petak, 31. listopada 2014.

Iskustvo: kako je Maja osvojila naslov državne prvakinje u triatlonu na LCHF prehrani (uz malo dijete i dva posla)


Da je u životu sve moguće postići, dokazuje svojim primjerom Maja, državna prvakinja u triatlonu koja je ušla u top 10 na svjetskoj bodovnoj ljestvici - uz malo dijete, dva posla i zdravstvene probleme. Ovo je priča za sportaše, priča za žene i mame, priča za sve vas koji sumnjate i nemate dovoljno vjere sebe. Hvala Majo što si podijelila svoje iskustvo s nama ♥ 
 
Sa sportom sam krenula 2009. godine, prvo s plivanjem maratona, jer sam ‘zapela’ u društvu koje se bavilo daljinskim plivanjem te kad sam nakon samo mjesec dana treninga otišla plivati maraton od 5 km, ozbiljno sam sumnjala hoću li doći živa u cilj. Prije toga sam plivala samo u osnovnoj školi 3 godine u dječjem klubu rekreativnog plivanja “Igra”, zbog problema s kralježnicom. Ne samo da sam došla živa, nego sam i osvojila zlato u kategoriji te prvi put završila čak i u novinama.

Tu jesen sam krenula i s trčanjem te sam istrčala svoj prvi polumaraton. Krajem 2010. sam počela razmišljati o triatlonu, za što mi je trebao cestovni bicikl. Uspjela sam nagovoriti mamu da mi kupi za diplomu bicikl, kad sam saznala da sam trudna. Za vrijeme trudnoće sam nastavila s trčanjem te sam se čak natjecala na jednom trekingu, gdje sam završila druga apsolutno i štafetno u triatlonu, gdje smo bili jedina mješovita štafeta i završili na drugom mjestu (tu sam taman ulazila u 7. mjesec trudnoće).

Nakon poroda, vrlo brzo sam se vratila trčanju te točno 3 mjeseca poslije poroda sam trčala osobni rekord na 5 kilometara i osvojila 3. mjesto na Novogodišnjoj utrci. Na porodiljnom sam odradila svoju prvu triatlon sezonu (2012.) te dva puta završila na državnom postolju. Iduće sezone sam se penjala još 7 puta na državna postolja, uključujući i na najvišu stepenicu u dugom akvatlonu, bila sam čak i na svjetskom prvenstvu u Londonu u rujnu. Krenula sam paralelno odrađivati pripravnički staž kao psiholog u svibnju 2013., u udruzi koju sam osnovala i još uvijek vodim, Udruzi za pomoć nezaposlenim majkama djece s poteškoćama u razvoju Oblačić.

Kako triatlon ima više disciplina, koje se razlikuju po duljinama, ja sam se najviše pronašla u disciplini dugi triatlon te sam u rujnu 2013. nastupila na svom prvom drugom triatlonu (1.9 km plivanje, 90 km bicikl i 21 km trčanje), prvenstvu Hrvatske u Poreču te završila kao druga najbolja Hrvatica. Tu sam negdje odlučila da ću se najviše posvetiti toj disciplini i jednom uzeti naslov državne prvakinje. Paralelno je moja curica navršila 2 godine.

Kod dugog triatlona je, osim puno sati treninga, jako važna prehrana, kažu oko 30% utrke, a može biti i 100% utrke, ako se napravi greška u koracima. Ono što mainstream mediji i većina sportaša zagovara je prehrana bazirana na ugljikohidratima, kao JEDINA MOGUĆA prehrana za vrhunske sportaše. U skladu s time i ja sam se držala toga. Krajem 2013. sam počela imati ozbiljnih želučanih tegoba te mi je dijagnosticiran kronični gastritis. Za terapiju sam dobila inihibitore protonske pumpe te sam se udebljala 3 kilograma u manje od mjesec dana, u jeku priprema za svjetski kup, odnosno utrke u Kolumbiji. Takve stvari su me dovodile do ludila – kako je moguće imati i do 13 treninga tjedno i debljati se, pritom se ne prežderavajući slatkim, nego ‘pazeći što jedem’?!

U veljači 2014. smo otputovali u Kolumbiju na utrku dugog triatlona, istog formata kao i u Poreču. Dogodilo se najgore – uslijed promjene klime, hrane, puta, bronhitisa i što ja znam čega, večer prije me ulovio grozan gastritis. Problem kod dugog triatlona je što se mora jesti za vrijeme utrke, jer su to utrke od 4, 5 sati te je nemoguće prije unijeti dovoljno kalorija. Utrka je ok krenula, ali onda je gastritis eskalirao, prvo me ulovila mučnina na biciklu i nisam mogla jesti, a zatim sam krenula i povraćati na trčanju. Vani 31 stupanj, UV 11, utrka je ispala totalni fijasko, iako sam sa 6. mjestom osvojila puno vrijednih bodova, koji su me doveli do 12. mjesta na svjetskoj rang ljestvici dugog triatlona, u zbroju s prethodno osvojenim bodovima. Dobila sam onda i neku bakteriju na dišnom sustavu, oporavljala sam se još 2 tjedna po dolasku i završila na teškim antibioticima.

Nakon tog iskustva, rekla sam da se više nikad neće dogoditi da otputujem na drugi kraj svijeta i onda da me ulovi gastritis na utrci, a ja padnem u hipoglikemiju. I tu počinje moja LCHF priča :)
 Još sam prije na blogu jednog triatlonca čitala o prehrani na kojoj nije nužno konstantno jesti za vrijeme treninga/utrke, jer je moguće prebaciti tijelo na “masni pogon”. Kako radim u jednoj školi trčanja, jedna ‘školarka’ koja je isto na LCHF-u me uvela u svijet masti, s raznim savjetima, posudila sam Prvu hrvatsku LCHF kuharicu, prostudirala blog Istine i laži o hrani i krenula doslovno od danas do sutra, pritom nastavljajući normalno redovito trenirati.

Dakle, prva 3 dana su bila dani pakla. Otvoreno sam rekla, da nisam imala iskustvo prestanka pušenja, sigurno bih pokleknula. Iduća 2 tjedna su na svakodnevnoj bazi bili dobri, ali čim bi započeo trening, slabost, malaksalost, mučnina. Meni već kreće sezona, a ja brzinski treniram na razini lošijeg rekreativca, plutajući po bazenu i povlačeći se po atletskoj stazi. Uvjeravala sam se da je sve u glavi i da ne mogu umrijeti od toga, da neću pasti i srušiti se na pod mrtva. Točno se sjećam tog dana, jedno 2 tjedna poslije LCHF reza, bio je trening plivanja – kao da mi je netko uključio turbo pogon, imala sam snage više nego ikad, čak je i kolega triatlonac komentirao trenerici da što mi je danas, da tako brzo plivam.

Međutim, nisu svi problemi tu nestali, mislim da svaki sportaš si treba naći svoj optimum i dosta eksperimentirati s različitim verzijama LCHF-a. Ja sam vidjela, nakon jedno 2 mjeseca stroge ketogene dijete, da mi se metabolizam malo usporio, da nisam ni grama izgubila, da mi nedostaje eksplozivnosti te da mi nedostaje snage u mišićima kada treba ekstra “stisnuti” na utrci. S raznim vlastitim istraživanjima, došla sam do nekih iskustava vrhunskih sportaša da im najbolje odgovara model punjenja jednom tjedno s ugljikohidratima te da se prilagodi da taj dan bude dan prije utrke, a na utrci kombinacija masti i ugljikohidrata. Na taj način mišići ipak osjete glikogen, dobiješ taj esktra “boost”, odnosno kako jedan autor i sportaš zaključuje – dobiješ najbolje od oba svijeta; snagu i izdržljivost.

I zaista, tu negdje kreće moja sportska ovosezonska renesansa. Uz 2 posla (kao psiholog i trener u školi trčanja), samohrano majčinstvo, dodatne edukacije i usavršavanja, položeni stručni ispit u lipnju te puno treninga, uspjela sam osvojiti jedno treće i dva druga mjesta na državnim prvenstvima u razmaku od mjesec dana (6./7.mj 2014.). Kako sam morala raditi cijelo ljeto, a dijete mi je bilo na Rabu, onda sam vikendima putovala do nje, a da uštedim novce na putovanja, par puta sam išla i biciklom, jedući samo grana padano, bademe i krmenadle :). Kakva glad ili hipoglikemija, 10 sati bicikliranja, preko 200 kilometara na +30 stupnjeva, bez problema!

U rujnu sam nastupila s kolegicom u štafeti na Ironmanu u Mađarskoj gdje sam vozila 180 km bicikl, za 5 h i 40 minuta, jedući gran padano, 85% crnu čokoladu i jednu energetsku pločicu. Bila sam spremna za državno prvenstvno u Poreču početkom listopada, iako sam bila dosta isrcpljena što s poslovima, što s privatnim obavezama. Do početka listopada, vaga je pokazivala 55 kilograma (173cm visina), naspram veljače i 62 kilograma. Nikakva dijeta, samo sport i LCHF (pri čemu prije samo sport nije bio niti približno dovoljan).

Dan prije državnog sam jela opet puno voća i zobi (punim se prema Paleo principima), a na utrci kombinaciju crne čokolade, izotonika i energetske pločice. Izgleda da je upalilo, jer sam osvojila naslov državne prvakinje i s tim bodovima ušla u top 10 na svjetskoj bodovnoj ljestvici, što mi je osigurava status vrhunskog sportaša I. kategorije od 1.1.2015. Ne moram niti spominjati koliko mi to znači, neću morati više raditi dva posla.

Kad bih sažela LCHF, kao sportaš, u jednu rečenicu to bi bilo: To je ono kada jedeš koliko hoćeš, osjećaš se super, izgledaš super, ideš super i UVIJEK imaš jednako energije, nema padova ili oscilacija, kada kreneš ne staješ. Meni je ova prehrana definitivno okrenula život na bolje, nema više onog straha kad odem par sati na bicikl “Što ako padnem u hipoglikemiju”, nema više nekontroliranih slabosti, a o prednostima gubitka 7 kilograma u sportskom smislu, a pritom se ne izgladnjujući, ne moram niti pričati.

Ne kažem da je ovakav oblik svima najbolji (6 dana ketogena prehrana + 1 Paleo s min. unosom masti), niti da je LCHF za sve ljude najsavršenij oblik prehrane, ali da je svima život bolji i zdraviji bez rafiniranog šećera i prerađene hrane, to je definitivno. Osim toga, mene su uvjeravali da je sportove izdržljivosti nemoguće trenirati bez ugljikohidrata, no očito ništa nije nemoguće, a sve što nam godi i paše je odlično! :)



1 komentar:

  1. Svaka cast
    "Train low compete high" je dokazano najbolji nacin ishrane/treninga za profesionalne/elitne sportase
    Mislim da znam o kojem se low carb triatloncu radi, inace mom sugradjaninu i visestrukom pobjedniku Iron Man natjecanja

    Vrijedno za pogledati glede ishrane i ultra maratonaca

    http://urplay.se/Produkter/183316-UR-Samtiden-Naring-for-halsa-och-prestation-Konsten-att-paverka-halsan?play_category=f%C3%B6rel%C3%A4sningar+och+debatt

    OdgovoriIzbriši

Molim za malo osnovne kulture komunikacije: Ne ostavljajte komentare kao Anonimno; ako nemate profil kliknite na Ime/URL i potpišite se.

Copyright © 2010-2016 Anita Šupe. Podijelite sadržaj s ovih stranica ali obavezno navedite izvor i ime autora.

Informacije sadržane na ovom blogu imaju svrhu općeg informiranja i nisu namijenjene kao medicinski savjet niti kao zamjena za savjet vašeg liječnika.