Lidija Gajski: Izmišljanje bolesti, slučaj kolesterol

Članak napisala: Dr. Lidija Gajski, autorica knjige "Lijekovi ili priča o obmani"

Prije nekoliko godina ugledni medicinski časopis British Medical Journal pozvao je čitatelje da izaberu najčešće ne-bolesti. U toj anketi jedna od najviše spominjanih bila je hiperkolesterolemija, odnosno povišeni kolesterol u krvi. I dok su za stanja poput starenja, debljine ili menopauze obrazloženja bila više-manje narativna, kritičari hiperkolesterolemije podastrli su obilje znanstvenih dokaza u prilog svoje teze. A ona je - za veliku većinu ljudi hiperkolesterolemija ne nosi povećanu šansu bolesti i smrti i postupci koji smanjuju kolesterol u krvi beskorisni su i nepotrebni. 

U argumentaciji ove tvrdnje njeni su zagovornici, a među njima su vodeći Malcolm Kendrick i Uffe Ravnskov, u prvom redu predočili rezultate epidemioloških, odnosno opservacijskih istraživanja. Ti nalazi, primjerice, govore da stanovnici južne Europe manje boluju od koronarne bolesti (angina pektoris, srčani infarkt) od onih u sjevernoj, usprkos sličnim vrijednostima kolesterola. MONICA, veliki znanstveni projekt Svjetske zdravstvene organizacije koji je između ostalog istraživao vezu kolesterola i srčane bolesti, nije utvrdio jasnu korelaciju. SAD su između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća zabilježile značajan pad učestalosti koronarne bolesti, premda u tom razdoblju gotovo da nije bilo promjene u razini kolesterola u populaciji. Područje bivše Jugoslavije imalo je prije 20-30 godina, dakle u razdoblju koje je odredilo današnje stope kardiovaskularne smrtnosti, značajno niže razine kolesterola od zapadne Europe. Danas ova regija ima bitno veći srčanožilni mortalitet od onoga u zapadnoj Europi. 

Kad je značaj kolesterola analiziran s obzirom na spol, pokazalo se da njegova razina u žena nema utjecaja na kardiovaskularne bolesti. Drugim riječima, u žena je vrijednost kolesterola nebitan laboratorijski parametar, bez efekta na dužinu života i pobol. Poznato je da žene imaju prosječno višu razinu kolesterola od muškaraca, a ipak su 10 do 15 godina starije od njih u trenutku prvog infarkta. Kad je riječ o muškarcima, velike studije poput Framinghamske i MRFIT demonstrirale su vezu hiperkolesterolemije i koronarne bolesti, no ona je bila izraženija tek u grupi sredovječnih muškaraca, dok je u starijoj populaciji u kojoj se zbiva većina srčanih smrti, gubila na važnosti. Neka istraživanja pokazala su da je hiperkolesterolemija u starijoj dobi čak zaštitni čimbenik vezan uz produženje života. U jednom istraživanju američkog Nacionalnog instituta na čak 650 000 ljudi utvrđen je porast smrtnosti uz niske koncentracije kolesterola. Autori izvještaja istaknuli su značaj i temeljnu ulogu kolesterola, koji je na važan način uključen u mnoge aspekte stanične strukture i funkcije. 

S potonjim bi se suglasio Walter Hartenbach, autor i u nas objavljene knjige „Laž o kolesterolu“. On tumači da je kolesterol osnovna građevna tvar stanične membrane i drugih straničnih struktura, žučnih kiselina, vitamina D i hormona - kortikosteroida, mineralokortikoida i spolnih hormona. Snižavanje razine kolesterola dovodi do slabljenja vitalnosti i plodnosti, poremećaja u izgradnji kostiju i muskulature, te promjene u ravnoteži elektrolita i glukoze. Hartenbach, ali i čitav niz drugih drugih znanstvenika dovode u pitanje prevladavajuće tumačenje nastanka ateroskleroze po kojoj kolesterol tu igra odlučujuću ulogu. Uffe Ravnskov citira istraživanja koja su našla da razina serumskog kolesterola umrlih osoba slabo korelira sa stupnjem ateroskleroze na obdukciji, da slično vrijedi za vezu koncentracije kolesterola i nalaza arteriografije (rentgenske snimke arterija) srca, mozga i nogu. Niti u ljudi s vrlo visokim vrijednostima kolesterola u sklopu familijarne hiperkolesterolemije na arterijama se ne nalaze tipične aterosklerotične promjene. Sam plak (masno-vezivna naslaga u stijenci arterije) sadrži vrlo malu količinu kolesterola. Povišeni kolesterol, smatraju „skeptici kolesterola“ (www.thincs.org) nije uzročno povezan sa srčanožilnim bolestima, već bi mogao biti tek popratni fenomen ateroskleroze. Slijedom toga postupci s ciljem snižavanja kolesterola u krvi ne bi imali puno smisla i efekta. I čini se da je upravo tako. 

Usprkos općem uvjerenju, dijeta s manje masnoća i kolesterola nema učinka na kardiovaskularne bolesti. Niti ranija istraživanja poput Framinghamskog i MRFIT, ni ona kasnija, kao i sustavni pregled svih relevantnih kliničkih pokusa objavljen 2001., nisu pokazali da smanjenje i prilagodba unosa masnoće ima efekta na ukupnu smrtnost (produženje života), ili na onu uzrokovanu srčanom bolešću; u pokusima duljeg trajanja demonstriran je tek skroman učinak na srčani infarkt. Neučinkovitost prehrane s manje masti očekivana je i logična onima koji poznaju metabolizam te supstancije. Velika većina kolesterola u organizmu sintetizira se u jetri, a tek mali dio dolazi iz hrane. Redukcija unosa namirnica bogatih kolesterolom tek neznatno i kratkoročno mijenja njegovu koncentraciju u krvi. Isto vrijedi za smanjenje unosa drugih masti, npr. zasićenih na račun nezasićenih masnih kiselina, jer one nemaju puno veze sa strukturom i metabolizmom kolesterola. 

Dijeta, dakle, ne djeluje, niti na razinu kolesterola u krvi, niti na pobol i smrtnost od srčanožilnih bolesti. A što je s lijekovima? Prve generacije hipokolesterolemika nisu se nikad značajnije koristile radi toksičnosti. No statini su doživjeli neviđeni procvat. Od registracije prvog preparata iz te skupine, lovastatina 1987. godine do danas, ova klasa lijekova zauzela je i čvrsto drži vodeća mjesta na listama najpropisivanijih farmaka. U čemu je tajna njihova uspjeha? Zasigurno ne u djelotvornosti. Osim ako pod djelotvornošću ne podrazumijevamo onu „laboratorijsku“ - smanjenje serumske koncentracije kolesterola, koja nam je svima podmetnuta kao pokazatelj učinkovitosti. No kao što je ranije obrazloženo, razina kolesterola u krvi ima malo veze s kardiovaskularnim bolestima.

Kad je riječ o kliničkoj učinkovitosti, tj. smanjenju pobola i smrti, skromna korist od statina demonstrirana je na osobama s verificiranom koronarnom bolešću (angina pektoris ili preživjeli infarkt). Meta-analize pokazuju da u njih statin godišnje smanjuje stopu kardiovaskularnih događaja za oko 1% (s oko 4% na oko 3%), pri čemu prevladavaju koronarni incidenti (infarkti, epizode angine pektoris, revaskularizacijski zahvati), dok je učinak na cerebrovaskularne bolesti (moždani udar) upitan. To znači da tek jedna od sto osoba godišnje ima koristi od terapije. U sklopu toga spasi se tek jedan život na 250 do 300 liječenih godišnje. 

Osim kardiovaskularnim bolesnicima, statini se propisuju i zdravim ljudima. Istraživanja na ispitanicima bez srčanožilne bolesti nisu, međutim, dokazala korist od ove grupe lijekova. Osim toga, statini se jednako daju i muškarcima i ženama, iako dokazi o učinkovitosti tih preparata u žena ne postoje. U statinskim pokusima prevladavali su muškarci, a žena je najčešće bilo premalo da bi se mogle vjerodostojno statistički obraditi. Sustavni pregled koji je „izvukao“ sve žene iz statinskih pokusa i skupno ih analizirao, nije našao kliničku korist od statina u žena, čak niti u onih sa srčanom bolešću. 

Statini su se ranije propisivali samo pri značajno povišenim koncentracijama kolesterola i njihov se efekt na koronarne događaje objašnjavao njenom redukcijom. Potom se pojavilo tumačenje da djeluju neovisno o razini kolesterola, putem drugih, protuupalnih i antioksidacijskih svojstava. No, prijašnje shvaćanje nije napušteno, pa se koncentracija kolesterola kao indikacija za uvođenje i indikator praćenja statinske terapije i dalje koristi. Tako sada koegzistiraju oba koncepta, pa se davanje statina može pravdati i pri visokim i pri niskim vrijednostima kolesterola, prema potrebi. Razina kolesterola je nebitna, no istovremeno je ipak bitna jer se inzistira na što nižim vrijednostima. S tim se ciljem zadnje vrijeme primjenjuju vrlo visoke doze statina, čime se ne dobiva gotovo ništa na smanjenju pobola, a raste učestalost nuspojava. 

I sad se postavlja pitanje zašto su statini tako izvanredno korištena i popularna grupa lijekova, usprkos više nego skromnoj učinkovitosti? Kako to da se rutinski uvode srčanim bolesnicima i dijabetičarima, ali i zdravim ljudima, ženama kao i muškarcima, starima i mladima, onima s visokim i onima s normalnim vrijednostima kolesterola? Na koji je način kolesterol od nebitnog i praktički nepoznatog biološkog parametra u petnaestak godina postao najomraženiji medicinski pojam, glavna tema razgovora u liječničkoj ordinaciji i jedan od najvećih globalnih zdravstvenih problema? 

Riječ je o obmani stvorenoj promišljenom i sustavnom kampanjom širokih razmjera. Ona započinje sa znanstvenim istraživanjima, nastavlja se s medicinskom edukacijom i javnim „prosvjećivanjem“ i završava politikom. U opservacijskim istraživanjima različitim je zahvatima na razini metodologije i interpretacije preuveličan patogeni značaj hiperkolesterolemije. U statinskim pokusima, uglavnom financiranima od njihovih proizvođača, manipuliralo se s uzorkom ispitanika, a razlika između broja infarkta u grupi na statinu i onoj bez statina nije izražavana u apsolutnim, već u relativnim brojevima, čime se razlika od 1% pretvarala u razliku od 30%. Studije s takvim krivotvorenim zaključcima objavljivane su u vodećim medicinskim časopisima (ovisnima o novcu oglašivača iz farmakoindustrije), dalje citirane u stručnoj literaturi, na predavanjima, simpozijima i kongresima (plaćenima od proizvođača lijekova), putem farmaceutskih predstavnika ulazile su u liječničke ordinacije i uz pomoć novinara dospijevale u TV emisije i na naslovnice najtiražnijih svjetskih novina (čiji su vlasnici dioničari farmaceutskih kompanija). Njihovi glavni promotori i tumači ugledni su medicinski stručnjaci i autoriteti, svi redom na platnim listama farmaceutskih tvrtki. Oni isti koji su zadnjih petnaestak godina na temelju krivo interpretiranih opservacijskih istraživanja, spustili normalne i ciljne vrijednosti kolesterola sa 6,5 na 5 mmol/l, za srčane, bubrežne bolesnike i dijabetičare na 4,5, pa i niže (prosječna vrijednost kolesterola u odrasloj populaciji je 6,5 mmol/l). „Što niže, to bolje“, kaže jedan od vodećih autoriteta Scott Grundy, stvarajući tako situaciju u kojoj je većina ljudi podložna liječenju. A države, tj. zdravstvene vlasti, umjesto da obuče vlastite vjerodostojne i objektivne stručnjake, prihvaćaju ekspertizu ovakvih savjetodavaca i spremno uključuju statine na liste lijekova osnovnog zdravstvenog osiguranja za sve moguće indikacije i skupine, toleriraju njihovu visoku cijenu i otvorenu promidžbu. 

Pa dobro, rekli bismo, ako je već prijevara na taj način stvorena, kako to da se laž takvih razmjera održava tolike godine i zašto je već netko nije raskrinkao? Kolikogod teško shvatljiv, odgovor je prilično logičan imamo li u vidu globalni gospodarsko-politički ustroj i model društva u kojem živimo. Naravno da postoje znanstvenici i liječnici koji misle drugačije. No stvar je u tome da je njihov glas ušutkan galamom mnogostruko jačeg vladajućeg establišmenta koji je nastao i hrani se novcem krupnog kapitala. Kritične se stručnjake ne zove na stručne simpozije, njihovi se članci ne tiskaju u medicinskim časopisima, oni su ignorirani, diskreditirani i tretirani kao neprijatelji. Poznat je primjer znanstvenika kojem je ukinuta financijska potpora, pa i radno mjesto; drugi je grubo oklevetan na nacionalnoj televiziji jedne zemlje, dok mu je na drugoj knjiga spaljena pred očima gledatelja. Američki liječnik Thomas Moore, opisujući poraz protivnika kolesterolske kampanje u SAD-u, rezignirano zaključuje da oni nisu imali nikakve šanse. Protiv sebe su imali ono što je podsjećalo na medicinsku verziju vojno-industrijskog kompleksa.

Izvor: Lidija Gajski: Izmišljanje bolesti, slučaj kolesterol