Lidija Gajski: Izmišljanje bolesti, slučaj kolesterol

Članak napisala: Dr. Lidija Gajski, autorica knjige "Lijekovi ili priča o obmani"

Prije nekoliko godina ugledni medicinski časopis British Medical Journal pozvao je čitatelje da izaberu najčešće ne-bolesti. U toj anketi jedna od najviše spominjanih bila je hiperkolesterolemija, odnosno povišeni kolesterol u krvi. I dok su za stanja poput starenja, debljine ili menopauze obrazloženja bila više-manje narativna, kritičari hiperkolesterolemije podastrli su obilje znanstvenih dokaza u prilog svoje teze. A ona je - za veliku većinu ljudi hiperkolesterolemija ne nosi povećanu šansu bolesti i smrti i postupci koji smanjuju kolesterol u krvi beskorisni su i nepotrebni. 

U argumentaciji ove tvrdnje njeni su zagovornici, a među njima su vodeći Malcolm Kendrick i Uffe Ravnskov, u prvom redu predočili rezultate epidemioloških, odnosno opservacijskih istraživanja. Ti nalazi, primjerice, govore da stanovnici južne Europe manje boluju od koronarne bolesti (angina pektoris, srčani infarkt) od onih u sjevernoj, usprkos sličnim vrijednostima kolesterola. MONICA, veliki znanstveni projekt Svjetske zdravstvene organizacije koji je između ostalog istraživao vezu kolesterola i srčane bolesti, nije utvrdio jasnu korelaciju. SAD su između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća zabilježile značajan pad učestalosti koronarne bolesti, premda u tom razdoblju gotovo da nije bilo promjene u razini kolesterola u populaciji. Područje bivše Jugoslavije imalo je prije 20-30 godina, dakle u razdoblju koje je odredilo današnje stope kardiovaskularne smrtnosti, značajno niže razine kolesterola od zapadne Europe. Danas ova regija ima bitno veći srčanožilni mortalitet od onoga u zapadnoj Europi. 

Kad je značaj kolesterola analiziran s obzirom na spol, pokazalo se da njegova razina u žena nema utjecaja na kardiovaskularne bolesti. Drugim riječima, u žena je vrijednost kolesterola nebitan laboratorijski parametar, bez efekta na dužinu života i pobol. Poznato je da žene imaju prosječno višu razinu kolesterola od muškaraca, a ipak su 10 do 15 godina starije od njih u trenutku prvog infarkta. Kad je riječ o muškarcima, velike studije poput Framinghamske i MRFIT demonstrirale su vezu hiperkolesterolemije i koronarne bolesti, no ona je bila izraženija tek u grupi sredovječnih muškaraca, dok je u starijoj populaciji u kojoj se zbiva većina srčanih smrti, gubila na važnosti. Neka istraživanja pokazala su da je hiperkolesterolemija u starijoj dobi čak zaštitni čimbenik vezan uz produženje života. U jednom istraživanju američkog Nacionalnog instituta na čak 650 000 ljudi utvrđen je porast smrtnosti uz niske koncentracije kolesterola. Autori izvještaja istaknuli su značaj i temeljnu ulogu kolesterola, koji je na važan način uključen u mnoge aspekte stanične strukture i funkcije. 

S potonjim bi se suglasio Walter Hartenbach, autor i u nas objavljene knjige „Laž o kolesterolu“. On tumači da je kolesterol osnovna građevna tvar stanične membrane i drugih straničnih struktura, žučnih kiselina, vitamina D i hormona - kortikosteroida, mineralokortikoida i spolnih hormona. Snižavanje razine kolesterola dovodi do slabljenja vitalnosti i plodnosti, poremećaja u izgradnji kostiju i muskulature, te promjene u ravnoteži elektrolita i glukoze. Hartenbach, ali i čitav niz drugih drugih znanstvenika dovode u pitanje prevladavajuće tumačenje nastanka ateroskleroze po kojoj kolesterol tu igra odlučujuću ulogu. Uffe Ravnskov citira istraživanja koja su našla da razina serumskog kolesterola umrlih osoba slabo korelira sa stupnjem ateroskleroze na obdukciji, da slično vrijedi za vezu koncentracije kolesterola i nalaza arteriografije (rentgenske snimke arterija) srca, mozga i nogu. Niti u ljudi s vrlo visokim vrijednostima kolesterola u sklopu familijarne hiperkolesterolemije na arterijama se ne nalaze tipične aterosklerotične promjene. Sam plak (masno-vezivna naslaga u stijenci arterije) sadrži vrlo malu količinu kolesterola. Povišeni kolesterol, smatraju „skeptici kolesterola“ (www.thincs.org) nije uzročno povezan sa srčanožilnim bolestima, već bi mogao biti tek popratni fenomen ateroskleroze. Slijedom toga postupci s ciljem snižavanja kolesterola u krvi ne bi imali puno smisla i efekta. I čini se da je upravo tako. 

Usprkos općem uvjerenju, dijeta s manje masnoća i kolesterola nema učinka na kardiovaskularne bolesti. Niti ranija istraživanja poput Framinghamskog i MRFIT, ni ona kasnija, kao i sustavni pregled svih relevantnih kliničkih pokusa objavljen 2001., nisu pokazali da smanjenje i prilagodba unosa masnoće ima efekta na ukupnu smrtnost (produženje života), ili na onu uzrokovanu srčanom bolešću; u pokusima duljeg trajanja demonstriran je tek skroman učinak na srčani infarkt. Neučinkovitost prehrane s manje masti očekivana je i logična onima koji poznaju metabolizam te supstancije. Velika većina kolesterola u organizmu sintetizira se u jetri, a tek mali dio dolazi iz hrane. Redukcija unosa namirnica bogatih kolesterolom tek neznatno i kratkoročno mijenja njegovu koncentraciju u krvi. Isto vrijedi za smanjenje unosa drugih masti, npr. zasićenih na račun nezasićenih masnih kiselina, jer one nemaju puno veze sa strukturom i metabolizmom kolesterola. 

Dijeta, dakle, ne djeluje, niti na razinu kolesterola u krvi, niti na pobol i smrtnost od srčanožilnih bolesti. A što je s lijekovima? Prve generacije hipokolesterolemika nisu se nikad značajnije koristile radi toksičnosti. No statini su doživjeli neviđeni procvat. Od registracije prvog preparata iz te skupine, lovastatina 1987. godine do danas, ova klasa lijekova zauzela je i čvrsto drži vodeća mjesta na listama najpropisivanijih farmaka. U čemu je tajna njihova uspjeha? Zasigurno ne u djelotvornosti. Osim ako pod djelotvornošću ne podrazumijevamo onu „laboratorijsku“ - smanjenje serumske koncentracije kolesterola, koja nam je svima podmetnuta kao pokazatelj učinkovitosti. No kao što je ranije obrazloženo, razina kolesterola u krvi ima malo veze s kardiovaskularnim bolestima.

Kad je riječ o kliničkoj učinkovitosti, tj. smanjenju pobola i smrti, skromna korist od statina demonstrirana je na osobama s verificiranom koronarnom bolešću (angina pektoris ili preživjeli infarkt). Meta-analize pokazuju da u njih statin godišnje smanjuje stopu kardiovaskularnih događaja za oko 1% (s oko 4% na oko 3%), pri čemu prevladavaju koronarni incidenti (infarkti, epizode angine pektoris, revaskularizacijski zahvati), dok je učinak na cerebrovaskularne bolesti (moždani udar) upitan. To znači da tek jedna od sto osoba godišnje ima koristi od terapije. U sklopu toga spasi se tek jedan život na 250 do 300 liječenih godišnje. 

Osim kardiovaskularnim bolesnicima, statini se propisuju i zdravim ljudima. Istraživanja na ispitanicima bez srčanožilne bolesti nisu, međutim, dokazala korist od ove grupe lijekova. Osim toga, statini se jednako daju i muškarcima i ženama, iako dokazi o učinkovitosti tih preparata u žena ne postoje. U statinskim pokusima prevladavali su muškarci, a žena je najčešće bilo premalo da bi se mogle vjerodostojno statistički obraditi. Sustavni pregled koji je „izvukao“ sve žene iz statinskih pokusa i skupno ih analizirao, nije našao kliničku korist od statina u žena, čak niti u onih sa srčanom bolešću. 

Statini su se ranije propisivali samo pri značajno povišenim koncentracijama kolesterola i njihov se efekt na koronarne događaje objašnjavao njenom redukcijom. Potom se pojavilo tumačenje da djeluju neovisno o razini kolesterola, putem drugih, protuupalnih i antioksidacijskih svojstava. No, prijašnje shvaćanje nije napušteno, pa se koncentracija kolesterola kao indikacija za uvođenje i indikator praćenja statinske terapije i dalje koristi. Tako sada koegzistiraju oba koncepta, pa se davanje statina može pravdati i pri visokim i pri niskim vrijednostima kolesterola, prema potrebi. Razina kolesterola je nebitna, no istovremeno je ipak bitna jer se inzistira na što nižim vrijednostima. S tim se ciljem zadnje vrijeme primjenjuju vrlo visoke doze statina, čime se ne dobiva gotovo ništa na smanjenju pobola, a raste učestalost nuspojava. 

I sad se postavlja pitanje zašto su statini tako izvanredno korištena i popularna grupa lijekova, usprkos više nego skromnoj učinkovitosti? Kako to da se rutinski uvode srčanim bolesnicima i dijabetičarima, ali i zdravim ljudima, ženama kao i muškarcima, starima i mladima, onima s visokim i onima s normalnim vrijednostima kolesterola? Na koji je način kolesterol od nebitnog i praktički nepoznatog biološkog parametra u petnaestak godina postao najomraženiji medicinski pojam, glavna tema razgovora u liječničkoj ordinaciji i jedan od najvećih globalnih zdravstvenih problema? 

Riječ je o obmani stvorenoj promišljenom i sustavnom kampanjom širokih razmjera. Ona započinje sa znanstvenim istraživanjima, nastavlja se s medicinskom edukacijom i javnim „prosvjećivanjem“ i završava politikom. U opservacijskim istraživanjima različitim je zahvatima na razini metodologije i interpretacije preuveličan patogeni značaj hiperkolesterolemije. U statinskim pokusima, uglavnom financiranima od njihovih proizvođača, manipuliralo se s uzorkom ispitanika, a razlika između broja infarkta u grupi na statinu i onoj bez statina nije izražavana u apsolutnim, već u relativnim brojevima, čime se razlika od 1% pretvarala u razliku od 30%. Studije s takvim krivotvorenim zaključcima objavljivane su u vodećim medicinskim časopisima (ovisnima o novcu oglašivača iz farmakoindustrije), dalje citirane u stručnoj literaturi, na predavanjima, simpozijima i kongresima (plaćenima od proizvođača lijekova), putem farmaceutskih predstavnika ulazile su u liječničke ordinacije i uz pomoć novinara dospijevale u TV emisije i na naslovnice najtiražnijih svjetskih novina (čiji su vlasnici dioničari farmaceutskih kompanija). Njihovi glavni promotori i tumači ugledni su medicinski stručnjaci i autoriteti, svi redom na platnim listama farmaceutskih tvrtki. Oni isti koji su zadnjih petnaestak godina na temelju krivo interpretiranih opservacijskih istraživanja, spustili normalne i ciljne vrijednosti kolesterola sa 6,5 na 5 mmol/l, za srčane, bubrežne bolesnike i dijabetičare na 4,5, pa i niže (prosječna vrijednost kolesterola u odrasloj populaciji je 6,5 mmol/l). „Što niže, to bolje“, kaže jedan od vodećih autoriteta Scott Grundy, stvarajući tako situaciju u kojoj je većina ljudi podložna liječenju. A države, tj. zdravstvene vlasti, umjesto da obuče vlastite vjerodostojne i objektivne stručnjake, prihvaćaju ekspertizu ovakvih savjetodavaca i spremno uključuju statine na liste lijekova osnovnog zdravstvenog osiguranja za sve moguće indikacije i skupine, toleriraju njihovu visoku cijenu i otvorenu promidžbu. 

Pa dobro, rekli bismo, ako je već prijevara na taj način stvorena, kako to da se laž takvih razmjera održava tolike godine i zašto je već netko nije raskrinkao? Kolikogod teško shvatljiv, odgovor je prilično logičan imamo li u vidu globalni gospodarsko-politički ustroj i model društva u kojem živimo. Naravno da postoje znanstvenici i liječnici koji misle drugačije. No stvar je u tome da je njihov glas ušutkan galamom mnogostruko jačeg vladajućeg establišmenta koji je nastao i hrani se novcem krupnog kapitala. Kritične se stručnjake ne zove na stručne simpozije, njihovi se članci ne tiskaju u medicinskim časopisima, oni su ignorirani, diskreditirani i tretirani kao neprijatelji. Poznat je primjer znanstvenika kojem je ukinuta financijska potpora, pa i radno mjesto; drugi je grubo oklevetan na nacionalnoj televiziji jedne zemlje, dok mu je na drugoj knjiga spaljena pred očima gledatelja. Američki liječnik Thomas Moore, opisujući poraz protivnika kolesterolske kampanje u SAD-u, rezignirano zaključuje da oni nisu imali nikakve šanse. Protiv sebe su imali ono što je podsjećalo na medicinsku verziju vojno-industrijskog kompleksa.

Izvor: Lidija Gajski: Izmišljanje bolesti, slučaj kolesterol

Izmišljaju bolesti i ljude "truju" ljekovima - Intervju s dr. Lidijom Gajski

Bivši direktor pariške bolnice Necker Dr. Philippe Even i zastupnik francuskog parlamenta i liječnik Bernard Debre u novoobjavljenoj knjizi “4000 korisnih, beskorisnih i opasnih lijekova” naveli su da je polovina lijekova koji se izdaju na recept u Francuskoj nepotrebna i potpuno neučinkovita, a pet posto ih je opasno za zdravlje pacijenata. Liječnici su, tvrde, izmanipulirani od farmaceuta, a šefovi zdravstvenog sustava su upleteni u tu “narkomafiju” kako bi od države izvukli što više novca. 

No, i prije francuskih kolega, naša liječnica i internistica dr. Lidija Gajski upustila se u istraživanje (ne)učinkovitosti lijekova, kao i sprege farmaceutske industrije i liječnika koji pacijente “pumpaju” nepotrebnim lijekovima, a zauzvrat bivaju nagrađeni. Objavila je 2009. godine knjigu “Lijekovi ili priča o obmani” koja se gotovo na identičan način bavi prijevarom koju sada obrađuju i francuski liječnici. Danas, Gajski donosi nove spoznaje o korupciji u zdravstvu, kao i lošim i dobrim lijekovima, nadriliječništvu...

» Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

» Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

-Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

» Rekli ste da je ‘farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u bolesne i na njima zarađuje”. Možete li mi malo elaborirati tu svoju izjavu.

- Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Naprosto je došlo do „zasićenja tržišta“ bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

» Kojim je to sve modelima populacija zdravih ljudi pretvorena u korisnike farmakoterapije?

-Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću... Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

» Koji je model primijenjen u slučaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

- U slučaju osteoporoze primIjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

» Imamo li još primjera ‘izmišljenih’ bolesti?

- Naravno. Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi)znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima. Primjeri – menopauza, „premenstrualni sindrom“, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju – strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

» Rekli ste da su uz pomoć utjecajnih, ali i podmićenih znanstvenika i liječnika proširili granice bolesti, kao i indikacije za lijekove. Može li detaljnije objašnjenje?

- Scenarij je sličan već opisanom. U istraživanjima plaćenim od farmaceutskih kompanija znanstvenici „nađu“ da pripravak djeluje i u blagim ili povremenim formama bolesti. Onda odbor eksperata s platnog popisa tih istih kompanija i te oblike bolesti koji se ranije nisu liječili, proglasi patološkima i podložnima terapiji. Na taj način proširene su granice bolesti poput astme i depresije. Širenje indikacija za lijekove ostvaruje se na sličan način, kad istraživanja „dokažu“ učinak preparata u novim stanjima i na novim populacijama. Lijekovi za kolesterol u desetak su godina od pripravaka indiciranih u uskim skupinama srčanih bolesnika, prerasli u antiaterosklerotske lijekove koje se može uvesti većini ljudi iznad pedesete. Antidepresivi, nekad davani samo za teže oblike depresije, danas imaju i do dvanaest indikacija koje uključuju i blaže anksiozne poremećaje.

» Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

- U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprečavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri – lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak – skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

» Što je s depresijom?

- Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

» A s liječenjem tumora?

- Na području onkologije, odnosno liječenja raka, često se primjenjuje beskorisna kemoterapija, ne samo zbog pritiska farmaceutske industrije nego i stoga što se bolesniku i obitelji želi ostaviti nada i dojam da se još nešto radi i poduzima.

» Možete li mi se osvrnuti i na skupe, a ponekad i nepotrebne pretrage poput “svemogućih” dijagnostičkih slikovnih prikaza (rendgen, ultrazvučne pretrage, color doppler, magnetska rezonancija i kompjutorizirana tomografija)...

- Ono što vrijedi za lijekove, u značajnoj se mjeri može reći i za dijagnostičke pretrage. Pod pritiskom proizvođača medicinskih aparata, potrošnog materijala, biokemijskih i drugih testova i reagencija, u primjenu ulaze postupci čija je svrhovitost nerijetko upitna. Premda je razvoj medicinske tehnologije na području dijagnostike donio i neupitnu dobrobit, sustav njezine evaluacije krajnje je neadekvatan, ako uopće postoji. Kritični i odgovorni medicinski stručnjaci upozoravaju na to da neke od pretraga ne predstavljaju ništa više od „još jedne lijepe slike“, i ne samo da ne poboljšavaju ishod liječenja već mogu nanijeti štetu.

» Imate li neke konkretne primjere?

- Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; „doppler“ vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti.

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

» Ima li u medicini nepotrebnih kirurških zahvata?

- Sasvim sigurno. Široka dijagnostička obrada i probir rezultiraju i značajnim brojem lažno pozitivnih nalaza, pa se pacijenti podvrgavaju nepotrebnim kirurškim zahvatima koji su nekad povezani s ozbiljnim komplikacijama; primjer – nepotrebne operacije kvržica u dojci. Proizvođači umjetnih zglobova, ortopedskih vijaka i pločica, srčanih elektrostimulatora i stentova, umjetnih pužnica, kirurških instrumenata – svi su oni zainteresirani za što više operacija. Pritom se nerijetko radi o novim, nedovoljno ispitanim proizvodima, pa se onda dogodi da 93.000 ljudi širom svijeta, od kojih tristotinjak u nas, mora eksplantirati (izvaditi) nedavno ugrađene skupe, „najnovije i najbolje“ proteze kuka jer se naknadno našlo da su štetne za zdravlje.

I liječnici su motivirani za promicanje nove tehnologije jer na njezinoj primjeni, odnosno uvođenju u zdravstveni sustav, izgrađuju svoje profesionalne karijere i prestiž. U SAD-u je u tijeku suđenje liječnicima koji su nepotrebno ugrađivali stentove (intravaskularne proteze) u srčane arterije svojih bolesnika. U svemu tome nije bez značenja agresivni mentalni sklop modernog liječnika, koji je sve manje vođen idejom dobrobiti bolesnika, a sve češće gleda što bi se s njime još moglo učiniti. Brojne su žene s indikacijom za vađenje maternice ginekolozi uvjerili da im ne trebaju ni jajnici, pa su nakon operacije ostale i bez zdravih, nerijetko još funkcionalnih jajnika.

» Što s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

- Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept bekorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvnog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca.

Žao mi je umirovljenika koji nemali dio svojih penzija nepotrebno ostavljaju u ljekarnama. Ja svojim pacijentima savjetujem da primjenjuju samo preparate za koje su se osobno osvjedočili da im koriste, i to ako unutar zdravstvenog sustava nisu pronašli rješenje za svoju zdravstvenu tegobu. Ako nemaju smetnji, ne bi trebali nasjedati na uvjeravanja o preventivnim i zaštitnim svojstvima kojekakvih pripravaka. Inače, jako mi smeta ona – „za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ...“ Liječnici malo znaju o tim preparatima i nisu dužni o njima informirati bolesnike. Imaju dovoljno drugog posla.

» Što mislite o vračarama na televizijama koje ljude u nevolji zovu u noćnim satima, a onda im ovi pretkazuju tok bolesti i slično. Bi li takve emisije trebalo zabraniti?

-Medicina je iznimno plodno tlo za prevarante i manipulatore, kako za one motivirane lakom zaradom, tako i za one s mesijanskim porivima i ambicijama. Drske prijevare i krajnje neetična iznuđivanja trebalo bi zabraniti i kažnjavati. Međutim, regulacija na širokom području tzv. alternativne/komplementarne medicine, koja je bez daljnjega potrebna, ne bi se trebala temeljiti na zabranama i sankcijama. Na tom području ima objektivno djelotvornih terapijskih metoda (dijagnostičke su upitne i tu bi se trebalo držati službene medicine), a i kad nema strogo znanstveno dokazive koristi, ostaje placebo učinak koji nipošto ne treba odbaciti.

Ne slažem se s dogmatičnim stavom ortodoksnih znanstvenika i liječnika koji „alternativcima“ odriču pravo liječenja, to više što je znanost na koju se pozivaju prepuna ograničenja i zloporaba, a suvremena medicina sve manje ispunjava očekivanja ljudi. Bilo bi pametnije i poštenije da svi mi „usustavljeni“ znanstvenici i liječnici najprije pometemo pred vlastitim vratima, tj. da se oslobodimo nadriliječništva koje sami prakticiramo, kao i tehnokratsko-birokratskog mentaliteta koji smo prigrlili.

SAŠA JADRIJEVIĆ TOMAS

Nepotrebna cjepiva » Što mislite o cijepljenju? -Cijepljenje je još jedan primjer zarađivanja na zdravima. Svjedoci smo da se uvodi sve više novih obaveznih cjepiva. U vezi s tradicionalim vakcinama, poput onih protiv difterije, tetanusa, zaušnjaka i ospica, nema dokaza o djelotvornosti u sprečavanju tih bolesti. Njihova je pojavnost pala zbog porasta životnog standarda i boljih higijenskih uvjeta i prije negoli je cijepljenje uvedeno. S novijim vakcinama postoje još veći prijepori. Hepatitis B nije tako ozbiljan javnozdravstveni problem da bi trebalo cijepiti čitavu populaciju, i to već u rodilištu. Najavljeno uvođenje obavezne vakcinacije protiv HPV virusa je nepotrebno, jer se rak grla maternice može sprečavati i liječiti na puno jednostavnije i racionalnije načine. Cijepljenje protiv sezonske gripe, bez obzira na to što nije obavezno, vrlo je rašireno, premda ne postoje dokazi o tome da sprečava gripu, smanjuje njene komplikacije ili smrtnost. Moja obitelj i ja nikada se nismo cijepili protiv gripe.

Ljekovi su ipak u načelu dobri momci » Medicina je bez sumnje unaprijedila zdravlje ljudi, i danas to čini. Za razliku od kroničnih bolesti koje ne uspijeva izliječiti (jer to medicinskoj industriji nije u interesu), efikasna je u akutnim stanjima i bolestima. Antibiotici su nesporno korisna i vrijedna skupina lijekova. Inzulin doslovno spašava život bolesnicima s mladenačkim tipom šećerne bolesti. Hormoni štitnjače su prijeko potrebni u hipotireozi. Tablete za želudac izliječit će čir, antiastmatici olakšati disanje, analgetici ublažiti glavobolju i reumatske smetnje, a sedativi će nam pomoći u kriznim razdobljima života. Značajno povišeni krvni tlak i šećer također treba medikamentno liječiti. U takvim stanjima koja predstavljaju stvarne bolesti i imaju svoju jasnu kliničku sliku i simptome, nema puno dileme i valja posegnuti za lijekovima. Problem je, kao što sam već naglasila, u tome da nam se lijekovi nude i onda kad se osjećamo dobro. U takvim situacijama ispravno je i sasvim legitimno osloniti se na zdrav razum, osobno laičko iskustvo i intuiciju; te bi kategorije, ako se sadašnji trendovi nastave, uskoro mogle postati spasonosne, kaže dr. Gajski.

Preuzeto sa slobodnadalmacija.hr

Magazin Sensa

Čitate li Sensu - magazin za sretniji život? U rujanskom broju, uz mnoštvo odličnih tema, u Sensi možete čitati i moju reportažu o izvornoj prehrani - Povratak mudrosti naših predaka.

Druge zanimljive teme: Karma, Poželi i ostvari, Energetsko čišćenje, Stres i nadbubrežne žlijezde, Čarobni štapić za sretniji život, Kako u krizi pronaći izvor spokoja i mira, te mnoštvo tema o hrani, kulturi i putovanju, divnih priča iz psihologije i duhovnosti, kao i savjeta za ljepotu... Odličan magazin!

Obiteljsko gospodarstvo "Naša farma" dostavlja pravo mlijeko u Zagreb i okolicu

Specijalitet "Naše farme" kuhani sir sa majčinom dušicom Saborskih proplanaka

Od rujna 2012 obiteljsko gospodarstvo iz Saborskog pokraj Plitvičkih jezera "Naša farma" počinje sa dostavom pravog mlijeka u Zagreb i okolicu. Protekle sezone je najveći problem bio što nisu imali dovoljno mlijeka pa su se pobrinuli da ove sezone tako ne bude. Uspjeli su naći nekoliko obiteljskih gospodarstava koja drže kravice na tradicionalan način te su spremni surađivati i prodavati mlijeko. Ta gospodarstva nisu još službeno u sustavu ekološke proizvodnje, ali kriza ih je natjerala da napuste "profesionalni" uzgoj i da prestanu krave hraniti skupim koncentratima te da ih samo puste na divlje ličke pašnjake. Zimi ih hrane samo sjenom (tko bi rekao da kriza može donijeti takav blagoslov :)) Takav uzgoj daje vrlo malo mlijeka, ali izvanredne kakvoće.

Mlijeko i mliječni proizvodi koje možete naručiti kod "Naše farme" proizvedeni su ekološki, u profesionalnoj sirani, od kravica koje pasu i ne jedu koncentriranu hranu. Mlijeko je naravno punomasno, po cijeni 9 kn litra, a u ponudi je i jogurt, kuhani sir, polutvrdi sir, svježi sir, vrhnje i sirni namaz.

Više informacija možete doznati na Facebook stranici Naša farma, upitom na e-mail adresu nasafarma@gmail.com ili telefone 047 571 071 i 095 596 9613.

Blago vama, Zagrepčani…

Podsjetnik zašto trebamo pravo, domaće, nepasterizirano mlijeko: 
Istine i laži o mlijeku

Mliječna revolucija 

Sigurnost upotrebe nepasteriziranog mlijeka

Zobene lepinjice

Taci s bloga U džaku brašna podijelila je ovaj odličan recept za lepinjice sa zobenim posijama. Vrlo su jednostavne za napraviti. Ovaj kruh sadrži manje masnoće nego kruhovi od mljevenih orašastih plodova i sjemenki pa više liči na "obični" kruh. Meni je još ukusniji (sočniji) kad u smjesu dodam naribanu tikvicu. 

Sastojci:
100-120 grama zobenih posija
2 jaja
300 grama mladog sira (posnog ili polumasnog)
malo soli
1 žličica praška za pecivo 

Priprema:
Usitnite zobene posije u mlinu za kavu da budu više kao brašno, pa pomiješajte sa praškom za pecivo. Pomiješajte jaja sa sirom pa dodajte brašno i sol. Sa žlicom rasporedite smjesu u male hrpice na pleh obložen papirom za pečenje. Taca je napravila 4 veće lepinje, a ja sam napravila male porcije, ukupno 12 komada. Pecite ih na 180 stupnjeva oko 20 minuta ili dok ne porumene. 

Ipak, ne treba prečesto koristiti zobene posije (mekinje) u većim količinama, a zašto je tako pročitajte ovdje --> Kruh i LCHF - koliko, od čega i što mekinje imaju s tim.

Kolesterol i zasićene masnoće sprječavaju srčane bolesti: Dokazi iz 101 znanstvenog rada

Knjiga Davida Evansa "Kolesterol i zasićene masnoće sprečavaju srčane bolesti: Dokazi iz 101 znanstvenog rada" analizira podatke iz peer view znanstvenih radova liječnika, profesora i znanstvenika. Knjiga otkriva da je kampanja za snižavanje razine kolesterola i eliminacije unosa kolesterola i zasićenih masnoća iz prehrane, imala katastrofalne posljedice za naše zdravlje. Znanstveni dokazi ustvari pokazuju da više razine kolesterola, unosa kolesterola i zasićenih masti NE DOVODE do začepljenja arterija ni rane smrti, nego upravo suprotno - sprečavaju srčane bolesti i produžuju život.

Knjiga otkriva:

• Kolesterol i zasićene masnoće u stvari su bitne za zdravo srce.
• Visoka razina kolesterola pomaže da živimo dulje.
• Najbolji način da povećamo svoj dobar, za srce zaštitni kolesterol HDL, je da uzimamo hranu s visokim udjelom zasićene masnoće.
• Prehrana s niskim udjelom masnoće ne sadrži potrebne hranjive tvari.
• Prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata promiče čimbenike koji uzrokuju bolesti srca.
• Margarin je industrijski proizveden nezdrav proizvod kojeg treba izbjegavati.
• ”Nezdrava” reputacija kolesterola i zasićenih masti temelji se na manjkavim pokusima na životinjama biljojedima i vrlo pristranim i zastarjelim istraživanjima od prije više od 50 godina.
• Hipoteza da kolesterol i zasićene masnoće uzrokuju bolesti srca nije dokazana tijekom posljednjih pet ili šest desetljeća, unatoč milijardama koje su uložene u pokušaje da se to dokaže. 

Zanemarite ono što čujete ili pročitate o mastima, kolesterolu i općenito o utjecaju prehrane na zdravlje - na televiziji, u reklamama i tisku. Informacije koje proizlaze iz tih izvora temelje se na komercijalnim interesima a ne na znanstvenim činjenicama.

Kada ne treba slušati svoje tijelo?

Tekst napisao: Mark Sisson

S engleskog preveo: Nenad Maljković

Osjet gladi zapravo se može svesti na percepciju nedostatka energije i/ili hranjivih tvari. Vaše tijelo misli da mu je potrebno još kalorija i više energije, pa se glad javlja kako bi vas natjerala da pojedete hranu koja sadrži te hranjive tvari. I ako se vaša percepcija podudara sa stvarnošću – ukoliko zaista trebate još hranjivih tvari – sve je u redu. Treba vam nešto hrane, pojedete nešto hrane i prestanete kad vam je dovoljno. U takvim je okolnostima slušanje svoga tijela dobra ideja. O tome vam oni koji su skloni izvornoj hrani (uključujući i mene) govore kad vam kažu "samo slušaj svoje tijelo, čovječe", jer njima je to uistinu tako jednostavno. Uklanjanje iz prehrane pretjeranog udjela ugljikohidrata, rafiniranih šećera, žitarica i industrijski obrađenih biljnih ulja, uz pridržavanje ostalih Izvornih pravila u vezi s tjelovježbom, spavanjem, stresom, sunčanjem te drugim praksama, dovelo je do okretanja broda u dobrom smjeru. 

No to ne vrijedi za svakoga. Ponekad naša percepcija ne odgovara stvarnosti. Ponekad vaše tijelo misli da mu je potrebno još hranjivih tvari kada zbog niza razloga to zapravo nije tako. To ne znači da vam vaše tijelo laže, jer tijelo stvarno "vjeruje" to što vam poručuje, no u konačnici ishod je isti: pojeli ste nešto što vam zapravo ne treba. To je kao kada vas prijatelji i članovi obitelji, zabrinuti zbog toga što jedete toliko masnoća i bjelančevina, nutkaju kolačima s pšeničnim posijama ili integralnom tjesteninom. Njihove su pretpostavke iz temelja pogrešne, ali žele vam dobro.

Dakle, zašto je to tako? Što se događa kada je nekome osjećaj gladi "u kvaru"? Kada je bolje ne slušati svoje tijelo? 

Onda kada ne možete iskoristiti masnoće pohranjene u tijelu

Tjelesna masnoća je pohranjena energija; to je dugotrajno, sporogoreće gorivo koje naša tijela obožavaju koristiti i trebala bi biti u stanju jako dobro ga koristiti. No što se događa kada vaše tijelo ne može dobro iskoristiti tjelesnu masnoću?

Umjesto masnoće koristite šećere. U konačnici, energiju morate odnekud dobiti, a istraživanja su pokazala da oni koji imaju najviše problema s osjetom gladi – osobe s pretjeranom tjelesnom težinom i one koje su bile takve – iskorištavaju više ugljikohidrata nego masnoća. S druge strane, oni koji uglavnom nemaju problema s osjetom gladi – vitke osobe – iskorištavaju više masnoća nego ugljikohidrata. Problem je u tome što je naša sposobnost da u tijelu pohranjujemo energiju u obliku glukoze prirodno daleko manja od naše sposobnosti da pohranjujemo energiju u obliku masnoće. Možemo pohraniti silne kilograme energije u obliku masnoća, dok je energija u obliku glukoze stalno ograničena. U stanju smo pohraniti zalihu od oko 100 grama glukoze u jetri i još oko 400 grama u mišićima, ovisno o tome koliko ih imamo. To ne može dugo potrajati, a kada se potroši – treba vam još hrane – osobito ukoliko je narušena vaša sposobnost iskorištavanja tjelesne masnoće. Kad vam treba još hrane vi postajete gladni. Ako je vaše tijelo naviklo na iskorištavanje šećera, osjećat ćete želju za šećerom. Ta želja za šećerom je vrlo stvarna, jer je šećer ono što "trebate", ali nije ono što uistinu trebate. 

Stoga, ukoliko ste uspješno smanjili tjelesnu težinu izvornom prehranom, no još uvijek imate problema s obuzdavanjem apetita, ovo bi moglo biti objašnjenje – možda se još uvijek niste potpuno prilagodili iskorištavanju masnoća. Možete se prilagoditi i najvjerojatnije ćete uspjeti u tome, ali potrebno je nešto vremena. 

Onda kada ste razvili neosjetljivost na inzulin

Sjećate li se da sam već pisao o tome da je inzulin pokazatelj raspoloživosti hranjivih tvari? Zapravo, neki stručnjaci otišli su toliko daleko da su inzulin nazvali "hormonom sitosti." Uostalom, inzulin prelazi moždano-krvnu barijeru i ulazi u mozak, gdje djeluje na razne tjelesne sustave koji tijelu govore da je hrana pojedena, da se trenutačno probavlja i da možda ne morate neko vrijeme jesti. Naravno, to se događa samo ukoliko ste osjetljivi na inzulin. Ukoliko ste razvili neosjetljivost na inzulin vaše tijelo i mozak neće primiti poruku koju im se inzulin trudi prenijeti. 

To znači da neosjetljivost na inzulin potiče glad. Nešto pojedete i inzulin se otpušta, no vaše vam tijelo kaže da trebate još jesti – unatoč toliko hvaljenoj sposobnosti inzulina da djeluje kao hormon sitosti.

Onda kada ste ovisni o praznim kalorijama

Što ako uopće niste fiziološki "gladni"? Što ako vaše tijelo ne misli da mu nedostaje hranjivih tvari ili masnoća ili ugljikohidrata – već jednostavno želi još jednu dozu tih preslatkih praznih kalorija? Već sam objasnio kako naši mozgovi i tijela reagiraju na finu, ukusnu hranu izlučivanjem endogenih opijata – u stvari morfija što ga sami stvaramo u mozgu. To, u kombinaciji s dopaminom, uzrokuje našu želju za hranom koju smo konzumirali neposredno prije no što je došlo do takvog izlučivanja. To u drevnim vremenima nije bio problem jer nam je dostupna bila isključivo prava, cjelovita hrana poput mesa, bilja, voća, orašastih plodova i korjenastog povrća, jer takva hrana nije pretjerano stimulirala naš hormonski sustav poticaja. Dolazilo je do umjerenog i primjerenog izlučivanja opijata i dopamina u mozgu i to je stvaralo želju za ponavljanjem konzumiranja, ali ne i želju za opsesivnim i pretjeranim konzumiranjem. Ubrzajmo u budućnost do današnjih dana i živimo u svijetu koji je bitno drukčiji i kojeg nastanjuju ljudi, čudnih prehrambenih navika bez ikakvog smisla:

Netko pojede ogromnu vrećicu čipsa i zatim se sam sebi gadi zato što je to učinio. Nekome je muka od slatkiša još dok ih gura u usta. Nekome se povraća na samu pomisao na McDonald'sovu "piletinu", a na povratku s posla unatoč tome naruči cijeli meni.

Na prvi pogled to je ludo, no istovremeno ima jako puno smisla, jer je naše prirodne hormonske sustave poticaja "preotela" stalna izloženost ukusnoj (ali ispraznoj) hrani. I onda vi imate želju za njom iako trenutačno uopće nemate fiziološku potrebu za kalorijama.

Kada osjećate želju za ispraznim kalorijama nemojte slušati svoje tijelo. Pojedite nešto izvorno, nešto hranjivo, nešto što podsjeća na ono za čime osjećate želju ali je pripremljeno od prave hrane. Ako vam se jede nešto slatko, pojedite zdjelicu malina. Ako vam se jede Big Mac, pojedite pljeskavicu od mesa goveda othranjenog na slobodnoj ispaši i uz to salatu.

Onda kada imate reaktivnu hipoglikemiju

Obično, nakon što nešto pojedete šećer u krvi vam poraste, zatim i inzulin koji će se pobrinuti za hranjive tvari, nakon toga se hranjive tvari rasporede tamo gdje se pohranjuju, šećer u krvi vam se normalizira i sve je u redu. Opet ćete osjetiti glad tek kada vam hrana bude trebala, onda kada vaše tijelo stvarno bude trebalo još energije. Međutim, jelo kod nekih osoba (osobito ako jedu ugljkohidrate) dovodi do toga da gušterača izluči izrazito veliku količinu inzulina, puno više od onoga što je potrebno. Šećer u krvi snizi se do razine  koja je normalna nakon jela, no inzulin nastavi rasti, a onda i šećer u krvi nastavi padati ispod "normale".

Vaše vam tijelo govori "jedi, jedi" iako zapravo ne postoji stvarna potreba za još energije; radi se samo o tome da vam nizak šećer u krvi pokazuje potrebu za kalorijama. Kod osoba kojima metabolizam dobro funkcionira, nizak šećer u krvi obično odgovara stvarnoj potrebi za kalorijama i hranjivim tvarima. No u stanju reaktivne hipoglikemije to dvoje nije u skladu. Stalno osjećate glad, ali ako jedete zapravo se ne hranite, već samo podižete razinu šećera u krvi.

Ako tada slušate svoje tijelo, to na određeni način i funkcionira, jer ako pojedete ugljikohidrate to će vam podići šećer u krvi i osjećate se bolje. Ali dugoročno gledano, to ne funkcionira jer jedete više nego što trebate jesti, dobivate na težini i zapravo ne popravljate situaciju. Ako jedete hranu koja vam šećer u krvi ne podiže nebu pod oblake (bjelančevine i masnoće) imati ćete bolju kontrolu nad razinom šećera u krvi. 

Onda kada loše spavate

Stalno trubim o važnosti dobrog sna i sad ću opet o tome. Nedovoljno sna nije loše samo zbog budnosti, regulacije cirkadijskih ritmova, izlučivanja hormona stresa, podočnjaka, rezultata u tjelovježbi, itd. itd. već daje i snažan poticaj apetitu. Nadalje, nedovoljno sna također pogoršava podnošenje glukoze i osjetljivost na inzulin, što znači da kada (neizbježno) jedete, nećete se zasititi i veća je vjerojatnost da ćete pojedeno pohraniti u obliku masnoće. Također je vjerojatnije da ćete više jesti praznih kalorija onda kada ne spavate, jer nedovoljno sna povećava sklonost mozga za stimulaciju hranom. 

Onda kada loše spavate i tijelo ima želju za hranom, jedite. Nemojte postiti, jer tako samo dodajete još jedan stres prvome. Pojedite nešto za što znate da je dobro – slaninu i jaja sa slobodnog uzgoja, veliku salatu, nešto slatkog krumpira. I dobro se naspavajte, tako da vam se to ne ponovi. 

U svim tim situacijama suočeni smo s odlukom koju trebamo donijeti: hoćemo li poslušati svoje tijelo i osjećati se "bolje" ili ćemo ga ignorirati i učiniti ono što je "najbolje" za nas? Ne postoje jednostavni odgovori. Ukoliko se još niste pretvorili u životinju koja ide na masnoće, vjerojatno će vam biti teško. Ako vam se šećer u krvi spusti zaista nisko, mogli biste se i onesvijestiti. Ignoriranje jaukanja vašeg tijela za hranom u takvoj situaciji vjerojatno nije dobra ideja. Ako niste dobro spavali, vjerojatno je bolje da jedete, ali ne prazne kalorije. No, u jednom trenutku bit će potrebno reći "ne" znakovima koje vam daje vaše tijelo ili doći do načina da se popravi mehanizam koji je "u kvaru". U tim su situacijama dobri programi poput 21-Day Total Body Transformation, koji svojim smjernicama uklanja nedoumice, ili 90-Day Journal, koji vam daje okvir za samostalno razrješavanje nedoumica.

Može vam se činiti da vaše tijelo radi protiv vas, no ono čini najbolje što može i zna. Reagira na ono što smatra fiziološkim potrebama, čak i onda kada mu je percepcija kriva ili u zabuni. Što god da činite, nemojte očajavati. Nemojte odustati. Ovdje imate odličnu zajednicu, ljude koji su sve to prošli, osobe koje vam mogu pomoći da sve okrenete u dobrom smjeru.

Izvor: When Listening to Your Body Doesn't Work

S engleskog preveo: Nenad Maljković