolesterol izaziva srcane bolesti i zacepljenje zila. Razlog srcano-zilnih oboljenja je puno kompleksniji i danas postoji objasnjenje i za to. Pojednostavljeno bi se moglo reci da prehrana koja se bazira na seceru i skrobu, sa stalnim povisenim razinama inzulina u krvi kao posljedicom, izaziva upalne procese u tijelu a tako i na zilama. Osim toga, pretjerane kolicine omega 6 masnih kiselina koje sadrze biljna ulja, margarini i vecina industrijskih preradjevina djeluju takodjer inflamatorno na covjecje tijelo. Zastarjelo shvacanje o stetnosti prirodnih masnoca te isprazne price o tome da je za mrsavljenje potrebno "jesti manje i trositi se vise", polako ali sigurno se razotkrivaju kao jedan od najvecih medicinskih promasaja 20. stoljeca. Medjutim nije jednostavno lijecnicima, dijetistima i nutricionistima priznati da su sve ove godine imali krivo, da su cijelo vrijeme davali krive savjete pacijentima i time pripomogli da se njihovo zdravstveno stanje pogorsa ili u najboljem slucaju ne popravi. Radi se takodjer i o egu, ali i o komercijalnim interesima prehrambene industrije i industrije lijekova koje imaju jaku zastitu od strane drzavnih sluzbi. Iz ovih razloga se stvari krecu polako, vrlo polako, ali ipak su krecu. Smjena paradigmi je u tijeku a mi smo svjedoci velikih promjena koje ce se dogoditi.

Krive prehrambene smjernice prodrle su 80-tih godina iz USA u sve zemlje Evrope. Situacija se posvuda razvijala na identican nacin. Zajedno sa preporukama da se smanji unos zasicenih masnoca, te poveca unos ugljikohidrata, u novije vrijeme s naglaskom na "cjelovite" zitarice, zapadnim svijetom se prosirila epidemija debljine, dijabetesa tip 2 i mnogih drugih zapadnjackih bolesti. Svedska je otisla korak naprijed u rusenju paradigmi i razotkrivanju ovog fijaska, a drugim zemljama ne preostaje nista drugo nego da slijede ovaj put. Prehrambena revolucija je zapocela i vise se ne moze zaustaviti. 

Blog Andreasa Eenfeldta na engleskom Diet Doctor



četvrtak, 27. siječnja 2011.

Raw food i LCHF


Zadnjih je godina sve popularniji raw food (sirova hrana ili sirovojelstvo). Sirova hrana bogata je netaknutim vitaminima, mineralima, antioksidantima i probiotickim bakterijama. No najveca vrijednost sirovih namirnica lezi u njihovom sastavu enzima koji se kuhanjem deaktiviraju na temperaturi od 48 stupnjeva Celzija. 

Sirovojelci su uvjereni kako je to jedini zdrav nacin prehrane i da je kuhana hrana pogorsava nase zdravlje. Ovo naravno nije istina. Istina je da enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomažu u procesu probave i smanjuju potrebu tijela za vlastitom proizvodnjom prehrambenih enzima. Medjutim, ne mozemo sve jesti sirovo. Neke namirnice samo kuhanjem oslobadjaju hranjive tvari, a neke opet moramo kuhati da bismo neutralizirali prirodne otrove koje sadrze.

Kupusasto povrce (cruciferous vegetables) kao rukola, brokula, kelj, cvjetaca, kupus, repa, rastika, prokulica, rotkvica, zuta koleraba i potocarka sadrze goitrogene, kemijske supstance koje mogu blokirati proizvodnju hormona stitnjace, sto znaci da mogu pridonijeti razvoju hipotireoze. Zato bi osobe koje vec imaju smanjenu funkciju stitnjace trebale izbjegavati ovo povrce u sirovom stanju. Kuhanje smanjuje kolicinu goitrogena za 2/3. Fermentacijom se goitrogeni ne smanjuju, ali obicno se kiseli kupus jede kao dodatak u malim kolicinama, sto onda ne smeta ako prehrana sadrzi dovoljno joda.

Zeleno lisnato povrce kao spinat, blitva, persin, vlasac i listovi cikle sadrze oksalnu kiselinu koja moze biti vrlo iritirajuca za probavni trakt. Takodjer blokira absorpciju zeljeza i kalcija u tijelu i moze doprinjeti stvaranju bubreznih kamenaca. Oksalna kiselina se potpuno neutralizira kuhanjem, tako da je najbolje ovo povrce malo obariti ili skuhati na pari. Ne vjerujem da netko jede sirovi krumpir, ali evo za svaki slucaj upozorenje: sirovi krumpir sadrzi hemaglutinine koji ometaju rad crvenih krvnih stanica. Sirovi slatki krumpir izaziva gaseve.

Dakle ne trebamo se povoditi za novim trendovima i poludjeti za sirovojelstvom. Povrce koje su nase mame i bake obicno kuhale, a to je sve povrce koje je u sirovom stanju pretvrdo za zvakanje te oporog i neprivlacnog okusa, to povrce ocito treba kuhati. Kuhanje omeksava i razgrdjuje celulozu, smanjuje kolicinu goitrogena i neutralizira oksalnu kiselinu. Kuhano povrce treba jesti zajedno sa zdravim masnocama kao sto je maslac, jer to ne samo da pridonosi boljem okusu, vec je potrebno i zbog vitamina topivih u mastima A, D i K2 koji omogucuju apsorpciju minerala iz povrca. Povrce koje je mekse i lakse za zvakanje i koje je privlacnog okusa mozemo jesti sirovo, kao sto je razno salatno povrce, mrkve i slicno.


Povrce je naravno jako zdravo i trebamo ga jesti uz svaki obrok. Ne samo zbog sadrzaja minerala i vitamina, jer njih dobivamo i iz drugih nutritivno bogatih namirnica, nego i zbog drugih razloga. Prvenstveno zbog fitonutrijenata koji djeluju kao antioksidansi. To znači da nas stite od bolesti i preranog starenja, smanjuju stetne ucinke oksidacije i djeluju protuinflamatorno – protiv upala. Povrce je najvazniji izvor vlakana koja su kljucna za hranjenje korisnih bakterija nase crijevne flore, koja, pak, igra brojne vazne uloge u nasoj fiziologiji i zdravlju. Povrce djeluje alkalizirajuce na tijelo (smanjuje kiselost tijela) te doprinosti ciscenju tijela i probavnog sistema.

Medjutim, cinjenica da je povrce i voce zdravo ne znaci da ne trebamo jesti nista drugo osim povrca i voca. Otkud uopce ta ideja da "sirova hrana" znaci samo sirova biljna hrana? Otkud ideja da je covjek biljojed? Fiziologija, biologija, antropologija i druge znanosti s time se ne slazu. Ne mozemo izbrisati povijest i zanemariti cinjenicu da se covjek stotinama tisuca godina razvijao kao lovac/sakupljac i evoluirao jeduci meso. Zivotinjska hrana bogata je esencijalnim nutrijentima kojih nema u biljnoj hrani i ona daje gradjevinski materijal potreban za sve normalne funkcije organizma.

Trendovi u prehrani jaci su nego ikad prije i pripadanje nekom pokretu ili struji doprinosi i stvaranju osobnog identiteta. Ali krajnosti su rijetko dobre. Principi zdrave prehrane trebaju se temeljiti na zdravom razumu, mudrim tradicijama i modernoj znanosti. Ljudsku prehranu treba sacinjavati sva ona hrana koju nam priroda nudi u svom izvornom i cjelovitom obliku.

O pravilnom pripremanju hrane mozemo puno nauciti iz tradicionalnih nacina kako su hranu pripremali narastaji prije nas. Iako nisu mogli dati neko znanstveno objasnjenje zasto to tako rade, iz iskustva su znali da tako treba. Istrazivanja su pokazala su da su gotovo sve ove kulture ukljucivale u prehranu i sirove, enzimima bogate namirnice – ali ne samo povrce vec i sirove zivotinjske bjelancevine i masnoce u obliku mljecnih proizvoda od neobradjenog (sirovog) mlijeka, sirovu ribu kao i iznutrice zivotinja. Ove su kulture takodjer tradicionalno konzumirale odredjenu kolicinu kultiviranih ili fermentiranih namirnica ciji se sadrzaj enzima na taj nacin jos vise obogacuje.

Dakle sirovojelstvo nije samo povrce i voce. Vecina voca i povrca niti ne sadrze puno enzima, ali neke biljne vrste poznate su po visokom sadrzaju. To su djevicansko maslinovo ulje i druga hladno presana ulja, sirovi med, grozdje, smokve i mnoge vrste tropskog voca kao avokado, datulje, banane, papaja, ananas, kivi i mango. No, nije nikakva mudrost jesti sirovo voce i povrce, to ionako svi radimo. Nego, ajmo biti pravi sirovojelci pa ukljuciti u prehranu i sirove zivotinjske namirnice, npr:

  • sirovo mlijeko (svjeze, nepasterizirano od pasnih krava i koza) i proizvodi od sirovog mlijeka, npr. vrhnje i maslac 
  • lakto-fermentirane namirnice od sirovog mlijeka, domaci kefir, domaci jogurt, kiselo vrhnje
  • sirova jaja, narocito zumanjci 
  • fermentirano ulje jetre bakalara 
  • sirovi med 
  • riba i plodovi mora kao skampi, kozice ili jela poput carpaccia 
  • sirovo meso kao npr. tartar biftek 
  • suseno - fermentirano meso kao prsut
  • domace fermentirane kobasice
  • usoljena - fermentirana srdela
  • usoljeni - fermentirani losos

Povezani tekst: Sirovojelstvo i da li je čovjek biljojed



nedjelja, 23. siječnja 2011.

LCHF ponovno otkriveno - davno znano rjesenje

Od svih muka koje mogu zadesiti covjecanstvo, ne poznam niti mogu zamisliti nesto gore od Debljine, te mi je, nakon sto sam iskusio vrlo dug period ove patnje, zelja da podijelim moja skromna saznanja sa drugim nastradalima, u iskrenoj zelji da ih to moze dovesti do istog dobrostanja i srece koju ja sada osjecam nakon ove izvanredne promjene, - koja bi se mogla nazvati cudesnom da nije postignuta na najjednostavniji nacin koji nam nalaze zdrav razum.William Banting, London 1869.

William Banting (1797-1878) bio je uspjesan poslovan covjek, vlasnik pogrebnicke tvrtke u Londonu u 19. stoljecu. Iako uspjesan, bio je vrlo nesretan. Bio je naime jako debeo, 165 cm visok a tezio 92 kilograma. Nikako mu nije polazilo za rukom da smrsavi a svaki pokusaj ga je cinio jos debljim. Jako je patio od te svoje debljine. Stalno napuhani oteceni stomak prouzrocio mu je kilu koju je stalno morao povijati. Spustanje stepenicama bila je prava muka. Spustao se polako i to natraske, a penjuci se ostajao je bez daha potpuno znojan. Nije se mogao sagnuti niti da zaveze vlastite cipele. Bio je najdeblja osoba u svom okruzenju i meta posprdnih komentara iza ledja. Nikako mu nije bilo jasno zasto je bio debeo. Zivio je aktivni zivot i jeo umjereno. Svi ostali u obitelji bili su mrsavi. Trazio je pomoc od lijecnika, vise njih. Koje god savjete da je dobio, on bi ih isprobao – sve redom bez uspjeha. Isprobao je sve: manje porcije hrane, vise treninga, boravak na morskom zraku, setnje, laksative, diuretike, jahanje konja. 20-tak raznih pokusaja u isto toliki broj godina donijelo mu je samo jos veci visak kilograma.

A onda je jednog dana doslo do preokreta. Zbog problema sa sluhom potrazio je usnog specijalistu. Doktor Harvey je studirao u Parizu i imao neke nove ideje. Dao je Bantingu jednu novu dijetu za mrsavljenje. Banting se kao i obicno poceo strogo pridrzavati te nove dijete koja ce uskoro promijeniti njegov zivot. Odjednom je poceo mrsaviti. Ne malo, ne trenutno, vec konstantno mrsaviti, iz tjedna u tjedan. Iako je jeo do sita, bio je svaki tjedan po kilu laksi. Uskoro je tako skinuo 21 kilogram i vise nije bio debeo! Kako su kilogrami nestajali, tako se njegovo zdravlje pomalo vracalo. Uskoro se osjecao bolje nego ikad prije.

Nakon dugogodisnjih muka napokon je nasao rjesenje svojih patnji a da to uopce nije bilo tesko, upravo obrnuto. Nije mogao dozvoliti da drugi i dalje pate kako se on patio, morao je svijetu sve ispricati. Napisao je jednu malu knjizicu oko 20-tak stranica Letter on Corpulence, tiskao je u 2000 primjeraka i dijelio gratis. Knjizice su ubrzo nestale pa je tiskao jos. I te su ubrzo nestale. Njegova knjiga postala je senzacija. Prevela se na sve moguce jezike, a na svedskom je zahvaljujuci Williamu Bantingu nastala i nova rijec banta sto znaci ”drzati dijetu”. Tisuce rukom pisanih pisama koja su stizala Bantingu iz svih krajeva svijeta puna zahvale, svjedocila su o uspjehu ove metode. Banting je nastavio propagirati ovu prehranu do kraja svog zivota, zadrzavajuci svoju normalnu tjelesnu tezinu.

U cemu se sastojala ta cudesna dijeta koja je promijenila zivot ovom simpaticnom i dobronamjernom covjeku? Pravila su bila vrlo jednostavna: trebao je izbjegavati secer i skrob a ostalo je mogao jesti do sita. Dakle Banting je izbacio secer, kruh, pivo i krumpir. Jeo je do sita slanine i jaja za dorucak, te mesnih ili ribljih jela sa povrcem za rucak i veceru. Ova ukusna jela zalijevao je sa po dvije case vina, a navecer mu je u slucaju potrebe ”za dobar san” bilo dozvoljeno i jedno zestoko pice. Iz svog iskustva, te iz iskustva mnogih drugih koji su mu pisali, zakljucio je da je fokusiranje na kolicinu hrane bilo krivo. Najvaznije nije bila kolicina hrane, nego vrsta hrane.

Ova prica o simpaticnom covjeculjku koji je, presretan sto se uspio rijesiti svojih muka, dobronamjerno dijelio svoja saznanja i drugima, nije unikatna. Ovaj nacin prehrane bio je poznat davno prije nego sto smo ga mi nazvali LCHF. To da secer i skrob uzrokuju prekomjernu tjelesnu tezinu, znalo se puno prije nego sto su masnoce proglasene krivcem za debljanje. Još je davne 1825. godine gastronom Jean Anthelme Brillat-Savarin u svojoj knjizi The Physiology of Taste (Fizologija okusa) pisao da je debljina uvijek uzrokovana prehranom koja obiluje brasnom i skrobom, da zivotinje brzo postaju debele ako ih tovimo krumpirom, brasnom ili zitom, te da zivotinje mesojedi nikad nisu debele. Buduci da skrob i brasno uzrokuju debljinu, suzdrzavanje od njih dovodi do mrsavljenja, smatrao je Savarin. 


U 19. stoljecu, profesor medicine Wilhelm Ebstein iz Göttingena u Njemackoj, svojim je pretilim pacijentima prepisivao prehranu s niskim udjelom ugljikohidrata uz potpuno izbacivanje secera i krumpira. Sve vrste mesa i sve vrste masti bile su dozvoljene, kao i kostana srz i masne juhe, te masni umaci i povrce pripremljeno s puno maslaca. Dijabeticarima je Ebstein prepisivao potpuno izbacivanje ugljikohidrata, tj. prehranu temeljenu na mesu i masti s povrcem. 

Martin Ingvar, autor knjige Hjärnkoll på vikten (Tjelesna tezina pod kontrolom mozga) znanstvenik sa podrucja kemija mozga kaze: ”To sto jedes odredjuje koliko jedes!” Secer i skrob, koji nikada od postanka covjeka nisu bili njegova prirodna hrana, izazivaju takve biokemijske reakcije u tijelu koje dovode do poremecenog osjecaja sitosti i zadovoljstva hranom. Secer i skrob izazivaju stalnu neutazivu potrebu za jos, te programiraju tijelo da sprema visak unesene energije u vidu masnih naslaga, tj dovode do debljine.

Dakle tvrdnja da se debljamo zato sto previse jedemo je pogresna. Ne debljamo se zato sto previse jedemo, vec previse jedemo zato sto se debljamo! Dokle god unosimo secer i skrob, oni se pod utjecajem inzulina pretvaraju u zalihe masnoce, pa zato stalno dolazi do manjka energije i tijelo trazi jos energije tj. hrane. Ovo osjecamo kao snaznu glad i moramo stalno jesti. Kad prestanemo unositi secer i skrob, postizemo stabilan nivo secera u krvi, i tada se, u odsustvu inzulina, oslobadjaju masne stanice iz kojih onda koristimo natalozenu energiju tj. masti. A kako je pristup ovoj energiji konstantan, nema ni osjecaja gladi te vise ne moramo tako puno i cesto jesti.


subota, 22. siječnja 2011.

Klijanje zrnja, orašastih plodova i sjemenja


Klijanje sjemenja doista je jedan od očaravajućih fenomena u prirodi. Iz minijaturnog privješčića, sasvim malog dijela sjemena, rađa se nova biljka. Kakvu izvanrednu sposobnost imaju te male klice da proizvedu cijeli niz tvari, vitamina, minerala i enzima, kojih uopće nema ili su prisutni u vrlo malim količinama u neproklijalom sjemenu.

U prošlosti se većina žitarica jela u djelomično proklijalom stanju i to je jedan od razloga zbog kojeg su žitarice tada bile manje štetne nego danas. Žito koje je stajalo u snopovima i stogovima na otvorenim poljima, gdje je bilo vlage i topline, često je započinjalo proces klijanja prije nego što je bilo pohranjeno u spremišta. Međutim, moderna poljoprivreda, gdje sve ide brzo, onemogućuje ovaj inače prirodan proces
klijanja žita.

Klijanjem se sastav zrnja i sjemenja mijenja na brojne korisne načine. Klijanjem se proizvodi vitamin C, povećava se sastav vitamina B, osobito B2, B5 i B6. Sadržaj karotena drastično se povećava, čak do 8 puta. Što je još važnije, klijanje neutralizira fitinsku kiselinu, supstancu prisutnu u zrnju svih žitarica koja onemogućuje apsorpciju kalcija, magnezija, željeza, bakra i cinka. Klijanje također neutralizira i inhibitore enzima prisutne u zrnju žita, koji mogu neutralizirati naše vlastite korisne enzime u probavnom traktu. Kompleksni ugljikohidrati koji izazivaju vjetrove u crijevima razgrađuju se tijekom klijanja. Klijanje neutralizira i aflatoksine, vrlo kancerogene tvari pronađene u žitaricama. I konačno, brojni enzimi koji pomažu probavu, proizvode se tijekom klijanja.

Proklijala zrna i sjemenke predstavljaju living food, “živu” hranu i trebali bi se redovno nalaziti u našoj prehrani. Mogu se koristiti na brojne načine: u salatama, jelima od povrća, namazima, kao pahuljice s jogurtom te kao dodatak kod pečenja kruha i drugih peciva. No klice zrnja žitarica ne treba jesti sirove, nego ih je potrebno lagano prokuhati u juhama ili varivima.

Postupak klijanja

Nikakva posebna oprema nije nam potrebna za klijanje zrnja i sjemenja osim staklenki koje ne zatvaramo poklopcem nego komadićem gaze koju učvrstimo elastičnom trakom. Metoda klijanja svega zrnja i sjemenja je ista, samo je vrijeme koje je potrebno da se postigne potpuno klijanje različito i ovisi o veličini i vrsti sjemenja. Jednostavno napunimo jednu trećinu staklenke zrnjem ili sjemenkama, do vrha nalijemo vode pa staklenku zatvorimo gazom i gumicom. Ostavimo da se sjemenke namaču preko noći, a ujutro izlijemo vodu i sjemenje dobro isperemo. Sjemenje vratimo u staklenku, zatim je okrenemo naopako, naslonjenu na nešto tako da stoji koso, da se voda može cijediti van dok istovremeno zrak može cirkulirati. Sjemenje treba ispirati nekoliko puta na dan. Klice su gotove za 1 do 4 dana, tada se isperu i spreme u staklenku s normalnim poklopcem i čuvaju u hladnjaku.


  • Raž, ječam, pšenica. Treba ih ispirati 2 do 3 puta dnevno. Klice su gotove za 3 do 4 dana, narastu oko 6 mm. Možemo ih dodati u kruh ili u juhe i variva. Od proklijale pšenice možemo napraviti bulgur. Ocijeđenu proklijalu pšenicu stavimo na papir za pečenje i sušimo u pećnici na 50 °C dok se dobro ne osuši. Čuvamo ih dobro zatvorene u hladnjaku.
  • Heljda (cijela zrna heljde). Ispiru se 2 do 3 puta na dan, gotove su za 2 dana. Od proklijale heljde možemo napraviti kashu. Ocijeđenu proklijalu heljdu stavimo na papir za pečenje i sušimo u pećnici na 50 °C dok se dobro ne osuši. Treba ih čuvati dobro zatvorene u hladnjaku, a možemo ih koristiti u juhama i varivima.
  • Grah (mungo i azuki). Napunimo samo četvrtinu staklenke i ispiremo 4 ili više puta na dan. Klice su gotove za oko 4 dana. Klice mungo graha gotove su kad narastu oko 5 cm, a azuki graha 2,5 cm.
  • Grah, obični. Ispiremo ga 3 do 4 puta na dan, a klice su gotove za oko 3 dana, tj. čim narastu do 6 mm. Proklijali se grah kuha kao i obični grah, ali je potrebno vrijeme kuhanja kraće, nego za grah koji je bio samo namočen u vodi.
  • Bademi. Ispiremo ih 3 puta na dan. Klice su gotove za 3 dana, sasvim su kratke, poput malog privjeska (3 mm).
  • Leća. Ispiremo je 3 puta dnevno, a klijanje traje 2 do 3 dana dok klice ne narastu 6 mm. Nježne su pa ih kuhamo lagano, može i na pari.
  • Suncokretove sjemenke. Ovo sjemenje najbrže proklija i jako je ukusno u salatama, ali klice treba brzo potrošiti, jer brzo pocrne. Ispiru se 2 puta dnevno, a gotove su za 12 do18 sati. Male su i jedva se vide.
  • Bučine sjemenke. Ispiremo ih 3 puta dnevno. Gotove su za 3 dana, kad narastu na 6 do 7 mm.
  • Sezamove sjemenke. Koristimo neoljuštene sjemenke i ispiremo ih 4 puta dnevno. Sitne klice gotove su za 2 do 3 dana.

Sjemenke koje teže klijaju su lanene sjemenke koje postanu tako sluzave da ih je teško isprati, kao i zrno zobi koje neće proklijati kad se odvoji od svoje vanjske opne. Neke sjemenke, najčešće one koje koristimo kao začine, također ne mogu proklijati jer su u procesu proizvodnje namjerno ozračene da im se uništi sposobnost klijanja. Postoji samo jedna vrsta sjemena koja se ne preporučuje za klijanje, a to je alfa-alfa ili bijela djetelina. Pored mungo graha, alfa-alfa je najpopularnija klica među vegetarijancima. Nažalost, nezasluženo su proglašene zdravom hranom, jer su ispitivanja pokazala da klice alfa-alfe inhibiraju (koče) imunološki sustav i mogu doprinijeti razvoju upalnog artritisa i lupusa. Alfa-alfa klice sadrže i jednu aminokiselinu zvanu kanavanin koja može biti toksična za ljude i životinje ako se uzima u većim količinama. Ova tvar nije pronađena u zreloj biljci, očigledno se metabolizira tijekom njenog rasta. (Fallon, Sally & Enig, Mary, 1999.)

Proklijale žitarice i grahorice neusporedivo su zdravije nego neproklijale, ali ih ne jedite sirove već ih prokuhajte. Ako ste na LCHF prehrani radi mršavljenja, ne koristite ih u većim količinama jer sadrže dosta ugljikohidrata. Proklijale sjemenke ne kuhajte, nego ih jedite sirove u salatama i namazima za kruh.


petak, 14. siječnja 2011.

Fermentirano ulje jetre bakalara



Pisala sam vec o istrazivanju doktora Weston A. Pricea. On je 30-tih godina proslog stoljeca proputovao cijeli svijet, istrazujuci predindustrijske skupine naroda koje su zadrzale svoju tradicionalnu "primitivnu" prehranu, prije doticaja sa zapadnjackom industrijskom hranom koja je u to vrijeme osvajala svijet. Dr. Price je napisao iscrpan izvjestaj o svom istrazivanju, koji se moze citati na internetu Nutrition and Physical Degeneration, gdje je opisao sve te skupine naroda - kako su se hranili, kakvog zdravlja su bili, te sto se dogadjalo kad su neki pripadnici tih naroda presli na zapadnjacki ”moderan” nacin zivota i prehrane. 

Primitivne skupine bili su izuzetno snazni i zdravi ljudi, imuni na sve vrste bolesti modernog svijeta. Medjutim, pripadnici ovih naroda koji su odlazili u druge krajeve i prihvatali zapadnjacki nacin prehrane, obolijevali su u istoj mjeri od civilizacijskih bolesti kao i zapadnjaci. Iako su imali isto porijeklo i iste genetske predispozicije, razlika izmedju pripadnika istih skupina naroda od kojih su jedni zivjeli "primitivno" a drugi presli u "civilizaciju" bila je ogromna. Oni koji su zivjeli i hranili se na tradicionalan nacin imali su izuzetno zdrave zube (bez posjete zubaru, svakodnevnog cetkanja, ciscenja kamenca i svih cuda koje mi radimo) i lijepo i pravilno razvijene celjusti. Dr Price je smatrao da zdravlje zubi i pravilan razvoj celjusti pokazuju opcenito dobro i snazno zdravlje i bio je pravu. Ovi su ljudi bili vrlo zdravi i snazni. No, njihovi rodjaci koji su prihvatili zapadnjacki nacin, oboljevali su od karijesa i drugih modernih bolesti a djeca su im se radjala nepravilno razvijenih celjusti i dobivala krive i kvarljive zube.

Ovi narodi posebno su cijenili neke namirnice za koje su znali da su jako zdrave i vodili su racuna da ih dobiju trudnice i djeca. Eskimi su npr znali putovati po nekoliko dana u daleke krajeve da bi nabavili riblja jaja koja su smatrali "Svetom hranom" a na pitanje zasto su to radili odgovarali su ”da bi dobili zdrave bebe”. Sveta hrana za njih su bile namirnice bogate masnocama zivotinjskog porijekla: maslac pasnih krava, zumanjci jajeta, ulje jetre bakalara, riblja jaja, fermentirana riba, skoljke, iznutrice i sl. Dr Price je iz uzoraka tih namirnica otkrio da su sve sadrzavale puno vece kolicine A i D vitamina, nego standardna americka prehrana, te da su bile bogate esencijalnim masnim kiselinama EPA i DHA. Takodjer je otkrio da je ova hrana sadrzavala tzv faktor X za koji se danas zna da je vitamin K2. Ovi nutrijenti su neophodni za rast i razvoj djece, kao i za sve normalne tjelesne funkcije, a njihov nedostatak dovodi do raznih poremecaja i bolesnih stanja.

Ovih sastojaka u biljnoj hrani nema. Samo u koncentriranim masnocama  zivotinjskog porijekla, i to od zivotinja koje su zivjele slobodno u svom prirodnom okruzenju i hranile se svojom prirodnom hranom. Zivotinje u masovnom uzgoju, zbijene u hangare i uzgajalista gdje ih se tovi sojom, zitaricama i koncentratima, gdje im se daju antibiotici i hormoni rasta, nemaju u svom mesu, iznutricama, mlijeku i jajima isti sastav hranjivih tvari kao slobodne zivotinje. 

Dobra vijest je da u Hrvatskoj mozemo nabaviti izvanredna ulja bogata ovim vaznim nutrijentima. Green Pasture je americki obiteljski biznis koji se fokusira na proizvodnju visokokvalitetnih ulja ”Svete hrane” onakvih kakva su bila prije industrijalizacije. Radi se o potvrdjeno nutritivno bogatom i cistom fermentiranom ulju jetre bakalara i maslacnom ulju te kombinaciji ova dva ulja. 

Na trzistu ima svega ali nisu sva riblja ulja iste kvalitete. Njihova cistoca moze biti upitna, jer ribe cesto sadrze zivu. Proces prerade je vrlo bitan - ako se ulja termicki obradjuju moze doci do uzeglosti i vitamini se gube. Vecina proizvodjaca obogacuje ulja sintetickim vitaminima koji u tom slucaju ne dolaze u istom omjeru u kojem se nalaze u prirodi. Green Pasture se dobiva hladnim putem - tradicionalnom fermentacijom sto je najbolji postupak. Sadrzaj vitamina i esencijalnih masnih kiselina tako ostaje netaknut i u savršenom omjeru a naravno nema niti sintetickih dodataka. Ovo je nesto sto od srca preporucujem, jer se radi o prirodnim visokokvalitetnim uljima koja zaista osiguravaju vitamine topive u mastima (vitamini A, D, K2) i esencijalne masne kiseline EPA i DHA (omega 3) koje ne dobivamo dovoljno iz hrane. 

Ulja možete nabaviti ovdje: Green Pasture - Fermentirana ulja jetre bakalara

Pročitajte: 

Priča iz davnina - ili gradivo koje su nas trebali naučiti u osnovnoj školi  
Aktivatori topivi u mastima 
Mnoge uloge vitamina D


utorak, 11. siječnja 2011.

Mnoge uloge vitamina D


Vitamin D ima vaznu, odlucujucu ulogu za zdravlje. Veliki broj bolesti kao rak, dijabetes, multipla skleroza, depresija, neplodnost i mnoge druge mogu biti uzrokovane njegovim nedostatkom. D vitamin ima 3 centralne funkcije: reguliranje imunoloskog sistema (obrambene sposobnosti tijela), reguliranje rasta stanica te reguliranje hormonske ravnoteze. Stvara se pod utjecajem sunca i ima ga u plavoj ribi, ali mi ga dobivamo premalo i vecina ljudi ima nedostatak D vitamina, pogotovo na sjevernoj polutci i narocito u zimskoj polovici godine. 

Na sveucilistu u Kopenhagenu istraživali su ulogu vitamina D za stanice obrambenog mehanizma T-limfocite. Glavna funkcija T-limfocita je kada otkriju neko strano tijelo/tvar u krvotoku, da se bore protiv tog "uljeza". Medjutim ako u krvotoku nemamo dovoljno D vitamina, T-limfociti se ne mogu uopce pokrenuti. Moze se reci da vitamin D djeluje kao jedna vrsta baterija bez kojih ove stanice ne mogu raditi. Vitamin D takodjer pomaze da se imunoloski sistem ublazi, tj da ne "podivlja" sto inace dovodi do autoimunoloskih bolesti kada tijelo napada vlastite stanice. 

Istrazivanja zadnjih godina pokazuju da vitamin D moze pomoci u zastiti protiv dijabetesa tip 1 i tip 2, raka, multiple skleroze te psihickih bolesti kao sizofrenije i depresije. Znanstvenici su identificirali preko 2000 gena koji sprecavaju nastanke raznih bolesti a koji se aktiviraju uz pomoc D vitamina. Izgleda kao da nema kraja njegovim pozitivnim karakteristikama jer je ukljucen u mnoge zivotno vazne funkcije. Nazalost, polovica covjecanstva pati od nedostatka ove vazne supstance.

Sunce je izvor D vitamina
Naglo povecanje nedostatka vitamina D posljednjih godina ima veze sa mnogim upozorenjima o stetnosti sunca. Zbog tvrdnji da previse sunca moze izazvati rak, ljudi ga izbjegavaju i ne dobivaju ni dovoljno sunca ni dovoljno D vitamina.  Iako sunce moze izazvati rak koze, dovoljno D vitamina koji se stvara pod utjecajem sunca zapravo je zastitni faktor koji sprecava nastanak raka. Ljeti je dovoljno boraviti 20 minuta na suncu svaki dan da bi se napunile rezerve koje odgovaraju 250 mikrograma D vitamina, sto je  50 puta vise od doze (5 mikrograma) odredjene sluzbenim preporukama. Da bismo istu kolicinu dobili iz drugih izvora osim sunca, trebali bismo primjerice pojesti 1 kg lososa, 50 casa mlijeka ili 50 multivitaminskih tableta. 

Nazalost sluzbene preporuke o preporucenoj dozi su preniske, zbog straha od predoziranja. No, istrazivanja su pokazala da je potrebno preko 1000 mikrograma dnevno da bi kod zdrave osobe doslo do predoziranja koje moze izazvati povracanje, glavobolju ili srcane probleme. Sve vise strucnjaka trazi da se sluzbene preporuke promijene tj. povecaju, jer je sve vise znanstvenih dokaza o pozitivnim efektima vitamina D i o rizicima koje njegov nedostatak izaziva.  

Reguliranje imunoloskog sistema
Kada pricamo o imunoloskom sistemu ili obrambenom mehanizmu organizma, moramo znati da on moze biti i nas prijatelj ali i neprijatelj. Ako je preslab postajemo podlozni infekcijama, ali ako djeluje prejako i "divlja" tada moze ostetiti tijelo jer dovodi do alergija i autoimunih bolesti. D vitamin ima vise funkcija koje i stimuliraju i ublazavaju aktivnost imunoloskih stanica.

Vitamin D ima vitalnu ulogu kao regulator imunoloskog sistema jer brine za imunoloske reakcije u tijelu koje trebaju onesposobiti strana tijela, ali isto tako sprecava da imunoloski sistem napadne vlastito tijelo. Istrazivanja su pokazala da njegov nedostatak povecava rizik za obolijevanje od autoimunoloskih bolesti, koje nastaju kad imunoloski sistem napada vlastito tijelo, npr nervne stanice (multipla skleroza), stanice koje proizvode inzulin (tip 1 dijabetes), stanice zglobova i hrskavice (reumatoidni artritis), stanice koze (psorijaza) te stanice u crijevnoj stijenci (upalni procesi u crijevima). Niske razine D vitamina dodvode i do cescih infektivnih bolesti npr prehlade i gripe, koje bi u normalnom slucaju savladao zdravi imunoloski sistem.

Reguliranje rasta stanica
D vitamin upravlja rastom stanica koze. Psorijaza i djecji ekcem su kronicne bolesti do kojih dolazi kad se stanice koze razmnozavaju na krivi nacin sto dovodi do upalnog procesa. D vitamin zaustavlja upalne procese i regulira rast stanica koze, pa se zato cesto koristi u terapiji psorijaze.

Kako ima puno utjecaja na rast stanica i promjene na stanicama, to ga cini vrijednim oruzjem protiv raka. Istrazivanja pokazuju da dnevni unos od 25 mikrograma (1000 internacionalnih jedinica) moze za 40-75% smanjiti rizik za oboljenje od raka pluca, dojke, gusterace i debelog crijeva. Do raka dolazi uslijed nekontroliranog razmnozavanja stanica, a D vitamin stimulira gene koji mogu zaustaviti rast tih stanica. 

Regulacija rasta stanica neophodna je i za pravilno razvijanje organa, kostiju i misica kod jos nerodjenih beba, za pravilnu izmjenu tvari i zdravu probavu, te da bi se imunoloske stanice zaustavile u svom agresivitetu. D vitamin je regulator rasta stanica i njegov nedostatak moze prouzrociti poremecaj mnogih vaznih funkcija u tijelu.

Reguliranje hormona
Hormonalna ravnoteza ima utjecaja na sve procese u tijelu a i ona je zavisna o dovoljnoj kolicini D vitamina. On osigurava ravnotezu medju hormonima u tijelu, pa premalo D vitamina smanjuje nivo jednih hormona a podize nivo drugih. Nove studije ukazuju da D vitamin igra znacajnu ulogu za mogucnost zaceca i plodnost uopce. 2008 godine dva neovisna znanstvena tima iz USA i Australije pokazali su neosporivu vezu izmedju nedostatka D vitamina i plodnosti kod zena te kvalitete sperme kod muskaraca. 90% zena koje su imale probleme sa ovulacijom, imale su prenizak nivo D vitamina, a 33% muskaraca sa problemima plodnosti takodjer je imalo njegov nedostatak.

D vitamin je ukljucen u proces sazrijevanja spolnih stanica, pa mnogi znanstvenici smatraju da je upravo nedostatak vitamina D razlog za rastucu neplodnost. Zato upotreba D vitamina kao dodatka prehrani moze biti dobra i manje rizicna alternativa postojecim metodama stimuliranja plodnosti.

D vitamin takodjer je neophodan za apsorpciju kalcija i time vazan u sprecavanju osteoporoze i rahitisa koji dovodi do nepravilnog razvoja kostiju. Osim toga, D vitamin stimulira rast nervnih stanica i stvaranje neurotransmitera, sto moze objasniti vezu izmedju nedostatka D vitamina i rizika za razvijanje shizofrenije, a vjeruje se i da ima antidepresivni ucinak jer sprecava inflamatorne reakcije i regulira ravnotezu kalcija u nervnom sistemu.

Kako dobiti u sebe dovoljno D vitamina
U praksi imamo samo dva dobra izvora: redovito izlaganje direktnom suncu ili dodatak prehrani. Suncajte se 15-30 minuta na jakom suncu sa izlozenim nepokrivenim dijelovima tijela bez zastitnog faktora, bez da izgorite naravno. Da bi doslo do efektivnog stvaranja D vitamina u vasem tijelu, sunce mora biti tako visoko da je vasa sjena kraca od vaseg tijela. 

Kod nedostatka sunca, u zimskoj polovici godine ili kod neredovitog izlaganja suncu preporucuje se dodatak D vitamina. Stariji preparati sadrze vrlo male doze od 400 IJ (internacionalnih jedinica) prema zastarjelim preporukama. No postoje noviji preparati koji sadrze 2000 IJ. Umjerena doza za prevenciju bolesti za odrasle je 2000 IJ, za djecu ispod 10 godina 1000 IJ. Kod bolesti potrebno je uzimati 2-3 puta vecu dozu. Ponekad se D vitamin pise u mikrogramima: 1 mikrogram odgovara 40 IJ (internacionalnih jedinica). 2000 IJ odgovara dakle 50 mikrograma. 

Koja kolicina je pojedincu tocno potrebna moze se odrediti testom iz krvi 25-OH-D (25 hydroxy vitamin D test) ako naidjete na lijecnika koji je voljan dati uputnicu za ovaj jednostavni test. Moguce je da vas lijecnik nije ni cuo za ovaj test jer je vaznost D vitamina kao dodatka prehrani postala aktuelna tek zadnju godinu-dvije. Rezultat ovog testa trebao bi biti izmedju 50-80 ng/mL (ili 125-200 nmol/L).

Tesko da moze doci do predoziranja, kod raportiranih slucajeva trovanja D vitaminom osobe su uzele najmanje 30 000 IJ na dan, dakle oko 10 puta vise nego sto se ovdje preporucuje. Sigurnim se smatra sve do 10 000 IJ dnevno, ali radi svake slucajnosti kod uzimanja preko 4000 IJ dnevno potrebno je napraviti test utvrdjivanja vrijednosti D vitamina u tijelu. Vazno je da oblik D vitamina kojeg uzimate kao dodatak prehrani bude D 3 (kolekalciferol).

Od ljeta 2009. kad je nastupila histerija oko svinjske gripe, mi smo svi kuci poceli uzimati dodatak D vitamina. Tada smo zivjeli u Svedskoj a tamo nema dovoljno sunca. Muz i ja smo uzimali po 2000 IJ, djeca po 1000 IJ. Nikad nismo bili bolesni. Naravno da i dobra prehrana igra veliku ulogu u jacanju imunoloskog sistema pa je dobitna kombinacija: LCHF prehrana + dodatak D vitamina. Ipak, najbolje je uzimati D vitamin iz prirodnog izvora, kao što je primjerice ulje jetre bakalara, jer u tom slučaju dolazi u savrsenom omjeru sa vitaminom A sto je vrlo bitno jer ova dva vitamina djeluju sinergijski. Najbolji izbor za kojeg ja znam je fermentirano ulje jetre bakalara Green Pasture koje je bogato vitaminima A i D te esencijalnim omega 3 EPA i DHA. 




četvrtak, 6. siječnja 2011.

Nuspojava: smrt - Ispovijedi farmaceutskog insidera

Upravo sam saznala da je odlicna knjiga Johna Virapena koju sam procitala na svedskom "Piller och profiter, memoarer från en läkemedelsindustri med dödlig biverkan" (Lijekovi i profiti, memoari iz jedne farmaceutske industrije sa smrtonosnim nuspojavama) prevedena na hrvatski i objavljena od izdavacke kuce Omega lan d.o.o. pod naslovom "Nuspojava: smrt - Ispovijedi farmaceutskog insidera". Promocija knjige je bila u Zagrebu 7.12.2010. gdje je uz Virapena o knjizi govorila doktorica Lidija Gajski, autorica knjige "Lijekovi ili prica o obmani".

John Virapen je bio visokopozicionirani rukovoditelj više farmaceutskih tvrtki u Švedskoj, te je prvi insider koji je progovorio o načinu rada farmaceutske industrije, tzv. Big Pharme. Knjiga je istinita ispovijed u kojoj se John Virapen iskreno kaje što je sudjelovao u suptilnim igrama i podmićivanju za račun farmaceutske kompanije. Autor poručuje kako glad za profitom dovodi do apsurda u kojem je interes kapitala iznad osnovnih ljudskih interesa. U interesu je kapitala da ljudi budu sve više bolesni i da ostanu što dulje bolesni, jer se samo na taj način može povećati prodaja lijekova sumnjivog djelovanja. Usputne žrtve tih lijekova nisu bitne, sve dok ostvareni profit višestruko nadmašuje visinu sudskih nagodbi i odšteta.

John Virapen se posebno užasava jer se BigPharma sve više orijentira na djecu, kao novo tržište svojih patentiranih lijekova. Lijekovi za bolesti poput ADHD koriste marketinške strategije poput zamagljivanja granice između normalnog i bolesnog, namjernim širenjem indikacija, ili oglašavanja bolesti, tako da je ADHD široko poznat. Da li je problem ADHD u modernom načinu života ili je to rezultat vješte marketinške metode koje svode ljudsko razmišljanje na tobožnje jednostavne mehanizme, te se čini kako je tableta logična posljedica? To slijedi isti onaj obrazac koji se primijenio kod marketinške strategije za depresiju. Epidemija depresije je izvrsni primjer strategije širenja ciljne skupine, zamućivanja dijagnostičkih granica i uklanjanja granica potrošnje lijeka. Novo je to da se sve više razotkriva kako su i djeca "bolesna".

Recenziju knjige napisala je dr. Lidija Gajski rekavši: "O golemom i neprimjerenom utjecaju industrije lijekova na medicinu i zdravstvene sustave, te o njezinoj sprezi s medicinskim stručnjacima i političarima, kritički pišu i govore znanstvenici, liječnici i istraživački novinari. Rjeđe se na to odlučuju zaposlenici farmaceutskih tvrtki, obzirom da ih obvezuje ugovor o šutnji, a vlastitim svjedočenjem riskiraju moralnu osudu, pa i krivični progon. Stoga, a i zbog činjenice da upravo iskazi insidera najizravnije i najvjerodostojnije demonstriraju što se u farmaceutskim "radionicama" doista događa, oni imaju posebnu vrijednost."

O knjizi je napisala Tanja Tolic:
Virapen: Platio sam stručnjaku da odobri Prozac, iako lijek potiče na samoubojstvo

Svake se noći oko njegovog kreveta okupljaju sjenke. Obično se pojave tijekom ranih jutarnjih sati. Udaraju glavom o zidove i režu si ruke ili vrat britkim noževima. Budi se okupan znojem. John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi. Sve te sjenke, zapravo svi ti ljudi koji više nisu živi, pili su lijekove. Njegove lijekove.

John Virapen, rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, tim sjenkama, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao, manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom, ili još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke.

A onda se prije tri godine nešto u njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je, priča nam danas dok živi u Njemačkoj, rekao supruzi kako ne želi da liječnik njegovom sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego on s njime osobno porazgovara.

“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je želio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta sjećanja… i odbio sam”, ispričao nam je Virapen.

Tada je odlučio ispričati cijelom svijetu istinu. Zbog svog sina i zbog svih sinova i kćeri ovoga svijeta koji su postali, tvrdi, nova ciljana skupina farmaceutske industrije i kojima prijeti opasnost da postanu dobrovoljni gutači pilula.

Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi, a zove se “Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Dogovorio je bio već predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti u činjenici da je njegova knjiga, koju je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest farmaceutskog insajdera koji do u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi prodala što više lijekova.

Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. Iako Virapen primarno navodi primjere koji se odnose na Eli Lilly, napominje nekoliko puta kako je to uobičajena praksa i za druge farmaceutske divove. “Nuspojava: smrt” nije lagana knjiga. Neće na vas djelovati kao ispovijest insajdera iz duhanske industrije – da ugasite cigaretu i nikad više ne odete do kioska po novu kutiju. U Virapenovoj knjizi nuspojave su opasne kao u trileru - obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na koja su, do jučer potpuno zdrave ljude, natjerali lijekovi koje su pili.

Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njegove proizvode. Otkrio je i da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije. To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi propisivali određene lijekove, nego i da ih se istim metodama podmićuje kako bi pozitivno izvijestili o lijekovima nakon što je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne nuspojave.

Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata koji ih uzimaju dugo vremena ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji, na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen. I, ono najbolnije – farmaceutska industrija počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade?

“Razlog je samo jedan. Novac”, kratko nam odgovora John.

Virapen je za farmaceutsku industriju počeo raditi 1968. godine. Počeo je kao prodavač, koji kuca na vrata liječnika, no s godinama je sve više napredovao u karijeri i došao do pozicije glavnog direktora Eli Lillyja u Švedskoj, a kasnije je radio i za globalne igrače poput Novo Nordiska i Lundbecka iz Danske. U tri i pol desetljeća rada nema što nije prodavao – jednom je to bila čudesna tableta protiv artritisa, drugi put kura pomlađivanja (hormon rasta), treći put humani inzulin, a četvrti put magični antidepresiv. Između 1981., kad je počeo raditi kao menadžer prodaje za Lilly u Švedskoj, i 1988., prodaja je porasla sa 700 tisuća dolara na 15 milijuna dolara godišnje. Bio je to porast za više od dvadeset puta. Johnova plaća također je svake godine sve više rasla. Nakon godinu dana postao je glavni direktor Lillyja u Švedskoj, a igra s liječnicima, koja je počela bezazleno – poklanjenjem cvijeća, u međuvremenu je podignuta na višu razinu.

Više nije seoskim liječnicima poklanjao kožne mape, nalivpera i unaprijed ispisane blokove s receptima, nego je plaćao liječnike znanstvenike da napišu pozitivan izvještaj o lijeku, primjerice u medicinskom časopisu. Stručnim riječnikom to se zove kupovina opinion makera.

Jedan od njih, inače specijalist za liječenje boli, koji je radio za švedsku upravu zdravstva, dobio je od Lillyja niz isplata za tobožnje savjetovanje, pregled brošura i obuku predstavnika. Specijalist za bol nije imao ured, njegovo se ime nikada nije pojavljivalo na zapisnicima sa sastanaka. Postao bi aktivan samo kad bi se o Lillyju i njegovim proizvodima objavili loši članci, na primjer oni o neočekivanim nuspojavama, nečistim sastojcima ili nezadovoljnim pacijentima. Dobri doktor odmah bi nakon takvog članka napisao pozitivan o Lillyju koji bi bio objavljen u medicinskom časopisu, što bi smirilo medicinske krugove, a liječnici bi nastavili bez rezerve primati Lillyjeve farmaceutske predstavnike.

Sljedeći je korak bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen liječenju artritisa. Aktivna supstanca zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek. Prvi korak je bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u Njemačkoj pod imenom Coxigon.

John je krenuo u akciji. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su održavane male prezentacije o novom lijeku koja su držali stručnjaci u čija se mišljenja vjerovalo 100 posto. Atmosfera je bila opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri su gorjeli od želje da svim ispričaju o novom čudotvornom lijeku. Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je već bio odobren, ubrzo bio svugdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55 tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara. U samo sedam dana.

Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj, Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema, zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima, John je u avionu dobio faks kojim su mu šefovi poručili da ni sa kim ne raspravlja o benoksaprofenu. Čudesni lijek, koji se u Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti.

Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen nije imao pojma da lijek može izazvati smrt. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata, nego i od svojih zaposlenika. U knjizi Virapen, upravo na primjeru benoksaprofena, navodi kako se to radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima mogu dovesti i do smrti. Što rade čelni ljudi Eli Lillyja? Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje.

Do 1982. godine njemačke vlasti primile su 91 prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač. Na kraju, danske vlasti su te koje FDA šalju podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s američkog tržišta.

Do pravog suđenja i priznanja krivice nikada nije došlo jer je Lilly priznao krivicu prije nego je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i drugi. Možda to može objasniti zašto se Americi 22 godine poslije toga dogodio gotovo identičan skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama. “Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.

Usprkos fijasku s benoksaprofenom, Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na nečemu što se naziva serotoninska teorija. Serotonin je neurotransmiter u mozgu, a od 60-ih godina prošloga stoljeća proširila se ideja kako neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne “kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi.

No ta su saznanja došla tek mnogo kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina - Lilly je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, začkoljica je bila kako dobiti odobrenje za supstancu koja bi poslužila za lijek za reduciranje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv, računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što je uobičajeni trik farmaceutske industrije).

“Da bi vidjeli kako bi fluoksetin mogao proći proces odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se niti sjetiti medicinskih detalja zbog koji su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među oboljelima.

Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj. Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20 tisuća dolara. Pola je dobio odmah, zajedno s golemom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova urediti. Smrtni slučajevi su odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječi. Na primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo izvršiti samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo” pretvorena je u sljedeću: “S jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke”. Odjednom se ta grozna riječ samoubojstvo više nigdje nije nalazila. Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali ne zato što nije prošao regulatorna tijela, nego zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.

“Marketing ga je učinio modernim lijekom. Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak niti trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen.

Popis nuspojava koje izaziva uzimanje Prozaca bio bi impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i manjka apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine, od 1000 pacijenata koji su uzimali Prozac, njih 12,5 posto je počinilo samoubojstvo! Jedno drugo, kasnije ispitivanje Prozaca, iz 1995., imalo je stopu samoubojstva koja je bila šest puta viša. No pravi skandal nije u tome što su u Eli Lillyju znali za ta istraživanja. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju.

Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly manipulirao s brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Tu je prva zamka, jer lijek nije pilo 11.000, nego samo 6000 ljudi. Daljnja analiza pokazuje da ih nije bilo 6000, nego zapravo 5600. U pravim znanstvenim istraživanjima, dakle dvostruko slijepima, sudjelovalo ih je međutim samo 1730. Potom iz ispitivanja treba isključiti cijeli niz pacijenata, zbog koji su ispitni nizovi morali početi ispočetka – primjerice, one koji su previše dobro reagirali na placebo, jer njih nije zapravo izlječio Prozac, nego šećerna pilula, ili recimo pacijente s rizikom od samoubojstva (što zapravo direktno dokazuje da lijek, a ne bolest potiče na samoubojstvo).

Uglavnom, prema Virapenovoj računici, ostalo je samo 286 ljudi koji su doista sudjelovali u kliničkim ispitivanjima lijeka od navedenih 11 tisuća. Testiranje na 286 ljudi omogućilo je prihod od 500 milijuna dolara. Zbog testiranja na 286 ljudi Prozac je propisivan i uziman bezbroj puta diljem svijeta. Ostali milijuni osoba koji su ga pili, izvan službenog testiranja, ne svojom voljom postali su Lillyjevi pokusni kunići. Inače, 286 ljudi nije dovoljno čak niti da neka beznačajna anketa bude proglašena reprezentativnom. Pored toga, tvrdi Virapen, nema niti jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano.

“Činjenicu da se zapravo nitko ne osjeća bolje od Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto onih koji ih piju”, piše Virapen. Otkako je lansiran, Prozac je do 2007. godine, kada je Virapen objavio knjigu, bio propisan više od 54 milijuna puta.

Djeca kao gutači tableta
Farmaceutsko tržište, kaže nam Virapen, danas je već toliko zasićeno da se, marketinškim žargonom rečeno, traži proširenje linije: kad neki tržišni segment dosegne gornju granicu, počinju se tražiti novi. A novi tržišni segment danas su djeca.
“Jeste li čuli za ADHD? Hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje? Riječ je o djeci koja ne mogu sjediti na miru, koja upadaju drugima u riječ, koja ometaju nastavu – djeci, koja se ponašaju kao obična, neprilagođena djeca. Prema farmaceutskoj industriji ta djeca pate od bolesti nazvane ADHD. Naravno da postoji i lijek za to, inače se ti proizvodi ne bi tako mnogo i agresivno oglašavali. Jedan od najpoznatijih proizvoda je Ritalin. Noviji lijek Strattera dolazi iz tvrtke Eli Lilly. Za sada nitko ne zna kakve razvojne poremećaje i dugoročne štete uzrokuje taj lijek. Unatoč tome, propisuje se svakoga dana po tisuću puta navodno hiperaktivnoj djeci. I ne samo on. U Njemačkoj se djeci može propisati Prozac”, objašnjava Virapen.

Kako se izmišljaju bolesti
Na priču o antidepresivima, nadovezuje se priča o farmaceutskom izmišljanju novih bolesti, pri čemu su psiha i socijalni kontakti neiscrpno polje inspiracije za manipulatore. Pedestih godina, napominje Virapen, bilo je stotinjak različitih manifestacija depresija. Danas ih je trostruko više. Kako se to postiže? Jednostavno! “Ako nekoga upitate osjeća li se ponekad na jedan način, a drugi put na drugi način – većina će ljudi odgovoriti potvrdno. Promjene raspoloženja potpuno su normalne. No kad obične promjene raspoloženja tretirate kao znakove depresije, broj ljudi s depresijom se povećava te uključuje 90 posto stanovništva. A ako ikada uspijete pronaći nekoga čije se raspoloženje ne mijenja, tko je uvijek dobro raspoložen i sretan, to je još gore. Prema najnovijim istraživanjima, to je pravi znak potencijalnog problema”, piše Virapen.

Samoga sebe izliječio od dijabetesa
Otkako je objavio knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapenu pišu ljudi iz cijeloga svijeta. Kaže nam kako dobiva jako mnogo pisama od običnih ljudi, ali i od liječnika i zaposlenika farmaceutske industrije. Dva dana prije našeg razgovora, dobio je pismo od liječnika iz jedne od susjednih zemalja Hrvatske (nije želio otkriti koje), u kojem mu je liječnik čestitao i rekao kako već godinama čeka da netko napiše ovakvu knjigu. “To mi govori da je vani jako mnogo profesionalaca, liječnika, koji znaju o čemu govorim, ali je njih osobno strah javno govoriti”, kaže nam Virapen.
Pišu li mu ljudi iz Hrvatske? “Da, nakon što sam nedavno u Hrvatskoj promovirao svoju knjigu, počeo sam dobivati i pisma i mejlove od Hrvata. Mnogi od njih su mi pisali o skandalu s cjepivom protiv svinjske gripe koji se kod vas lani dogodio i o tome da se u Hrvatskoj upravo pokreće inicijativa protiv tog cjepiva”, ispričao nam je Virapen.

U međuvremenu, otkako je napisao knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapen je napisao još jednu knjigu o tajnama farmaceutske industrije, koja bi trebala biti objavljena iduće godine, ako bude imao novca, a razmišlja i da napiše knjigu o svom iskustvu oboljeloga. Virapen je, naime, dijabetičar i srčani bolesnik, koji je do prije godinu dana uzimao jako mnogo lijekova. Kako mu se stanje nije popravljalo, nego mu je čak bilo i lošije, počeo je proučavati alternativnu medicinu i lijekove, promijenio način prehrane i – prestao uzimati inzulin. Osjeća se, kaže, mnogo bolje.

Izvor: Virapen: Platio sam stručnjaku da odobri Prozac, iako lijek potiče na samoubojstvo

Pročitajte: Znanost u službi industrije


Copyright © 2010-2023 Anita Šupe. Podijelite sadržaj s ovih stranica ali obavezno navedite izvor i ime autora.

Informacije sadržane na ovom blogu imaju svrhu općeg informiranja i nisu namijenjene kao medicinski savjet niti kao zamjena za savjet vašeg liječnika.