utorak, 29. lipnja 2010.

Prica jedne bivse debeljuce


Evo sto o svojoj borbi s kilogramima prica Anna Hallén, bivsa debeljuca - kako samu sebe naziva, a danas savjetodavac za prehranu i mrsavljenje.

"Pocela sam sa dijetama za mrsavljenje kao tinejdzerka 80-tih godina, kroz razne salatne dijete i kure izgladnjivanja. Bila sam (i jos uvijek jesam) 176 cm visoka. U to vrijeme sam tezila 68 kilograma i mislila da sam trebala smrsaviti. Modeli su bili mrsavi kao cackalice i to je bio i moj san. Moj rekord je bio 58 kilograma kad sam mogla brojati rebra, imala istaknute kljucne kosti, i tako vitak struk da sam se mogla sakriti iza drska od zastave.

Tako je pocela moja borba s kilogramima. Buduci da sam drzala nisko-kaloricne dijete s minimalno masnoce, tako je moje tijelo naravno mislilo da su dosla losa vremena. Tijelo se tada postavilo u stanje minimalnog trosenja energije i ja sam brzo dobijala izgubljene kilograme. Smrsavila bi opet da bi jos brze vratila tezinu. Pokusala sam s grupama za mrsavljenje. Pokusala sam s dijetnim praskovima. Brzim tempom bilo je tu pilula za mrsavljenje, jos dijetnih praskova, bolnicka dijeta, jaja i grejpfruti, razne juhe za mrsavljenje, ugljikohidratna metoda, stjuardesina metoda, banana-dijeta, grupe za mrsavljenje ponovo i kad sam sve to zavrsila vaga je pokazivala 111 kilograma. Stojedanaest kilograma.

Nista nisam shvacala. Moj jelovnik se sastojao od minimalno masti, vrlo malo hrane, povrca i voca. Brojala sam kalorije koliko god sam mogla. Jela sam manje nego sam trosila i da bi bila na sigurnoj strani trenirala sam 4-6 sati tjedno. Stotinujedanaest kilograma!

U grupi za mrsavljenje su mi rekli da moram prevariti tijelo. Samo ako jedem manje nego sto trosim izgubit cu na tezini. Također sam cula da, ako samo tako nastavim tijelo ce na kraju biti prisiljeno odustati. Sramila sam se svojeg loseg karaktera. Debeli ljudi mogu biti mrsavi, ako samo zele i bore se dovoljno jako. Debeli ljudi su lijeni. Debeli ljudi okrivljuju sebe. Debeli ljudi jedu do svoje pretilosti. Dobra prijateljica mi je rekla "Ja nikad ne bi dopustila sebi da postanen debela kao ti, Anna." Vise se ne druzimo.

Tada me moj bivsi suprug pitao da li cemo se vjencati. Moja prva misao bila je 111 kg velika torta koja se tresla pred oltarom. Brzo sam odgovorila ”da” ali sam zamolila za 12 mjeseci pripreme. Dvanaest mjeseci vremena za gubljenje maksimalne tezine u minimalno vrijeme. Dvanaest mjeseci teske gladi sa malo povrca, voca, dijetalnih praskova u kombinaciji s obiljem treniranja. Ovo je rezultiralo u minus osamnaest kilograma, i jedno lijepo vjencanje. Vec nekoliko mjeseci kasnije imala sam 10 kilograma vise, kao i obicno, moram dodati nazalost.

Jesam li zauvijek morala gladovati da bi i dalje zivjela u tijelu koje sam mrzila? Jesam li zauvijek morala plakati prije proslava zbog odjece koja je stajala ruzno i napeto? Jesam li zauvijek bila prisiljena kupovati odjecu na odjeljku za satore?

Spoznaja o smanjenju ugljikohidrata i odabiranju niskog GI promijenila je ne samo moj zivot, nego i cijele moje obitelji. Polako sam povecavala masnocu u prehrani da bi bila sita. Kilogrami su nestajali polako ali sigurno. Kilogrami se nisu vratili vec osam godina. Obitelj je dobila jednu sretnu majku punu energije koja moze uzivati u hrani, i koja se, prije svega, usudjuje jesti. Sada sam gotovo udvostrucila unos masnoce (opet) i posljednji uporni kilogrami nestaju. Polako, ali sigurno.

Zašto mi nitko prije nije rekao da sam mogla smrsaviti jeduci masnu hranu?
Anna Hallén"

subota, 26. lipnja 2010.

Procesirana hrana, prejedanje i ovisnost


Koliko smo puta otvorili vrata hladnjaka ili ormarića s hranom u kuhinji tražeći nešto za jelo, iako zapravo uopće nismo bili gladni? Koliko često jedemo zbog gladi, a koliko često zbog žudnje za jelom? Veliki je broj ljudi koji su gotovo zaboravili kako izgleda (tj. kako se osjeća) pravi osjećaj gladi, i koji najčešće jedu zato što osjećaju pretjeranu potrebu ili žudnju za jelom. Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti sve dok ne osjete mučninu. K tome još i vjeruju da se radi o lošem karakteru ili proždrljivosti. No, ustvari se radi o osjetljivoj kemiji mozga. Ovaj problem, tj. poremećaj, izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu.

Prva takva namirnica je šećer. On izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebice za još slatkog. Jednim dijelom zbog naglog podizanja i pada šećera u krvi što izaziva brzu glad i želju za još, ali i zbog utjecaja na osjetljive supstance u mozgu koje su sastavni dio našeg vlastitog sistema nagrađivanja, čime dolazi do stvaranja ovisnosti. Slatki okus sam po sebi, čak i ako ne potječe od šećera nego, recimo, od umjetnih sladila, dovodi do opijatskih aktivnosti u mozgu i stvara potrebu za još slatkog okusa.

Gluten (protein iz žitarica) i kazein (mliječni protein) dovode do stvaranja gluteomorfina i kaseomorfina – supstanci sličnih morfinima koje potiču aktivnost u mozgu na sličan način kao droge i izazivaju ovisnost. Zato se neki ljudi i djeca ”zakače” na kruh, tjesteninu i pekarske proizvode, jer ova hrana, kao i šećer, izaziva prekomjernu potrebu za jelom. Proizvodi od bijelog brašna (gluteomorfini) i mliječni proizvodi (kaseomorfin) zajedno – najgora su kombinacija dvaju opijata. Primjer je pizza – omiljena brza hrana svih generacija, na svim kontinentima.

Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Kao što im i ime kaže, glutaminati pojačavaju okuse pa je mnogim ljudima hrana s glutaminatima ukusnija, što dovodi do prejedanja. Osim što su vrlo štetni, što izazivaju pojačano izlučivanje inzulina i brzu ponovnu glad, glutaminati također djeluju na osjetljivu kemiju ljudskog mozga. 

Ljudsko tijelo je opremljeno prirodnom regulacijom apetita, kao i regulacijom potrošnje energije. No, proizvođači hrane našli su načina kako da prevare ove prirodne mehanizme, kreirajući kombinacije u procesiranoj hrani, koje nas tjeraju da jedemo puno više nego što nam je potrebno. Procesirana hrana, što nije ništa drugo nego fini naziv za junk food (hrana smeće), sadrži kombinacije slatkog, masnog i slanog, velike količine škroba, pšeničnog brašna i glutena, šećera, glukozno-fruktoznog sirupa (HFCS), te umjetne masti kao što su margarin i trans masti. Prženi krumpirići su tipična hrana koja izaziva ovisnost, zbog kombinacije šećera (škrob iz krumpira), soli i loših masti (ulja za prženje).

Svima nam je poznato da svako prekomjerno uživanje u hrani neminovno dovodi i do debljanja. Ali zašto je tako teško slijediti savjete stručnjaka kad nam kažu ”budite umjereni”? Zato što se ovdje ne radi o snazi volje ili karakteru, nego o nečem jačem od nas. Znanstvenici smatraju da debljina i ovisnost imaju zajedničku neurobiološku pozadinu, odnosno da je debljina povezana s djelovanjem hrane na sustav nagrađivanja (food reward hypothesis of obesity). Kako je već rečeno, šećer, pšenično brašno i procesirana hrana, izazivaju u kemiji mozga sličnu aktivnost kao i droge. U centru za nagrađivanje u našem mozgu ova hrana ima djelovanje kao opijati, pa kad jedemo takvu hranu osjećamo sve jaču žudnju za još, čime upadamo u začarani krug kojeg nazivamo ovisnost.

Osim velike količine šećera, glukozno-fruktoznog sirupa, pšeničnog brašna, glutena i hidrogeniziranih masti, procesirana hrana nakrcana je kemijskim aditivima od kojih su mnogi vrlo štetni. To su različiti konzervansi, umjetne boje, umjetne arome, sredstva protiv zgrušavanja, emulgatori, stabilizatori, antioksidansi, regulatori kiselosti, umjetni zaslađivači, pojačivači okusa i sl. Proizvođači tvrde da su kemijski aditivi sigurni za konzumaciju, ali to nije istina i istraživanja pokazuju drugačije. Zapravo je za mnoge dozvoljene kemijske aditive dokazano da su kancerogeni, da izazivaju alergije, probleme s probavom, hiperaktivnost kod djece i mnoge druge poremećaje. 

Osim što je nakrcana sastojcima štetnim za zdravlje, procesirana hrana je nutritivno siromašna. Procesom prerade mijenjaju se ili potpuno nestaju važne komponente iz hrane, gube se vitamini, minerali, vlakna i voda, a masnoće oksidiraju, tako da je ono što ostaje u gotovom proizvodu ravno nuli, što se tiče nutritivnog sadržaja. Ne dajte se zavarati popisom vitamina i minerala na pakovanjima proizvoda. To su sintetički dodaci i nemaju isto djelovanje kao vitamini i minerali iz prave hrane, koji u hrani dolaze u prirodnom obliku i pravilnom omjeru jedni s drugima, što je važno jer djeluju sinergijski. Osim toga, prava hrana prepuna je fitonutrijenata i elemenata u tragovima koji svi igraju važne uloge za pravilno funkcioniranje organizma i dobro zdravlje.

Ako je neka hrana nutritivno siromašna, a puna štetnih sastojaka, zašto bismo uopće jeli tu hranu? Procesirana hrana nije prava hrana, pod kojim god imenom dolazila. Sve je to isto: tjestenina, kruh i svi ostali komercijalni pekarski proizvodi i peciva, pizza, keksi, kolači, pahuljice i žitarice za doručak, čokolino, medolino, müsli, grickalice, slatkiši, bomboni, sladoled, krafne, kroasani, krekeri, grisini, voćni sokovi, voćni jogurti, gazirana pića, deserti, pudinzi, sladoledi, umaci, dresinzi, kečap, majoneza, biljna ulja, margarin, hrenovke, salame, kobasice, pašteta, sirevi iz supermarketa u obliku velikih pravokutnih blokova, sirni namazi, čokoladni namazi, marmelade, mješavine začina, kocke za juhu, juhe iz vrećica, hrana iz konzervi, mlijeko s rokom trajanja nekoliko mjeseci, smrznuta gotova hrana, riblji štapići, pileći medaljoni, sojini hamburgeri, komercijalni ”bezglutenski” proizvodi, energetske pločice i mnogi, mnogi drugi.

Hrana je riječ koja je odavno izgubila svoje pravo značenje. Hrana bi trebala biti nešto što hrani tijelo, a ne bilo što što možemo staviti u usta. Nažalost, danas se hranom nazivaju i stvari koje ne samo da ne hrane, nego i ubijaju. Trebali bismo bojkotirati najgore procesirane proizvode, kupovati prave čiste namirnice i sami pripremati svoju hranu. Također se trebamo angažirati i poduprijeti lokalnu proizvodnju na malo, organski i biodinamički uzgoj, koji ne samo da pogoduje čovjeku nego i čuva okoliš, ravnotežu u prirodi i biološku raznolikost na zemlji.

Ako ste ovisni o junk hrani, šećeru i skloni prejedanju, za vas je Zelena kura.



srijeda, 23. lipnja 2010.

Stevija - prirodni zaslađivač


Štetnost šećera više nije potrebno naglašavati. No, potrebno je upozoriti na štetno i kancerogeno djelovanje umjetnih zaslađivača poput aspartama i mnogih drugih koji se koriste u prehrambenoj industriji. Činjenica da su različiti kemijski aditivi i sintetička sladila dozvoljeni za upotrebu, nažalost ne znači da su oni sigurni za konzumaciju. Bolonjski centar za istraživanje raka Cesare Maltoni još je 2005. otkrio da je aspartam ”multipotencijalna kancerogena komponenta čiji kancerogeni efekti su dokazani već na dnevnom unosu od 20 mg po kilogramu tjelesne težine, što je puno manje od prihvaćenog dnevnog unosa (Evropa 40 mg/kg tt, SAD 50 mg/kg tt).”

Ipak, sve što je slatko ne mora nužno biti i nezdravo. U prirodi ima slatkih okusa, pa ih samo trebamo prepoznati i pametno iskoristiti. Prirodni med je odlična alternativa za zaslađivanje, a osim toga je i ljekovit. Naravno, sve u umjerenim količinama, jer velika količina meda je u krajnjem slučaju ipak velika količina šećera, koja dovodi do povišenog šećera u krvi i prekomjernog izlučivanja inzulina. Isto je i sa suhim voćem, pa se ove prirodno slatke stvari trebaju koristiti s mjerom.

Stevija je prirodni zaslađivač koji nema djelovanje na šećer u krvi i nije štetan. Dapače, biljka stevija je ljekovita, odavno je poznato njezino antibakterijsko, protuupalno, pa čak i antikancerogeno djelovanje. Također je djelotvorna protiv karijesa. Porijeklom je iz Južne Amerike, gdje se stotinama godinama koristila kao zaslađivač čajeva i ljekovitih napitaka. U većini zapadnih zemalja stevija je do nedavno bila sabotirana i proglašena zabranjenom biljkom zbog interesa velikih multinacionalnih kompanija, koje profitiraju na umjetnim zaslađivačima i šećeru. Interesantno je da su u Japanu, upravo suprotno, zabranjena sva sintetička sladila i da se koristi samo stevija.

2008. godine FDA (Američka agencija za hranu i lijekove) promijenila je stajalište i stevija više nije zabranjena. Slatki glikozidi iz stevije sada se smatraju sigurnim za upotrebu, pa možemo očekivati da će velike multikompanije uskoro početi upotrebljavati steviju za zaslađivanje hrane i pića. Ipak trebamo biti na oprezu i ne vjerovati da je sve što sadrži steviju zdrav proizvod. Ove kompanije će u svojim proizvodima uz steviju koristi i druge jeftinije zaslađivače i kemijske aditive, a na račun stevije ih reklamirati kao ”zdrave”.

Unatoč ekstremno slatkom okusu prirodnih spojeva glikozida u biljci steviji, ona ne izaziva karijes, ne podiže šećer u krvi i ne pridonosi debljanju. Stevija sadrži 0 kalorija, 0 grama ugljikohidrata s glikemijskim indeksom 0. Mogu je koristiti dijabetičari i u svakom je pogledu neškodljiva za organizam. Prema najnovijim istraživanjima smatra se da stevija:

  • pomaže u sprječavanju nastanka raka;
  • pomaže u liječenju bakterijskih bolesti probavnoga sustava;
  • pomaže u regulaciji prekomjerne tjelesne težine;
  • smanjuje povišenu razinu masnoća u krvi i visok krvni tlak;
  • snižava razinu šećera u krvi i ne utječe na inzulin, što je posebice važno za dijabetičare i osobe koje žele smršaviti;
  • smanjuje anemiju;
  • oporavlja organizam poslije terapije antibioticima te nakon gripe ili prehlade;
  • pomaže u zarastanju rana i zaustavljanju alergija na hranu;
  • usporava razvoj osteoporoze;
  • pomaže bržem izlječenju kod infekcija gljivicom candidom;
  • odlična je za detoksikaciju organizma;
  • sprečavanastanak karijesa i zubnog plaka;
  • regulira probavu;
  • jača imunitet.

Danas je stevija na tržištu dostupna u raznim oblicima: zeleni prah, bijeli prah, tabletice i tekućina.  Zeleni prah je osušeno (cijelo) lišće stevije koje je 30-40 puta slađe od šećera. Od ovog praha može se napraviti tekući koncentrat, tako da se 10 g praha u filter vrećici prelije 1 litrom kipuće vode i ostavi stajati 30 minuta. Ohlađeni tekući koncentrat čuva se u hladnjaku i koristi kao sredstvo za zaslađivanje. Bijeli prah je ekstrakt glikozida koji se nalaze u lišću stevije i koji biljci daju sladak okus. To su steviozidi i rebaudiozidi A i C koji su 200-400 puta slađi od šećera. 

Prema mojem mišljenju, ne bismo trebali koristiti steviju kao zamjenu za šećer za svakodnevnu upotrebu. Zapravo je najbolje odvići se od slatkog okusa jer slatki okus sam po sebi može pobuditi pretjeranu želju za još slatkog. Međutim, za specijalne prilike, proslave, blagdane i slično, naravno da se možemo i trebamo počastiti i napraviti neki lijepi kolač od zdravih prirodnih sastojaka kojeg ćemo zasladiti stevijom. Slatki okus je sredstvo za uživanje, ali ga ne smijemo zloupotrebljavati.


EDIT: Postoje i mješavine stevije sa drugim vrstama zaslađivača, npr. sa eritritolom. Eritritol je poliol, šećerni alkohol, koji se dobiva fermentacijom šećera. Ne razgrađuje se u tijelu pa ne podiže razinu šećera u krvi, niti izaziva izlučivanje inzulina. Studije kaže da se 90% eritritola izlučuje urinom. Izgleda kao šećer (kristal) i ima skoro isti okus kao šećer, pa je kao takav u novije vrijeme postao popularan kao zaslađivač. Međutim, moja je preporuka da ipak budemo na oprezu jer smatram da još nemamo potpuna saznanja o tome da li može imati neko štetno djelovanje. Dodati u neki kolač žlicu-dvije eritritola uz steviju kao glavni zaslađivač je prihvatljivo, ali upotrebiti ga u količinama od 100-200 grama kao zamjenu za šećer, ne preporučujem. Čista stevija, osim što je jako slatka, istovremno ostavlja i jedan pomalo gorkast okus, svojevrsni aftertaste. Zato je mješavina s eritritolom popularnija nego čista stevija. No, taj se rezidualni okus izvrsno maskira ako uz steviju upotrebimo nešto aromatično – malo meda, vaniliju, cimet, ribanu limunovu ili narančinu koricu, limunov sok ili rum.


nedjelja, 20. lipnja 2010.

Kokosove kuglice

Za specijalne prilike, ili kad jednostavno zelite sebe nagraditi necim superfinim. Mozda i za ponijeti sa sobom na feste da ne jedete tamo ponudjene kolace pune secera i margarina.

Sastojci za 40 kuglica:
  • 200 g maslaca
  • 60 g grozdjica
  • 70 g badema
  • 200 g kokosovog brasna
  • 4 jusne zlice kakaa u prahu 
  • 2-3 zlice kokosovog ulja 
  • 2 jusne zlice kuvane kave 

Postupak:
Bademe i grozdjice sitno nasjeckajte. Maslac neka je sobne temperature, a kava ohladjena. Pomijesajte sve sastojke ali jedan dio kokosovog brasna ostavite za valjanje kuglica. Zlicicom uzimate smjesu i vlaznim dlanovima oblikujete kuglice koje zatim uvaljate u kokosovo brasno. Spremite ih u zamrzivac i vadite prema potrebi. Ja ih volim jesti direktno iz leda jer uopce nisu tvrde kad su zamrznute, posto ne sadrze vodu. Jako su ukusne i jako site.

Za jos manje UH: umjesto grozdjica stavite na vrh noza stevije u prahu i malo vanilije. 


Pasteta od tunjevine


Evo da podijelim s vama recept za pastetu od tunjevine od moje sestre Maje. Pasteta je fantasticna a u kombinaciji s mojim dobrim jutarnjim kruhom predstavlja totalni gastronomski uzitak.

U mikser ili multipraktik stavite:
  • 1 iscijedjenu konzervu tunjevine od 125 g
  • 50 g ABC sira (1/2 manjeg pakovanja)
  • 1 zlica maslinovog ulja
  • 1/2 zlice majoneze
  • 1/2 zlicice senfa
  • 3 komada ociscenih fileta slane srdele ili incuna
  • papar
  • malo origana
  • malo bijelog luka u mrvicama
Miksajte do zeljene gustoce. U slast!


Gorka istina o šećeru


Šećer je ozbiljna droga koja izaziva ovisnost na isti način kao alkohol i heroin. Iako je šećer za sve ljude vrlo opasan, mnogi ga mogu povremeno konzumirati u umjerenim količinama bez tragičnih posljedica. No, kod osoba koje su razvile ovisnost o šećeru, radi se o vrlo ozbiljnom zdravstvenom problemu. Šećer utječe na osjetljivu kemiju mozga tako što ometa supstance koje nas smiruju i daju nam osjećaj zadovoljstva. Šećer i drugi brzi ugljikohidrati, kao i alkohol, smanjuju spontane osjećaje unutarnjeg zadovoljstva i umjesto toga stvaraju jaku, često kompulzivnu ovisnost koja traži stimulaciju izvana, u obliku šećera, hrane, ili drugog stimulansa.

Možemo povući paralelu između šećera i alkohola. Mnogi ljudi piju alkohol, ali nisu svi ovisnici. Većina povremeno popije čašu alkohola i nemaju s tim nikakvih problema, međutim ovisnik o alkoholu ne može uzeti samo jednu čašu, on nastavlja piti bez kontrole. Tako je i sa šećerom – mnogi mogu povremeno pojesti nešto slatko, jedan kolač, malo torte ili čokolade bez da ih to vuče na još. Međutim, ovisnik o šećeru ne može uzeti ”samo malo”, već gubi kontrolu i pojede cijelu čokoladu, cijelu vrećicu bombona, cijelo pakiranje keksa ili nečeg sličnog. Ovisnost znači gubitak kontrole nad konzumacijom i pojavu apstinencijske krize prilikom uzdržavanja. Droga, bilo da je u pitanju šećer, alkohol, cigarete, narkotici ili drugo, konzumira se u sve većoj mjeri zato što je opijatski sustav mozga poremećen i potrebne su sve veće količine za postizanje istog učinka. Konzumaciju ove droge prati nezadovoljstvo, kajanje, anksioznost i obećanje “nikad više”, ali potreba koja stalno nastaje, jača je od svega. Ovdje se ne radi o lošem karakteru, nego o promijenjenoj kemiji mozga. Ako djeci dok su mala često dajemo šećer, pripremamo u njihovom mozgu podlogu za razvoj drugih ovisnosti u odrasloj dobi zato što se radi o istom opijatskom sustavu. Šećer je vrlo ozbiljna droga koja može izazvati dugoročne štetne posljedice na naše zdravlje.

Šećer je otrov koji uništava tijelo na mnoge razne načine, a ipak nitko ne upozorava na njegovu štetnost. Na kutiji cigareta stoji natpis “pušenje ubija”, a šećer nam se bez upozorenja nudi na svakom koraku i prisutan je svuda. I što je najgore, ne nalazi se samo u kolačima, keksima i drugim slatkišima, već je skriven i tamo gdje ga uopće ne očekujemo, u tzv.“zdravim” namirnicama, kao što su voćni jogurti, pahuljice za doručak, sušeno voće, voćni sokovi i sl. Šećer se dodaje u kečap, majonezu, umake, dresinge, suhomesnate proizvode, začine. Šećer se krije u deklaracijama pojedinih proizvoda i pod imenom glukozno-fruktozni, škrobni ili kukuruzni sirup, što su jeftinije varijante šećera kojima prehrambena industrija puni svoje proizvode. Šećera ima i u tjestenini, krumpiru, kruhu i drugim škrobastim namirnicama bogatim ugljikohidratima, jer se škrob u tijelu pretvara u glukozu i u našem tijelu izaziva isti štetni učinak kao i obični šećer. Sanna Ehdin, neovisna znanstvenica s doktoratom iz imunologije, u svojoj knjizi 12 veckor till ett självläkande liv (Dvanaest tjedana do samoiscjeljenja) navodi koja štetna djelovanja ima šećer na naše zdravlje:

  • povećava krvni tlak;
  • doprinosi začepljenju žila i srčano-žilnim bolestima;
  • doprinosi povećanju masnoća u krvi;
  • stvara previsoku temperaturu pri sagorijevanju u stanicama i time oštećuje antioksidante i druge vitalne supstance;
  • povećava izlučivanje stresnih hormona adrenalina i noradrenalina;
  • smanjuje iskorištavanje kalcija i magnezija koji su smirujući minerali, a njihov nedostatak utječe na loš san;
  • kratkotrajno stimulira izlučivanje dopamina u mozgu što trenutno povećava oštrinu i koncentraciju u razmišljanju, ali dugoročno dovodi do smanjenja količine dopamina u mozgu;
  • dovodi do izlučivanja serotonina i endorfina, koji trenutno djeluju smirujuće i daju osjećaj zadovoljstva, ali njihova prekomjerna konzumacija dovodi do suprotnog učinka;
  • djeluje na opijatski sustav u mozgu, tj. na vlastite tjelesne supstance protiv bolova, ali prevelika upotreba dovodi do povećanja bolova u tijelu;
  • stvara nemir i neravnotežu među signalnim supstancama u mozgu na isti način kao morfij i nikotin;
  • doprinosi upalnim procesima i oslabljuje imunološki sistem organizma;
  • muškarci postaju umorni, iritirani i agresivni;
  • žene postaju potištene, depresivne i bezvoljne;
  • djeca postaju hiperaktivna, nemirna i razdražljiva.

Procjenjuje se da je jedna petina stanovništva zapadnih zemalja ovisna o šećeru. Oni koji vole slatkiše i slatku hranu, koji ih jedu puno i često, koji vole tjesteninu i proizvode od brašna i krumpira, te stalno misle na hranu, tijelo i težinu, vjerojatno se nalaze u ovom “dobrom” društvu. Ovisnost o šećeru dovodi do deprimiranosti iz koje se teško izlazi, jer je često povezana s vlastitim obećanjima i odlukama koje se krše. Ovo može biti i nasljedno, pa ako su roditelji bili ovisni o šećeru ili su imali druge probleme s ovisnošću (alkohol, droge), moguće je od njih naslijediti ovu sklonost prema ovisnosti.

Potreba za slatkim također je i stvar navike. Ono što tijelo dobiva, to tijelo i traži, a kad se odviknemo od slatkog okusa, tijelo ga više neće ni tražiti. Najučinkovitiji način za oslobađanje od ovisnosti o šećeru je radikalna promjena prehrane i izbacivanje svega što može poticati želju za slatkim ili općenito pretjeranu potrebu za jelom. Pri takvoj odluci može nam pomoći Zelena kura koju je osmislila Bitten Jonsson, specijalistica za bolesti ovisnosti (addiction) koja se zadnjih 18 godina posvetila ovisnosti o šećeru.

Zelena kura od nas traži da iz upotrebe izbacimo svu rafiniranu hranu i da prehranu utemeljimo na čistim namirnicama, u njihovom izvornom obliku, tj. na ribi, mesu, jajima, puno zelenog povrća, orašastim plodovima, maslacu, maslinovom i kokosovom ulju. Ovakva prehrana zadovoljava nutritivne potrebe našeg tijela, zaustavlja opsesivno razmišljanje o hrani i dovodi do stvaranja normalnog odnosa prema jelu: jedemo onda kad smo gladni i u količinama koje su tijelu dovoljne.

Čim se oslobodimo ovisnosti o šećeru, stabilizira se šećer u krvi, vraća nam se bolje raspoloženje i unutarnje zadovoljstvo, poboljšava se san, smanjuje rizik od dijabetesa i drugih bolesti, gubi se višak kilograma, smanjuje rizik od gljivičnih infekcija i osteoporoze, smanjuju se prehlade i infekcije, imamo više energije i poboljšava nam se samopoštovanje. Možda ovo zadnje zvuči čudno, ali kad jedemo slatko, postajemo slabiji. Kao i droge, šećer nas razjeda i stvara prazninu iznutra, sprečava nas da se osjećamo potpunima, za razliku od čistih prirodnih namirnica koje osnažuju tijelo te donose bistrinu uma i unutarnje zadovoljstvo duha.


subota, 12. lipnja 2010.

Znanost u službi industrije

Svi koji vjeruju da je medicinska znanost neovisna djelatnost u službi čovječanstva, s ciljem da iskorijeni uzroke i pronađe najbolje metode sprječavanja i liječenja bolesti, potpuno su u krivu. I medicinska znanost, kao i sve druge, razvija se braneći svoje dogme i teze. Kako sve to funkcionira u praksi, razotkrivaju u svojim knjigama liječnici, znanstvenici, bivši zaposlenici farmaceutske industrije te bivši glavni urednici uglednih medicinskih časopisa.[1] 

Cijela moderna medicina orijentirana je na traženje simptoma bolesti, a ne na otkrivanje njenih uzroka. Po istom principu proizvode se i lijekovi, kojima se samo tretiraju simptomi, ali ne i uzroci bolesti koji i dalje ostaju neotkriveni. To potvrđuje činjenica da usprkos ogromnoj proizvodnji i potrošnji lijekova, ljudi ipak nisu zdraviji. 

Jedan medicinski eksperiment koji uključuje tisuće sudionika, košta stotine milijuna dolara i samo je farmaceutska industrija, koju Amerikanci zovu BigPharma, zainteresirana za takve eksperimente, jer ima sredstva za njihovo provođenje. Zarada od jednog preparata namijenjenog zdravim ljudima koji će ga dnevno uzimati do kraja svog života, ogromna je. Na listi 500 najprofitabilnijih tvrtki u svijetu, objavljenoj u financijskom časopisu Fortunes 2002., ukupna zarada deset farmaceutskih kompanija bila je veća od ukupne zarade svih ostalih kompanije. Iste je godine zbroj vrijednosti lijekova prodanih na recept, procijenjen na 400 milijardi dolara. 

Osim što plaća istraživanja, farmaceutska industrija priprema i strukturira izvođenje eksperimenata, odlučuje da li će se rezultati objaviti, na koji način i u kojem znanstvenom časopisu. U velikom broju slučajeva odgovorna je i za pisanje znanstvenih izvještaja eksperimenata. Kad se jedan znanstveni članak ili izvještaj znanstvenog istraživanja objavi u nekom od mnogih svjetskih medicinskih časopisa, smatra se pouzdanim izvorom činjenica. Nažalost, ovo je daleko od istine. Mnogi medicinski časopisi puni su članaka koje za njih afirmativno pišu plaćene PR agencije i njihovi lažni autori (ghostwriters). Ti se tekstovi kasnije samo daju na potpis izabranim znanstvenicima koje farmaceutska industrija plaća i sponzorira na razne načine, čak i tako da ih nagrađuje svojim dionicama. Isto je i s utjecajnim univerzitetima (npr. Harvard je sponzoriran od desetak medicinskih tvrtki), kao i liječnicima opće prakse koji svojim pacijentima propisuju “odabrane” lijekove ili ih nagovaraju da sudjeluju u medicinskim eksperimentima. 

U Americi je farmaceutska industrija svoje veze proširila i na zakonodavstvo pa u upravama velikih kompanija, kao predsjednici, potpredsjednici, glasnogovornici ili članovi uprave, sjede ministri obrane, šefovi financija i bivši predsjednici. Na kraju, barem oni koji donose službene smjernice za sprječavanje bolesti stanovništva, trebali bi biti neovisni liječnici i znanstvenici, ali i njih kontrolira farmacija. 

Ovakve jake veze i moćne organizacije ne bi bile ni potrebne kad bi farmaceutska industrija radila ono što treba, međutim, čini se da je njihov jedini motiv zarada pa beskrupulozno na tržište plasiraju nedovoljno ispitane lijekove i pri tome ih uopće ne brine činjenica da mnogi od tih lijekova uzrokuju ozbiljne, čak i smrtonosne, nuspojave. 

Jedan od mnogih primjera je tableta protiv bolova rofecoxib američke farmaceutske tvrtke Merck, koja se nalazila u slobodnoj prodaji punih pet godina. Američka služba za hranu i lijekove FDA procijenila je da je u tom periodu ovaj lijek uzrokovao više od 100 000 srčanih infarkta u Americi, od čega je jedna trećina bila smrtonosna. Kasnije je bilo dokazno da su u Mercku bili svjesni tog problema pune četiri godine ranije. Većinu članaka o ovom lijeku pisali su Merckovi ghostwritersi, a poznatim znanstvenicima samo su ih nosili na potpis.[2] 

Čak i egzistencija većine medicinskih časopisa ovisi o farmaceutskoj industriji. Članci koji se u njima objavljuju, uglavnom govore o pozitivnim efektima nekog lijeka i koriste se kao reklama liječnicima, pa se za te potrebe tiskaju u gigantskom broju primjeraka. Odbije li redakcija takav članak, igra se s višemilijunskim gubitkom od neprodane tiraže časopisa, koji ionako većinu prihoda ostvaruju od reklama farmaceutske branše. Usude li se objaviti neki suviše kritičan članak protiv industrije ili nekih lijekova, time čak riskiraju i buduću egzistenciju. 


[1] Angell, Marcia (2004.), Ravnskov, Uffe (2010.), Smith, Richard (2006.), Virapen, John (2008.),
[2] Ravnskov, Uffe (2010) 

Pročitajte: Nuspojava: smrt (Ispovijedi farmaceutskog insidera)


    srijeda, 9. lipnja 2010.

    O čovjeku, medvjedu i sumo borcima


    Mehanizam debljanja uz pomoć ugljikohidrata i inzulina zapravo je način da se energija iz hrane pohrani za kasniju upotrebu. Ovo je bio vrlo važan mehanizam preživljavanja u davnim vremenima kad hrane nije bilo u izobilju. Nekada su ljudi samo u ljeto i jesen imali pristup ugljikohidratima, jer zimi pod snijegom i ledom nije bilo biljne hrane. Jedući razno šumsko voće i druge plodove, spremali su masne rezerve od kojih bi preživjeli zimu kad je hrane bilo manje. Isti mehanizam prisutan je kod sisavaca koji zapadaju u stanje zimskog sna. I medvjed također, prije nego ode u brlog gdje će provesti zimu, jede velike količine šumskog voća (šećera) kako bi nataložio masne rezerve od kojih će preživjeti zimu. 

    Međutim u ovim modernim vremenima, izgleda da to ljeto vječno traje a zima nikad ne dolazi, jer stalno jedemo hranu bogatu ugljikohidratima, pa se masne zalihe stalno stvaraju a nemaju priliku da se istroše.

    Ljudi su u stanju nataložiti čak i stotine kilograma masnoće na svom tijelu, a to najbolje znaju sumo borci, zahvaljujući 1 400 godina dugoj tradiciji i iskustvu. Da bi postigli težinu od 150 do 250 kilograma, sumo hrvači dnevno jedu 3 kilograma riže, 100 grama masnoće i 100 – 300 grama proteina, dakle ogromne količine ugljikohidrata, vrlo malo masnoće s dovoljnom količinom proteina za održavanje mišićne mase. Baš kako nama savjetuju stručnjaci! 

    No, nemojte misliti da je debljina jedini znak nepodnošenja te velike količine ugljikohidrata u modernoj prehrani. Čak i ljudi normalne tjelesne težine vrlo često imaju metaboličke poremećaje, kao visok tlak i poremećene masnoće u krvi, što može dovesti do srčano-žilnih oboljenja. Masne naslage oko organa koje vidimo kao izražen trbuh, tipično kod muškaraca, opasnije su nego potkožni sloj masnoće tipičan kod žena. Sve više ljudi ima masnu jetru (Nonalcoholic Fatty Liver Disease) koju onda prema preporukama liječnika bezuspješno liječe nemasnom prehranom, iako se u znanstvenim krugovima dobro zna da masnu jetru uzrokuje prekomjeran unos ugljikohidrata. Dakle, prekomjeran unos ugljikohidrata štetan je za svakoga, samo što se to kod onih malo debljih vidi u obliku sala izvana, a kod drugih se vidi samo iznutra. 

    Pročitajte: Kako nas "zdrava" i "uravnotežena" prehrana dovodi do debljine

    petak, 4. lipnja 2010.

    LCHF: Prije i poslije



    Anna Jacobsson smrsavila je 60 kilograma, sa 137 na 77. Anna kaze: "Uz LCHF prehranu sam nakon mnogo godina ostvarila normalan i opusten odnos prema hrani i to je kao utopija koja je postala stvarnost."

    O svojim iskustvima Anna pise u svom blogu, a izdala je i dvije knjige "Put od 137 kilograma" i "Iz moje kuhinje" sa mnostvom inspirirajucih recepata LCHF kuhinje.

    Na prvoj slici je imala 117 kg, 20 manje nego na pocetku jer sliku u "punoj" tezini nema.



    četvrtak, 3. lipnja 2010.

    Ideje za LCHF dorucak


    • Jaja na sto nacina: kuhana, pecena, omlet sa sampinjonima i povrcem...  salate od jaja i povrca sa avokadom, kozicama, tunjevinom...
    • Volite musli? pripremite LCHF musli-mjesavinu: nasjeckajte bademe, ljesnjake, orahe i/ili razne sjemenke, koje mozete zapeci u pecnici 10-tak minuta na najnizoj temperaturi.  Pomijesajte sve sastojke i spremite u staklenu posudu. Jedite za dorucak sa kiselim vrhnjem i domacim kefirom. Pospite cimetom.
    • Sumsko voce sa kiselim vrhnjem, mileramom, tucenim slatkim vrhnjem, mladim sirom, marcarpone sirom ili sl.
    • LCHF kruh ili pecivo sa maslacem, kajmakom ili nekim dobrim sirom, nesto povrca.
    • Suho meso, ako imate domace bez kemikalija: prsut, slanina, kobasice, cvarci, nesto povrca.
    • Odlican dorucak mogu biti bilo kakvi ostaci od jucerasnjeg rucka ili vecere, mozda komadici mesa ili piletine sa domacom majonezom i nesto povrca.
    • Ili ako niste gladni - preskocite dorucak. Zlatno pravilo LCHF: Jedi kad si gladan, jedi dok se ne zasitis, ali se nemoj prejesti. Slusaj svoje tijelo.


    Oopsie kruh

    Sastojci:

    3 jaja
    100 grama krem sira (Philadelphia ili ABC)
    malo soli
    1 g praska za pecivo

    Postupak:
    Zagrijte pecnicu na 150 stupnjeva.
    Podijelite bjelanjke i zumanjke. Napravite cvrsti snijeg od bjelanjka i malo soli. Posebno istucite zumanjke sa Philadelphia sirom i praskom za pecivo. Pazljivo stavljajte malo po malo smjese od zumanjka i sira u snijeg od bjelanjka i polako mijesajte zlicom (da bi zadrzali zrak u smjesi). Uzimajte zlicom smjesu i stavljajte na namasceni pleh, otprilike bude 6 komada. Pecite na 150 stupnjeva 25 minuta.

    Ovaj kruh mozete jesti

    sa maslacem ili maslacem od kikirikija
    kao mini tortu sa nasjeckanim jagodama i tucenim vrhnjem (bez secera)
    kao kruh za hamburger sa mesnom pljeskavicom i salatom
    kao podloga za pizzu
    ili kako god vam padne na pamet…

    Omega 3, omega 6 i eikosanoidi

    Omega 3 i omega 6 su višestruko nezasićene masne kiseline od kojih su neke podvrste esencijalne za zdravlje. To znači da su neophodne za određene funkcije u tijelu, ali ih tijelo ne može proizvesti samo, pa ih zato moramo unositi hranom. Pri tome je presudan njihov pravilan omjerNaime, omega 3 i omega 6 upravljaju hormonalnim sustavom eikosanoida, koji opet upravlja cijelim metabolizmom, jer nadzire, izravno ili neizravno, inzulin i druge endokrine hormone (glukagon, kortizol, adrenalin i druge) te njihovim posredovanjem i sve vitalne tjelesne sustave, tj. biokemijske procese u tim sustavima. 

    Eikosanoidi su podijeljeni u dvije grupe, tzv. ”dobre” i ”loše”. EPA (eikosapentaenska kiselina), masna kiselina iz obitelji omega 3, upravlja grupom dobrih eikosanoida, dok AA (arahidonska kiselina) iz obitelji omega 6, upravlja lošim eikosanoidima. Oni imaju suprotno djelovanje, pa dobri eikosanoidi djeluju protuupalno i rastvaraju krvne ugruške, dok loši izazivaju upale i zgrušavanje krvi, što je normalno i potrebno radi zaštite od ozljeda, ali je bitno da obje grupe djeluju u ravnoteži. Međutim, problem nastaje kad loši eikosanoidi prevladaju nad dobrima, jer tada se normalni upalni procesi pretvaraju u kronične upale i dovode do srčano-žilnih i drugih kroničnih bolesti. To se događa kad kroz prehranu unosimo više omege 6 nego omege 3. One konkuriraju istim metaboličkim putevima, jer koriste isti enzim delta-6-dehidrogenazu, pa tako pretjerani unos omege 6 dovodi do nedostatka omege 3 i dobrih eikosanoida. 

    AA, iz obitelji omega 6, koja upravlja lošim eikosanoidima, nastaje iz LA (linolne kiseline) koja prevladava u biljnim uljima, margarinu, žitaricama, orašastim proizvodima i sjemenkama. EPA, iz obitelji omega 3, koja upravlja dobrim eikosanoidima, potrebna je i za proizvodnju DHA (dokosapentaenske kiseline) koja izgrađuje stanične membrane mozga i nervnog sistema. EPA i DHA nalaze se samo u hrani životinjskog porijekla i to u plavoj ribi, mesu pašnih životinja i jajima slobodnih kokoši. EPA se teoretski može dobiti iz svog biljnog “predstadija” ALA (alfalinolenska kiselina), kojom su npr. bogate lanene sjemenke, ali u praksi je ta pretvorba vrlo ograničena. Dakle, omegu 3 dobivamo iz životinjskih masnoća, a omegu 6 iz biljnih masnoća. 

    U prošlosti, dok su ljudi jeli pravu izvornu hranu, dobivali su dovoljno EPA i DHA iz ribe, mesa pašnih životinja i jaja slobodnih kokoši, a omjer omege 6 i omege 3 bio je pravilan, 1:1, dakle dobivali su jednaku količinu jedne i druge. No, u drugoj polovici 20. stoljeća značajno se povećala konzumacija biljnih ulja, margarina i žitarica pa je taj omjer danas 20:1, tj. hranom se unosi dvadeset puta više omege 6, nego omege 3. I upravo ova neravnoteža djeluje inflamatorno, odnosno izaziva upale. 

    Dakle, omega 6 i omega 3, preko loših i dobrih eikosanoida, imaju suprotne funkcije. Omega 6 preko loših eikosanoida potiče upalne procese i zgrušavanje krvi. To su normalni tjelesni procesi, ali postaju štetni kad se pretvore u kronične. Omega 3 preko dobrih eikosanoida zaustavlja upalne procese i rastvara krvne ugruške. Nedostatak omege 3 u konvencionalnim namirnicama te pretjerani unos omege 6 iz žitarica i biljnih ulja, dovodi do prevladavanja loših eikosanoida i stvaranja kroničnih upalnih procesa koji su uzročnik upalnih bolesti. Kronične upale na arterijama dovode do začepljena žila i srčano-žilnih bolesti. 

    Pravilan omjer između omege 3 i omege 6 nije važan samo za zdravo srce i žile, nego i za općenito tjelesno i psihičko zdravlje i imunitet. Čak je važan i za postizanje i održavanje normalne tjelesne težine, jer smanjuje signale u tijelu koji stvaraju masne zalihe, a poboljšava i osjetljivost prema inzulinu čime se smanjuje rizik od dijabetesa. 

    Hormoni inzulin i glukagon usko su povezani s djelovanjem eikosanoida. Inzulin potiče loše eikosanoide tako što pomaže da se iz LA stvara AA, dok glukagon potiče dobre eikosanoide i stimulira proizvodnju EPA iz njenog predstadija ALA. No glukagon jedino može djelovati u odsustvu inzulina, jer su to dva hormona sa suprotnim djelovanjem. To znači da glukagon ne može djelovati ako se prehranom unosi previše šećera i škroba koji potiču izlučivanje inzulina. 

    Šećer i škrob također imaju svoju ulogu u stvaranju upalnih procesa. Suvišne molekule šećera vežu se za različite proteine koji onda oštećuju stijenke krvnih žila. Ovo opetovano oštećenje na stijenkama pokreće upalni proces i predstavlja početak stvaranja naslaga na žilama. Zbog viška omege 6 upala postaje kronična i krv se počinje zgrušavati, pa tako nastaje ugrušak koji dovodi do začepljenja žila. 

    Nesrazmjer između omege 6 i omege 3 (pretjerani unos omege 6 i nedostatak omege 3) uz prekomjerni unos šećera i škroba, predstavlja jedan od najvećih problema moderne prehrane. Postoji samo jedan način za suzbijanje kroničnih bolesti prouzrokovanih upalnim stanjima, a to je povratak izvornoj prehrani kojom, osim što smanjujemo unos šećera i škroba, dovodimo u ravnotežu unos omege 6 i omege 3. Prelaskom na Paleo LCHF prehranu smanjujemo unos omege 6 kroz smanjenu konzumaciju žitarica, margarina i biljnih ulja, a istovremeno povećavamo unos omege 3 putem ribe, mesa pašnih životinja i jaja slobodnih kokoši. Na taj način LCHF prehrana uspostavlja ravnotežu između eikosanoida čime se usklađuju i drugi hormonalni mehanizmi u tijelu. Osim toga, zbog smanjenog unosa šećera i škroba, ne dolazi do vezivanja šećera na proteine koji oštećuju krvne žile, a nizak inzulin omogućava djelovanje glukagona, koji potiče proizvodnju EPA i DHA kao i dobre eikosanoide, što sve djeluje protuupalno. 

    Omega 3 neizmjerno je važna i za ljudski mozak, koji je s obzirom na ostale parametre, ogroman u usporedbi s mozgom životinja. Možda zato što se kod čovjeka ovaj organ sastoji od 60% masnoće, od čega 10% omege 6 i 10% omege 3, i to EPA i DHA. Mozak se najintenzivnije razvija u trećem tromjesečju trudnoće i u prvih 18 mjeseci djetetova života. Pokazalo se da djeca koja boluju od ADHD, DAMP sindroma, disleksije[1] i sličnih poremećaja, u mozgu imaju nedostatak omege 3. Zato je od velike važnosti da upravo trudnice i dojilje unose dovoljno omega 3 masnoće iz ribe, ulja riblje jetre i prirodnog mesa i jaja te da izbjegavaju margarine, biljna ulja i hranu od brašna. Ovakav način prehrane koristan je i za sve ostale koji žele očuvati zdravlje. 

    Osobe s atopijskim ekcemom ili alergijama također imaju premalo omege 3 u odnosu na omegu 6. Nekada su djeca dobivala riblje ulje bogato omegom 3, sjećam se da sam ga i ja kao dijete uzimala u obliku malih crvenih kuglica. Ne znam zašto je ovo izašlo iz prakse, no ako u prehrani nije zastupljeno dovoljno ribe, posebice plave i to nekoliko puta tjedno, tada bi roditelji trebali svojoj djeci davati ulje jetre bakalara, kao npr. Green Pasture koje je dobiveno hladnim postupkom (nije rafinirano). 


    [1] ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) deficit pažnje s hiperaktivnošću; DAMP (Deficits in Attention, Motor Control and Perception) nedostatak pažnje, motoričke kontrole i percepcije; disleksija: poremećaj u učenju, prvenstveno čitanju.



    utorak, 1. lipnja 2010.

    LCHF i voće No.1

    Mnogi se zabrinjavaju da li će im na LCHF prehrani nedostajati vitamina i minerala zbog ograničavanja voća u prehrani. Voće nije zabranjeno ali ga je potrebno ograničiti zbog visokog sadržaja šećera. Prema LCHF prehrani preporučuje se šumsko bobičasto voće kao što su borovnice, maline, kupine, ribiz i jagode, zbog niskog sadržaja šećera. Također se slobodno koristi limun, a oni koji nisu previše osjetljivi na ugljikohidrate jedu umjereno i ostale vrste voća. Kako je već rečeno, izbor namirnica potrebno je prilagoditi sebi i svojim ciljevima. Kad odredite koju količinu ugljikohidrata možete unositi, a da kilogrami ipak idu dolje, onda slobodno tu možete uklopiti i neku voćku. No, budite na oprezu ako primjetite da ste brzo nakon konzumacije voća gladni. To znači da vam šećer iz voća izaziva nagle skokove i padove šećera u krvi, a to je upravo ono što na LCHF prehrani izbjegavamo. 

    Kad je riječ o unosu vitamina i minerala, treba znati da sve što nalazimo u voću, dobivamo još u većim količinama iz povrća – kako vitamine i minerale, tako i vlakna i fitonutrijente. Razlika je jedino što povrće sadrži puno manje šećera. Zapravo, prema LCHF-u se jede puno više povrća nego na standardnoj prehrani. Ono što u standardnoj prehrani predstavlja volumen obroka (krumpir, riža, tjestenina ili kruh) to je u LCHF prehrani povrće. Mnogi su upravo na LCHF prehrani otkrili vrste povrća za koje ranije nisu ni znali da postoje, kao i nove zanimljive načine pripreme povrća. 

    Nemojmo zaboraviti da iz nutritivno bogatih namirnica kao što su meso, riba, jaja i iznutrice, dobivamo sve vitamine i minerale osim vitamina C, kojeg opet dobivamo u izobilju iz povrća, limuna i šumskog voća. Važno je napomenuti da se potreba za vitaminom C smanjuje kad jedemo manje šećera i obrnuto: povećava se kad jedemo više šećera (ugljikohidrata) zato što ugljikohidrati i C vitamin konkuriraju na istim metaboličkim putovima u tijelu. Posebno je važno što na LCHF prehrani dobivamo vitamine topive u mastima A, D i K2 kojih nema u biljnoj hrani, a koji su važni katalizatori o kojima ovisi asimilacija svih drugih hranjivih tvari: proteina, minerala i vitamina. 

    Uz LCHF prehranu nije potrebno uzimati multivitaminske pripravke, osim vitamina D u zimskom periodu kad nema sunca, i to najbolje u obliku ulja jetre bakalara. Iz njega ćemo dobiti i omege-3 što je posebno važno za osobe koje ne jedu često plavu ribu, gdje se pod pojmom “često” misli na svaki drugi dan. Najbolji dodatak prehrani koji sadrži i D vitamin i omegu-3 je fermentirano ulje jetre bakalara, npr. Green Pasture. 

    Zaključimo – LCHF i voće? Da, ali ako osjetite da vam smeta u postizanju vašeg cilja, ograničite njegov unos ili ga izbacite na neko vrijeme i pri tome se ne zabrinjavajte zbog vitamina. S LCHF prehranom sigurno ih dobivate više, nego osobe koje jedu “normalno”. 


    Pročitajte: Voće i LCHF No.2





    Ako smatrate da su informacije koje ste ovdje dobili za vas vrijedne i ako želite podržati moj volonterski rad na ovom blogu, možete to učiniti novčanim darom.

    Copyright © 2010-2014 Anita Šupe. Podijelite sadržaj s ovih stranica ali navedite izvor i ime autora.

    Informacije sadržane na ovom blogu imaju svrhu općeg informiranja i nisu namijenjene kao medicinski savjet niti kao zamjena za savjet vašeg liječnika.