Zašto nam trebaju enzimi

Enzimi su kompleksni proteini koji djeluju kao katalizatori u skoro svim biokemijskim procesima koji se odvijaju u ljudskom tijelu. Njihova aktivnost ovisi o prisutnosti adekvatnih vitamina i minerala, posebice magnezija. Mnogi enzimi pripajaju pojedinacne molekule elemenata u tragovima, kao sto su mangan, kopar, zeljezo ili cink, bez kojih ti enzimi ne mogu funkcionirati. 30-tih godina proslog stoljeca, kad su enzimi prvi put zadobili paznju biokemicara, identificirano je oko 80, a do danas otkriveno preko 5000 enzima.

Enzimi se dijele u tri velike grupe: najveci su metabolicki enzimi koji djeluju u svim tjelesnim procesima ukljucujuci disanje, govor, kretanje, razmisljanje, ponasanje i odrzavanje imunoloskog sistema. Neki od ovih enzima djeluju tako da neutraliziraju otrovne supstance i kancerogene, kao sto su razni zagadjivaci, DDT i duhanski dim, mijenjajuci ih u manje toksicne forme koje tijelo onda moze eliminirati. Druga kategorija su probavni enzimi, kojih ima oko 22. Vecina ovih enzima se proizvodi u gusteraci odakle se izlucuju u dvanaesterac (gornji dio tankog crijeva) gdje razgradjuju djelomicno probavljenu hranu koja dolazi iz zeluca.

Enzimi na koje mi trebamo misliti kada planiramo svoju prehranu su treca kategorija enzima: prehrambeni enzimi. Oni su u velikim kolicinama prisutni u sirovim namirnicama i zapocinju proces probave u ustima i zelucu. Prehrambeni enzimi ukljucuju proteaze za probavu proteina, lipaze za probavu masnoca i amilaze za probavu ugljikohidrata. Amilaze iz sline pridonose razgradnji ugljikohidrata vec dok se zvacu i svi enzimi koji se nalaze u namirnicama nastavljaju ovaj proces u zelucu. Stomacne zlijezde izlucuju zelucanu kiselinu i pepsinogen koji zapocinju razgradnju proteina kao i unutarnji faktor potreban za absorpciju vitamina B12. Veci broj enzima potrebnih za potpunu probavu hrane izlucuju se tek u tankom crijevu. Medjutim, dok je hrana jos uvijek u zelucu, enzimi prisutni u namirnicama koje smo jeli mogu uciniti dio posla vec i prije nego li ova poluprobavljena masa stigne u tanko crijevo.

Enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomazu proces probave i smanjuju potrebu tijela da proizvodi prehrambene enzime. Svi enzimi se deaktiviraju na temperaturi od 48 stupnjeva celzijusa kod kuhanja te na temperaturi od 65 stupnjeva celzijusa u suhom stanju. Priroda je to tako "dizajnirala" da hranu i pice do 48 stupnjeva celzijusa mozemo dodirnuti bez problema, dok cemo se na tekucinu od 49 stupnjeva celzijuza opeci. Na taj nacin imamo ugradjeni mehanizam kojim mozemo odrediti da li hrana koju konzumiramo jos uvijek sadrzi aktivne enzime.

Prehrana koja se bazira uglavnom na kuhanoj hrani predstavlja ozbiljno opterecenje za gusteracu, smanjujuci njezine rezerve. Stimulira li se gusteraca neprestano kako bi proizvodila enzime koji bi trebali biti u hrani, rezultat ce biti inhibirana funkcija gusterace. Ljudi koji jedu hranu siromasnu enzimima koja se uglavnom sastoji od kuhanih namirnica, iskoristavaju ogromnu kolicinu svog enzimskog potencijala na izlucivanje enzima iz gusterace i ostalih probavnih organa. Pokojni doktor Edward Howell, koji je prokrcio put na podrucju istrazivanja enzima, smatrao je da ovo preopterecenje probavnih organa dovodi do skracenja zivotnog vijeka, bolesti te smanjene otpornosti organizma na razne tipove stresa. Naglasavao je kako i ljudi i zivotinje cija se prehrana vecinom sastoji od kuhane hrane, narocito zitarica, imaju povecanu gusteracu, dok im se druge zlijezde i organi, posebice mozak, zapravo smanjuju.

Dr. Howell formulirao je ovaj Enzimski Nutricionisticki Aksiom: Duljina zivota je obrnuto proporcionalna mjeri iscrpljenosti enzimskog potencijala organizma. Povecano uzimanje prehrambenih enzima promice smanjenje mjere iscrpljenosti enzimskog potencijala.

Istrazivanja tradicionalnih kultura pokazala su da su narodi sirom svijeta ukljucivali sirove, enzimima bogate namirnice u svoju prehranu – ne samo povrce vec i sirove zivotinjske proteine i masnoce u obliku mlijecnih proizvoda od  sirovog mlijeka, sirovu ribu, zumanjke i iznutrice zivotinja. Takodjer su tradicionalno konzumirali kultivirane ili fermentirane namirnice, ciji sadrzaj enzima se jos vise obogacuje fermentacijom. Na primjer prehrana Eskima sadrzavala je velike kolicine sirove ribe koja je prosla proces ”predprobavljanja” i kao takva pridonosila njihovoj izdrzljivosti. Kultiviranje mlijecnih proizvoda kod skoro svih predindustrijskih kultura, obogacivalo je sadrzaj enzima u mlijeku, vrhnju, maslacu i siru. Etnicke grupe koje se konzumirale velike kolicine kuhane hrane cesto su ukljucivale u prehranu fermentirane namirnice kao sto su kiseli kupus i drugo ukiseljeno povrce. Kultivirani sojini proizvodi u Aziji kao natto i miso takodjer su dobar izvor enzima jedu li se bez zagrijavanja. No, cak i nakon zagrijavanja, fermentirana hrana se lakse absorbira jer je vec predprobavljena uz pomoc enzima. Slicno tome, kuhano meso koje je prethodno stajalo, primjerice u marinadi, predstavlja manji napor za probavni mehanizam zbog djelomicne predprobavljenosti.

Zitarice, orasasti proizvodi, mahunarke i sjemenje bogati su enzimima, kao i ostalim nutrijentima, ali sadrze i inhibitore enzima. Ukoliko se ovi inhibitori ne deaktiviraju, oni predstavljaju veliki napor za probavni sistem. Klijanje, natapanje u toploj kiselkastoj vodi, kiselo kvasanje, kultiviranje i fermentacija – svi procesi koristeni u tradicionalnim kulturama – deaktiviraju inhibitore enzima cime hranjive tvari u zitaricama, orasastim plodovima i sjemenju postaju lakse dostupne.

Vecina voca i povrca ne sadrzi velike kolicine enzima, s izuzetkom biljnih namirnica cuvenih po svom visokom sadrzaju kao sto je djevicansko maslinovo ulje i druga nerafinirana ulja, sirovi med, grozdje, smokve i mnoge vrste tropskog voca kao avokado, datulje, banane, papaja, ananas, kivi i mango.

Koliko god je vazno ukljuciti mnostvo sirovih namirnica u nasu prehranu, moramo povesti racuna da se nijedan tradicionalni nacin prehrane ne bazira samo na sirovoj hrani. Odredjeni nutrijenti postaju lakse dostupni za apsorpciju upravo kuhanjem i kuhanje takodjer neutralizira mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. U principu, zitarice, mahunarke i odredjene vrste povrca se trebaju kuhati. Namirnice zivotinjskog porijekla trebalo bi konzumirati i sirove i kuhane.

*kuhanje = sve vrste toplinske obrade namirnica

*sirova hrana = hrana koja nije toplinski obradjena ali moze biti obradjena na druge nacine. npr slana - fermentirana srdela je sirova hrana

Howell, Edward, MD, Food Enzymes for Health and Longevity, 1980, Omangod Press, Woodstock Valley, CT
Howell, Edward, MD, Enzyme Nutrition, 1985, Avery Publishing Group, Wayne, NJ
Price, Weston, DDS, Nutrition and Physical Degeneration, 1945, Price-Pottenger Nutrition Foundation, San Diego, CA
Fallon, Sally & Enig, Mary, PhD, Nourishing Traditions, 1999, NewTrends Publishing, Inc., Washington

Kruh sa grozdjicama i ljesnjacima

Sastojci:

3 salice cjelovitog pirovog brasna (spelt)

2 salice jogurta

3 jaja

1 cajna zlicica morske soli

2 jusne zlice meda

2 cajne zlicice praska za pecivo

60 g otopljenog maslaca

100 g grozdjica

saka nasjeckanih ljesnjaka

2 jusne zlice samljevenih lanenih sjemenki

1 cajna zlicica vanilin secera

limunova korica

kardamom

cimet

Postupak:

Navecer pomijesajte brasno i jogurt i ostavite da stoji 12-24 sata. Dodajte lagano stucena jaja i ostale sastojke. Izlijte tijesto u kalup za kruh oblozen papirom za pecenje i pecite kruh na 175 stupnjeva oko sat i pol, ili dok ne vidite da je gotov (cackalica treba biti suha kad je ubodete u tijesto - mozda suvisna napomena - ali nije svatko iskusan u kuhinji :))

Sacekajte da se ohladi, narezite i dajte djeci da uzivaju u ovom ukusnom i zdravo pripremljenom kruhu. Mozete ga namazati maslacem ili ga jesti samo tako.

Kako nas "zdrava” i ”uravnotežena” prehrana dovodi do debljine

Prema službenim prehrambenim smjernicama zdrava i uravnotežena prehrana treba se sastojati 55-60% od kalorija iz ugljikohidrata (iz kruha, krumpira, žitarica, tjestenine, riže te voća i povrća). Osobama s prekomjernom tjelesnom težinom savjetuje se da izbjegavaju masnoću, šećer i slatkiše, te da jedu cjelovite žitarice, razne pahuljice, zobene kašice, crni kruh, krumpir, rižu, integralnu tjesteninu, povrće, voće te nešto nemasnih sireva i krtog mesa. Međutim, stručnjaci koji ovo savjetuju trebali bi znati slijedeće: bez obzira odakle ugljikohidrati dolaze, da li iz šećera, slatkiša, bijelog kruha i krumpira ili iz integralne tjestenine, crnog kruha, pahuljica i voća – oni u tijelu postižu potpuno isti učinak kao šećer, zato jer nisu ništa drugo nego najobičniji šećer! 

Da vidimo što je uopće šećer? Onaj “loši” bijeli kristalni šećer, kojeg stavljamo u kolače, naziva se saharoza i po sastavu je disaharid, što znači da se sastoji od dvije osnovne molekule šećera: jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze. Osim glukoze i fruktoze, postoji još i galaktoza, i to su tri osnovne molekule šećera, tj. monosaharidi od kojih se sastoje svi ugljikohidrati koje dobivamo iz hrane. Mliječni šećer laktoza također je disaharid koji se sastoji od jedne molekule glukoze i jedne molekule galaktoze. Disaharidi se razgrađuju već u ustima i zato od njih odmah osjećamo sladak okus. 

Žitarice i svi proizvodi od brašna žitarica (bez obzira jesu li integralne ili ne), kao i krumpir, sastoje se najvećim dijelom od škroba. Škrob je polisaharid što znači da se sastoji od dugih razgranatih lanaca osnovnih molekula, pogodite čega – pa naravno glukoze. Iste one glukoze od koje se sastoji i šećer. Razlika je ta što se polisaharidi ne razgrađuju istom brzinom kao gore spomenuti jednostavniji šećeri, zato i ne osjećamo odmah isti sladak okus u ustima, međutim, ne prođe mnogo minuta dok se i oni u probavnom sistemu ne razgrade na glukozu. 

I što se sad događa s glukozom, iz svih tih ”zdravih” žitarica i krumpira? Ona se, kao i glukoza iz običnog šećera, iz probavnog trakta brzo apsorbira u krvotok, nakon čega je zovemo “šećer u krvi”. Kako je već rečeno, povišen šećer u krvi dovodi do izlučivanja inzulina, kojeg trebamo da “potjera” tu glukozu u stanice gdje će biti iskorištena za energiju. Jedan mali dio glukoze se pohranjuje u mišićima i jetri u obliku glikogena, da bude gorivo tijelu slijedećih nekoliko sati. Međutim, kako jedemo puno više šećera i škroba nego što nam treba za popunjavanje glikogenskih rezervi, tako inzulin sav višak pretvara u masne zalihe. Ako ne bismo toliko puno i često jeli ugljikohidrate (ili ako bismo trčali maraton svaki dan), tijelo bi stiglo iskoristiti te masne zalihe kao energiju, međutim kako stalno unosimo nove količine ugljikohidrata, tako masne rezerve ostaju pohranjene u vidu viška kilograma. 

Kod prehrane bogate ugljikohidratima, najčešće se događa da inzulin snizi šećer u krvi ispod granice normale, a razina inzulina u krvi ostaje visoka. Zbog toga osjećamo onu ”nervoznu” glad i potrebu za brzom energijom, što najčešće utažujemo novim porcijama ugljikohidrata i cijeli proces započinje iznova. Jednostavno se vrtimo u krugu, debljamo se dok smo istovremeno gladni! 

Nažalost, ovaj se mehanizam ne ponavlja u nedogled bez posljedica i kod mnogih ljudi dovodi do inzulinske rezistencije. To znači da tokom godina ponavljanja ovog mehanizma, naše stanice sve slabije odgovaraju na podražaj inzulina, odnosno prestaju primati šećer. Gušterača tada izlučuje još više inzulina, na što stanice sve slabije odgovaraju i tako dolazi do situacije gdje imamo i visoki šećer i visoki inzulin, čime je otvoren put prema razvoju dijabetesa tipa 2. Osim toga, inzulinska rezistencija smanjuje sposobnost zadovoljavanja centra za sitost u mozgu, što još više doprinosi prejedanju i debljini. Inzulin je anabolni (izgrađujući) hormon, koji čak i u niskoj koncentraciji aktivira sintezu masnih kiselina odnosno stvaranje masnih naslaga. Inzulin također onemogućuje razgradnju masnoće, jer sprečava proizvodnju enzima potrebnog za sagorijevanje masnoće. Tako inzulin zaključava spremljenu masnoću, što mršavljenje čini nemogućim. Inzulin je dakle glavni čimbenik spremanja masnih zaliha, odnosno glavni uzrok debljanja i ovaj je efekt posebno izražen kod ljudi koji su već razvili inzulinsku rezistenciju. 

Tako nas “zdrava” i “uravnotežena” prehrana koja se, prema savjetima stručnjaka, sastoji 55-60% od kalorija iz ugljikohidrata i vrlo malo masti, dovodi do toga da možemo pojesti puno više nego što našem organizmu treba, a kako zbog naglih skokova i padova šećera često osjećamo glad, jedemo još više. Ovo je isti mehanizam kojim se tovi stoka, kojoj se daju upravo ugljikohidrati da bi postala što deblja. U tom začaranom krugu šećera i inzulina nemoguće je ne jesti i debljina je neizbježna. Dakle, potpuno je nelogično i neučinkovito savjetovati smanjivanje unosa šećera iz šećera, a istovremeno poticati na unos šećera iz žitarica i krumpira. 

Masnoća iz hrane ne potiče lučenje inzulina, tako u tijelu jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi se masnoća iz hrane spremila u masne zalihe i dovela do debljanja, osim ako istovremeno ne unosimo ugljikohidrate. Onaj tko vam tvrdi da konzumiranje masnoće dovodi do debljanja, treba ponovo proučiti osnove iz fiziologije i biokemije.  

Pročitajte: Zašto se debljamo?
LCHF mršavljenje bez gladi

Mozzarella štapići

Recept i foto: Åse Falkman Fredrikson, blog 56kilo.se 
http://56kilo.se/mozzarella-sticks-glutenfritt-lchf/

Sastojci:
1-2 jaja
ribani parmezan
mozzarella
ev. začini po želji
kokosovo ulje bez mirisa za prženje

Postupak:
Narežite mozzarellu na štapiće 1 x 1 cm.
Uvaljajte ih u lagano istučena jaja, zatim u parmezan, pa ponovite.
Položite ih na dasku i kad su svi gotovi, izvaljajte ih među dlanovima.
Stavite štapiće na pladanj i u zamrzivač na 2 sata. 
Zagrijte dobro ulje na tavi i pržite štapiće dok poprime zlatno smeđu boju.
Izvadite ih na kuhinjski papir da se osuše i postanu hrskavi.

Granica unosa ugljikohidrata kod mršavljenja

LCHF prehrana je definirana kao prehrana sa smanjenim unosom ugljikohidrata, ali točna definicija o tome koliko je to ugljikohidrata u gramima, nije strogo određena. LCHF prehrana može, ali i ne mora biti ketogena dijeta.  Kod smanjenog unosa ugljikohidrata i povećanog unosa masnoće, tijelo troši gorivo iz oba izvora: masnoće i glukoze. No, kod jako niskog unosa ugljikohidrata, stanice koje su trošile glukozu, prebacuju se na trošenje ketona i to onda nazivamo ketoza ili ketogena dijeta. Dakle postoji razlika između ”smanjenog unosa” i ”vrlo niskog unosa” ugljikohidrata, pa se tako i LCHF kao način prehrane može definirati. Vrlo niskim unosom se smatra 20-50 grama ugljikohidrata dnevno, i to je onda ketogena dijeta, prema Voleku i Phinneyu[1]  No, smanjenim unosom smatramo i 100 grama ugljikohidrata dnevno, pa čak i do 150 grama, prema Marku Sissonu[2]. 

Naime, standardna prehrana prema službenoj piramidi kaže da jedemo do 60% kalorija iz ugljikohidrata, što na primjeru jelovnika od 2000 kcal iznosi 300 grama, a na primjeru jelovnika od 3000 kcal 450 ugljikohidrata dnevno. Naravno da je onda sve ispod 150 grama puno manje i puno zdravije nego 300-450 g. Stoga, obzirom na to koliko ugljikohidrata unosimo, možemo definirati LCHF prehranu kao opušteni ili liberalni LCHF (50-100 g UH dnevno) i strogi LCHF ili ketogena dijeta (do 50 grama UH dnevno). 

LCHF nije dijeta koja propisuje svima jednaku količinu hrane, ugljikohidrata, kalorija, masti i proteina. One size fits all – jednaka dijeta za sve jednostavno ne funkcionira. LCHF je model, princip prehrane, unutar kojeg trebate pronaći vlastiti optimalan način prehrane, ovisno o vašim tjelesnim predispozicijama i ciljevima. Budući da smo međusobno dosta različiti po osjetljivosti na ugljikohidrate, tako je i granica unosa ugljikohidrata na kojoj počinje sagorijevanje masnoća, kod svakog različita. To je nešto što morate definirati sami. 

Osluškujući svoje tijelo i prateći znakove gladi i sitosti, većina ljudi uspješno regulira svoju težinu, bez zamornog vaganja hrane i računanja ugljikohidrata ili kalorija, uz opušteni LCHF. Ako to kod vas nije slučaj, tada trebate kontrolirati unos ugljikohidrata, a možda i proteina. Problem prekomjernog unosa ugljikohidrata na LCHF prehrani najčešće su mliječni proizvodi, orašasti plodovi i voće, i upravo zato sam ih svrstala u drugu kategoriju s napomenom da se koriste umjereno. 

Dakle, ako vam mršavljenje ne ide kako ste očekivali, počnite zapisivati točne količine svega što jedete tijekom dana i takav dnevnik vodite nekoliko dana. Potom, pomoću tablice prehrambenih vrijednosti izračunajte količinu unesenih ugljikohidrata. Tada lako možete korigirati unos, tj. izbaciti one izvore ugljikohidrata koji su vam najmanje važni. Najučinkovitije je onda krenuti sa strožom, ketogenom dijetom, odnosno ograničiti unos ugljikohidrata na 50 ili manje grama dnevno. To se obično postiže smanjivanjem mliječnih proizvoda, korjenastog povrća i voća na minimum.

Povrće koje raste iznad zemlje ne smijete ograničavati! Ono je glavni izvor vlakana i fitonutrijenata koji su važni za dobro zdravlje, a osim toga, povrće koje raste iznad zemlje sadrži vrlo malo ugljikohidrata s kojima se ne trebate zamarati. 

Obratite pažnju i na unos proteina. Naime, ako jedete više proteina nego što vaše tijelo treba, višak će se pretvoriti u glukozu i izazvati izlučivanje inzulin, pa je učinak isti kao da ste jeli ugljikohidrate. Dobro formuliran LCHF je Low Carb Moderate Protein High Fat ili manje ugljikohidrata, umjereno proteina i više masnoća. Umjereni unos proteina se smatra 1-1,5 g po kilogramu lean body mass[3] (težina tijela bez masnog tkiva), ili do 2 g ako se bavite ozbiljnijom tjelesnom aktivnošću. Ako uzmemo primjer da ste žena visoka 170 cm, vaša lean body mass je vjerojatno negdje oko 50 kg i potreba za proteinima nekih 70-100 g dnevno.

Dakle ako uzimate recimo 40 g ugljikohidrata dnevno (160 kcal), 100 g proteina (400 kcal), ostatak kalorija ćete namiriti iz masti. Ako vam je cilj unositi ca 1700 kcal dnevno, onda ćete ostatak potrebnih kalorija dobiti iz 130 g masnoće što je 1.170 kcal (1 g masti = 9 kcal). Napominjem da masti računamo i iz namirnica koje jedemo a ne samo dodane masti. U ovom primjeru je:

• 40 g ugljikohidrata ili 160 kcal = 9% dnevnog unosa kcal
• 100 g proteina ili 400 kcal = 23% dnevnog unosa kcal
• 130 g masnoće ili 1170 kcal = 68% dnevnog unosa 

Na LCHF ili ketogenoj prehrani najveći udio kalorija dobivamo iz masti, no to ne znači da količinski jedemo najviše masti. O tome pročitajte ovdje LCHF - što je to na tanjuru.

---

[1] Volek, Jeff & Phinney, Stephen (2011.) The Art and Science of Low Carbohydrate Living

[2] Sisson, Mark (2009.) The Primal Blueprint

[3] Tjelesnu težinu bez masnoće lean body mass možete izmjeriti na za to predviđenim vagama ili izračunati uz pomoć raznih alata na internetu. Napomena: Ovo nije idealna tjelesna težina već izračun težine tijela bez masti!

Sadržaj ugljikohidrata u nekim namirnicama koje najčešće koristimo:

NAMIRNICA	KOLIČINA	SADRŽAJ UH
Mlijeko, jogurt	1 dl	5 g
Slatko vrhnje	1 dl	3 g
Mileram, kiselo vrhnje	1 dl	3 g
Dobar jutarnji kruh (20 kriški)	1 kriška 45 g	2 g
LCHF kruh bez brašna (25 kriški)	1 kriška	2 g
Avokado	1 kom 120 g	1 g
Bademi	1 dl (65 g)	4,5 g
Orasi	1 dl (50 g)	2 g
Lješnjaci	1 dl (65 g)	2,5 g
Suncokretove sjemenke	1 dl (65 g)	8 g
Kokosovo brašno	1 dl (35 g)	2,5 g
Med	1 čajna žličica (5 g)	4 g
Zelena salata	100 g	1 g
Špinat	100 g	1 g
Krastavac	100 g	1,5 g
Šparoge	100 g	2 g
Rotkvica	100 g	2 g
Kelj pupčar	100 g	2 g
Cvjetača	100 g	2,5 g
Poriluk	100 g	2,5 g
Luk	1 kom (55 g)	3 g
Tikvice	100 g	2,5 g
Bundeva	100 g	2 g
Rajčica	100 g	3,5 g
Bijeli kupus	100 g	4 g
Zelene mahune	100 g	4 g
Paprika	1 kom 100 g	4,5 g
Limun bez kore	1 kom (100 g)	2,5 g
Grejp bez kore	½ kom (80 g)	5 g
Jabuka	½ kom (60 g)	4,5 g
Šumsko voće (prosjek)	100 g	7 g

Pročitajte: Ako mršavljenje ne ide kako bismo htjeli
LCHF za mršavljenje - vodič za početnike

Saznajte više o zdravom mršavljenju bez gladovanja iz knjige Istine i laži o hrani i pridružite se tisućama zadovoljnih osoba koje su prateći savjete iz knjige trajno izgubile suvišne kilograme, uz bitno poboljšanje zdravlja i vitalnosti.

Informacije o knjizi: Novo: revidirano i prošireno izdanje iz 2015. god. 

Ovo je jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja se argumentirano obračunava s ustaljenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o prehrani. Na cjelovit i jasan način opisuje najveće probleme moderne prehrane, otkriva uzroke epidemije debljine i kroničnih bolesti, te nudi jednostavna i konkretna rješenja za regulaciju tjelesne težine i poboljšanje zdravlja.

Muškatna bundeva na salatu

Na Dunjinom blogu sam našla ovaj odličan recept za salatu od pečene muškatne bundeve. Na papir za pečenje staviti na kockice narezanu bundevu, malo posoliti i pokapati uljem. Staviti u pećnicu na 250 st.C na 25 min, ili dok nisu mekane. Popržiti u tavi par šnitica mesnatijeg špeka ili pršuta.

U međuvremenu oprati neku sezonsku salatu, matovilac, mladi radič ili najbolje sasvim mladi špinat (na kuha se). Na tanjur složiti salatu, ohlađene kockice bundeve, pršut, polovice oraha i začiniti po želji, malo soli i papra, i maslinovo ulje i koja kap soka od đumbira, pa onda uživati.

Hvala Dunji na receptu i slici :)

Jaja u umaku Bolognese

Uovo in purgatorio Bolognese

4 porcije

Sastojci:

1 nasjeckani luk

2 zlice maslaca

350 g mljevenog mesa

sol

1 konzerva (400 g) cherry rajcica

6 jaja

papar

1 dl naribanog parmezana

masline

Postupak:

Poprzite luk u vecoj tavi. Dodajte mljeveno meso i pecite ga nekoliko minuta dok dobije boju. Dodajte sol i rajcice zajedno sa umakom. Ostavite da krcka 5 minuta. Povremeno mijesajte.

Uz pomoc drvene zlice napravite 6 rupa u mesu i u svaku rupu razbijte jedno jaje. Smanjite vatru, poklopite i pustite da krcka 5-8 minuta.

Pospite preko papar i sir. Servirajte sa maslinama i salatom.