Znanost u službi industrije

Svi koji vjeruju da je medicinska znanost neovisna djelatnost u službi čovječanstva, s ciljem da iskorijeni uzroke i pronađe najbolje metode sprječavanja i liječenja bolesti, potpuno su u krivu. I medicinska znanost, kao i sve druge, razvija se braneći svoje dogme i teze. Kako sve to funkcionira u praksi, razotkrivaju u svojim knjigama liječnici, znanstvenici, bivši zaposlenici farmaceutske industrije te bivši glavni urednici uglednih medicinskih časopisa.[1] 

Cijela moderna medicina orijentirana je na traženje simptoma bolesti, a ne na otkrivanje njenih uzroka. Po istom principu proizvode se i lijekovi, kojima se samo tretiraju simptomi, ali ne i uzroci bolesti koji i dalje ostaju neotkriveni. To potvrđuje činjenica da usprkos ogromnoj proizvodnji i potrošnji lijekova, ljudi ipak nisu zdraviji. 

Jedan medicinski eksperiment koji uključuje tisuće sudionika, košta stotine milijuna dolara i samo je farmaceutska industrija, koju Amerikanci zovu BigPharma, zainteresirana za takve eksperimente, jer ima sredstva za njihovo provođenje. Zarada od jednog preparata namijenjenog zdravim ljudima koji će ga dnevno uzimati do kraja svog života, ogromna je. Na listi 500 najprofitabilnijih tvrtki u svijetu, objavljenoj u financijskom časopisu Fortunes 2002., ukupna zarada deset farmaceutskih kompanija bila je veća od ukupne zarade svih ostalih kompanije. Iste je godine zbroj vrijednosti lijekova prodanih na recept, procijenjen na 400 milijardi dolara. 

Osim što plaća istraživanja, farmaceutska industrija priprema i strukturira izvođenje eksperimenata, odlučuje da li će se rezultati objaviti, na koji način i u kojem znanstvenom časopisu. U velikom broju slučajeva odgovorna je i za pisanje znanstvenih izvještaja eksperimenata. Kad se jedan znanstveni članak ili izvještaj znanstvenog istraživanja objavi u nekom od mnogih svjetskih medicinskih časopisa, smatra se pouzdanim izvorom činjenica. Nažalost, ovo je daleko od istine. Mnogi medicinski časopisi puni su članaka koje za njih afirmativno pišu plaćene PR agencije i njihovi lažni autori (ghostwriters). Ti se tekstovi kasnije samo daju na potpis izabranim znanstvenicima koje farmaceutska industrija plaća i sponzorira na razne načine, čak i tako da ih nagrađuje svojim dionicama. Isto je i s utjecajnim univerzitetima (npr. Harvard je sponzoriran od desetak medicinskih tvrtki), kao i liječnicima opće prakse koji svojim pacijentima propisuju “odabrane” lijekove ili ih nagovaraju da sudjeluju u medicinskim eksperimentima. 

U Americi je farmaceutska industrija svoje veze proširila i na zakonodavstvo pa u upravama velikih kompanija, kao predsjednici, potpredsjednici, glasnogovornici ili članovi uprave, sjede ministri obrane, šefovi financija i bivši predsjednici. Na kraju, barem oni koji donose službene smjernice za sprječavanje bolesti stanovništva, trebali bi biti neovisni liječnici i znanstvenici, ali i njih kontrolira farmacija. 

Ovakve jake veze i moćne organizacije ne bi bile ni potrebne kad bi farmaceutska industrija radila ono što treba, međutim, čini se da je njihov jedini motiv zarada pa beskrupulozno na tržište plasiraju nedovoljno ispitane lijekove i pri tome ih uopće ne brine činjenica da mnogi od tih lijekova uzrokuju ozbiljne, čak i smrtonosne, nuspojave. 

Jedan od mnogih primjera je tableta protiv bolova rofecoxib američke farmaceutske tvrtke Merck, koja se nalazila u slobodnoj prodaji punih pet godina. Američka služba za hranu i lijekove FDA procijenila je da je u tom periodu ovaj lijek uzrokovao više od 100 000 srčanih infarkta u Americi, od čega je jedna trećina bila smrtonosna. Kasnije je bilo dokazno da su u Mercku bili svjesni tog problema pune četiri godine ranije. Većinu članaka o ovom lijeku pisali su Merckovi ghostwritersi, a poznatim znanstvenicima samo su ih nosili na potpis.[2] 

Čak i egzistencija većine medicinskih časopisa ovisi o farmaceutskoj industriji. Članci koji se u njima objavljuju, uglavnom govore o pozitivnim efektima nekog lijeka i koriste se kao reklama liječnicima, pa se za te potrebe tiskaju u gigantskom broju primjeraka. Odbije li redakcija takav članak, igra se s višemilijunskim gubitkom od neprodane tiraže časopisa, koji ionako većinu prihoda ostvaruju od reklama farmaceutske branše. Usude li se objaviti neki suviše kritičan članak protiv industrije ili nekih lijekova, time čak riskiraju i buduću egzistenciju. 


[1] Angell, Marcia (2004.), Ravnskov, Uffe (2010.), Smith, Richard (2006.), Virapen, John (2008.),
[2] Ravnskov, Uffe (2010) 

Pročitajte: Nuspojava: smrt (Ispovijedi farmaceutskog insidera)