Serija tekstova o mršavljenju: I i II dio

Ovo je serija od sedam nastavaka na temu pretilosti koju je pripremio moj suradnik Krunoslav Vinicki. Krunoslav je student druge godine na Veterinarskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. U slobodno vrijeme istražuje tematiku zdrave prehrane i piše blog Optimalna prehrana, trenira agility (sport sa psima) i radi street workout. Njegov veliki interes za zdravu prehranu između ostaloga je započeo i zbog mucanja. Izbacivanje trans masti i jako procesirane hrane je puno pomoglo. Potom je izbacio gluten, počeo jesti više ribe i uveo neke druge promjene koje su dodatno poboljšale govor.

PRETILOST: PSIHOLOŠKI ILI METABOLIČKI POREMEĆAJ (I DIO)

U Hrvatskoj 60% odraslog stanovništva pati od prekomjerne tjelesne težine,​ a njihov je broj u stalnom porastu (1). Naravno, krivicu pripisujemo ljudima koji imaju taj problem, uvjereni kako bi sve bilo u redu kad bi jeli manje i umjesto dizala koristili stepenice. Uzrok epidemije debljanja zasigurno je taj što unose više energije nego što uspiju potrošiti. Tako smo barem čuli na satu fizike dok je profesor objašnjavao prvi zakon termodinamike po kojem se energija ne može stvoriti ni iz čega, a niti uništiti. Budući da pretpostavljamo da i debeli ljudi podliježu zakonima fizike, savjetujemo im da odu na restriktivnu dijetu, a kada nakon dva tjedna pokleknu uputimo ih psihijatru koji ih uvjerava da hranom zapravo nadoknađuju neuzvraćenu majčinu ljubav iz djetinjstva. Sigurni smo da imaju neki psihološki problem, jer, zašto bi inače bili tako loši u samoizgladnjivanju? 

Istina je da pretile osobe unose više energije nego što je troše. Međutim, to nam i dalje ne govori ništa o uzroku njihove pretilosti. Zamislite sljedeću situaciju. Putujete vlakom i gužva je. Imajući na umu da željeznicom u Hrvatskoj gotovo nitko ne putuje jer je sporija od Internet Explorera, pitate prijatelja do sebe zašto je u vlaku takva gužva. Očekujući čuti neki pravi uzrok, primjerice da je meteor pao na autobusni kolodvor ili pak da je država počela studentima financirati prijevoz (zašto bi inače ljudi putovali HŽ­om), on vam odgovara da je gužva zato što “više ljudi ulazi u vlak nego što ih izlazi”. Taj odgovor ima jednako smisla koliko i tvrdnja da smo pretili jer “unosimo više kalorija nego što ih trošimo”. 

Ali, zašto mi zapravo sve više jedemo? Ljudski ogranizam nije pasivni stroj koji funkcionira po jednostavnim matematičkim formulama. Mi posjedujemo na tisuće enzima i hormona veoma kompleksnog medudjelovanja koji, između ostalog, kontroliraju glad, sitost i količinu energije koju imamo. Nijedna osoba nije pretila zato što je jednoga jutra odlučila unositi 100 kalorija više, već zato što je došlo do određenog metaboličkog poremećaja.​ U slijedećim tekstovima ćemo otkriti zašto dijete povećavaju ovaj problem te kojim promjenama ga možemo veoma jednostavno ispraviti. 

Reference: 

1. WHO, Croatia - WHO Country Profile. 

PRETILOST: ZAŠTO DIJETE NE DOVODE DO MRŠAVLJENJA? (II DIO)

Prije 2400 godina Hipokrat je predložio „najbolji“ način mršavljenja: manje jesti i više se kretati (1). U međuvremenu smo kao društvo jako napredovali: otkrili smo da bolesti ipak nisu, kako je to Hipokrat tvrdio, posljedica neuravnoteženih tjelesnih sokova, shvatili smo da je zemlja okrugla, a srpska pjevačica Ljupka Stević snimila je pjesmu s Američkim reperom Snoop Doggom. Do danas su mnoga istraživanja testirala Hipokratovu strategiju mršavljenja. Nažalost, utvrđeno je da ta metoda ne vodi do uspjeha. ​Analiza 31 istraživanja kalorijski restriktivnih dijeta pokazala je da niti jedna dugoročno nije imala učinka ​(2). 

Ljudi se ne mogu dugo pridržavati kalorijski restriktivnih dijeta i, gotovo uvijek, kad se vrate na prijašnju prehranu, vrate i izgubljene kilograme. Da frustracija bude veća, često se udebljaju za još koji kilogram (2). Najizraženije je to kod tinejdžerica. O​ne koje redovito odlaze na dijete pod trostruko su većim rizikom da unutar četiri godine postanu pretile ​(3). Unatoč tome, liječnici i dalje nastavljaju s 2400 godina starom tradicijom te pritom zanemaruju metaboličke, hormonske i neurološke promjene koje se odvijaju tijekom dijete. 

Dokazano je da ​dijete povećavaju razinu hormona koji potiču apetit, a snižavaju razinu hormona koji smanjuju apetit.​ U istraživanju objavljenom u jednom od najuglednijih medicinskih časopisa, The New England Journal of Medicine, pretile su osobe stavljene na restriktivnu dijetu koja se sastojala od posebnih shakeova i povrća te su tijekom 10 tjedana u prosjeku izgubile 13 kilograma. Međutim, ispitanici su praćeni još godinu dana. Unatoč velikoj motiviranosti te savjetovanjima s nutricionistima, nisu uspjeli zadržati sve izgubljene kilograme. Nakon godinu dana još su uvijek osjećali veću glad nego na početku istraživanja. Tijelo im je bilo u stanju gladovanja: razina grelina, “hormona gladi”, bila je 20% veća nego na početku istraživanja, dok je razina leptina, “hormona sitosti”, bila manja. Vrijednosti šest drugih hormona također su se promijenile (4). 

Suvremena istraživanja pokazala su da se, osim hormonskih promjena, za vrijeme mršavljenja u tijelu odvijaju i neurološke promjene. Nakon mršavljenja, područja u mozgu odgovorna za nagradu postaju puno aktivnija, dok područja odgovorna za samokontrolu smanjuju aktivnost (5). Kao rezultat toga, m​ozak povećava želju za hranom do te mjere da hrana postaje opsesija. 

Ako tome dodamo činjenicu da se tijekom dijete usporava metabolizam zbog čega, kako bismo održali postignutu težinu, moramo jesti još manje (9), jasno je da nismo pretili zato štoimamo neki "psihološki nedostatak". S​amoizgladnjivanje nije prirodno i naše je tijelo tijekom evolucije razvilo brojne mehanizme kojima nas od toga štiti. 

Reference: 

1. Precope, J., Hippocrates on diet and hygiene (London: Zeno, 1952). 

2. Mann T, Tomiyama AJ, Westling E, Lew AM, Samuels B, Chatman J., Medicare's search for effective obesity treatments: diets are not the answer, Am Psychol. 2007 Apr; 62(3): 220-33.

3. Stice, E. et al., “Naturalistic weight­reduction efforts prospectively predict growth in relative weight and onset of obesity among female adolescents,” Journal of Consulting and Clinical Psychology 67, no. 6 (December 1999): 967–74.

4. Sumithran, P. et al., “Long­term persistence of hormonal adaptations to weight loss,” The New England Journal of Medicine 365, no. 17 (October 27, 2011): 1597–604.

Parker­ Pope, T., “The fat trap,” The New York Times Magazine, December 28, 2011.

5. Rosenbaum, M., Kissileff, H. R., Mayer, L. E. S., Hirsch, J., & Leibel, R. L. (2010). Energy Intake in Weight­Reduced Humans. Brain Research, 1350, 95–102.

6. Leibel R, Rosenbaum M, Hirsch J. Changes in energy expenditure resulting from altered body weight. N Eng J Med. 1995;332:621–28.