LCHF ponovno otkriveno - davno znano rjesenje

Od svih muka koje mogu zadesiti covjecanstvo, ne poznam niti mogu zamisliti nesto gore od Debljine, te mi je, nakon sto sam iskusio vrlo dug period ove patnje, zelja da podijelim moja skromna saznanja sa drugim nastradalima, u iskrenoj zelji da ih to moze dovesti do istog dobrostanja i srece koju ja sada osjecam nakon ove izvanredne promjene, - koja bi se mogla nazvati cudesnom da nije postignuta na najjednostavniji nacin koji nam nalaze zdrav razum.William Banting, London 1869.

William Banting (1797-1878) bio je uspjesan poslovan covjek, vlasnik pogrebnicke tvrtke u Londonu u 19. stoljecu. Iako uspjesan, bio je vrlo nesretan. Bio je naime jako debeo, 165 cm visok a tezio 92 kilograma. Nikako mu nije polazilo za rukom da smrsavi a svaki pokusaj ga je cinio jos debljim. Jako je patio od te svoje debljine. Stalno napuhani oteceni stomak prouzrocio mu je kilu koju je stalno morao povijati. Spustanje stepenicama bila je prava muka. Spustao se polako i to natraske, a penjuci se ostajao je bez daha potpuno znojan. Nije se mogao sagnuti niti da zaveze vlastite cipele. Bio je najdeblja osoba u svom okruzenju i meta posprdnih komentara iza ledja. Nikako mu nije bilo jasno zasto je bio debeo. Zivio je aktivni zivot i jeo umjereno. Svi ostali u obitelji bili su mrsavi. Trazio je pomoc od lijecnika, vise njih. Koje god savjete da je dobio, on bi ih isprobao – sve redom bez uspjeha. Isprobao je sve: manje porcije hrane, vise treninga, boravak na morskom zraku, setnje, laksative, diuretike, jahanje konja. 20-tak raznih pokusaja u isto toliki broj godina donijelo mu je samo jos veci visak kilograma.

A onda je jednog dana doslo do preokreta. Zbog problema sa sluhom potrazio je usnog specijalistu. Doktor Harvey je studirao u Parizu i imao neke nove ideje. Dao je Bantingu jednu novu dijetu za mrsavljenje. Banting se kao i obicno poceo strogo pridrzavati te nove dijete koja ce uskoro promijeniti njegov zivot. Odjednom je poceo mrsaviti. Ne malo, ne trenutno, vec konstantno mrsaviti, iz tjedna u tjedan. Iako je jeo do sita, bio je svaki tjedan po kilu laksi. Uskoro je tako skinuo 21 kilogram i vise nije bio debeo! Kako su kilogrami nestajali, tako se njegovo zdravlje pomalo vracalo. Uskoro se osjecao bolje nego ikad prije.

Nakon dugogodisnjih muka napokon je nasao rjesenje svojih patnji a da to uopce nije bilo tesko, upravo obrnuto. Nije mogao dozvoliti da drugi i dalje pate kako se on patio, morao je svijetu sve ispricati. Napisao je jednu malu knjizicu oko 20-tak stranica Letter on Corpulence, tiskao je u 2000 primjeraka i dijelio gratis. Knjizice su ubrzo nestale pa je tiskao jos. I te su ubrzo nestale. Njegova knjiga postala je senzacija. Prevela se na sve moguce jezike, a na svedskom je zahvaljujuci Williamu Bantingu nastala i nova rijec banta sto znaci ”drzati dijetu”. Tisuce rukom pisanih pisama koja su stizala Bantingu iz svih krajeva svijeta puna zahvale, svjedocila su o uspjehu ove metode. Banting je nastavio propagirati ovu prehranu do kraja svog zivota, zadrzavajuci svoju normalnu tjelesnu tezinu.

U cemu se sastojala ta cudesna dijeta koja je promijenila zivot ovom simpaticnom i dobronamjernom covjeku? Pravila su bila vrlo jednostavna: trebao je izbjegavati secer i skrob a ostalo je mogao jesti do sita. Dakle Banting je izbacio secer, kruh, pivo i krumpir. Jeo je do sita slanine i jaja za dorucak, te mesnih ili ribljih jela sa povrcem za rucak i veceru. Ova ukusna jela zalijevao je sa po dvije case vina, a navecer mu je u slucaju potrebe ”za dobar san” bilo dozvoljeno i jedno zestoko pice. Iz svog iskustva, te iz iskustva mnogih drugih koji su mu pisali, zakljucio je da je fokusiranje na kolicinu hrane bilo krivo. Najvaznije nije bila kolicina hrane, nego vrsta hrane.

Ova prica o simpaticnom covjeculjku koji je, presretan sto se uspio rijesiti svojih muka, dobronamjerno dijelio svoja saznanja i drugima, nije unikatna. Ovaj nacin prehrane bio je poznat davno prije nego sto smo ga mi nazvali LCHF. To da secer i skrob uzrokuju prekomjernu tjelesnu tezinu, znalo se puno prije nego sto su masnoce proglasene krivcem za debljanje. Još je davne 1825. godine gastronom Jean Anthelme Brillat-Savarin u svojoj knjizi The Physiology of Taste (Fizologija okusa) pisao da je debljina uvijek uzrokovana prehranom koja obiluje brasnom i skrobom, da zivotinje brzo postaju debele ako ih tovimo krumpirom, brasnom ili zitom, te da zivotinje mesojedi nikad nisu debele. Buduci da skrob i brasno uzrokuju debljinu, suzdrzavanje od njih dovodi do mrsavljenja, smatrao je Savarin. 

U 19. stoljecu, profesor medicine Wilhelm Ebstein iz Göttingena u Njemackoj, svojim je pretilim pacijentima prepisivao prehranu s niskim udjelom ugljikohidrata uz potpuno izbacivanje secera i krumpira. Sve vrste mesa i sve vrste masti bile su dozvoljene, kao i kostana srz i masne juhe, te masni umaci i povrce pripremljeno s puno maslaca. Dijabeticarima je Ebstein prepisivao potpuno izbacivanje ugljikohidrata, tj. prehranu temeljenu na mesu i masti s povrcem. 

Martin Ingvar, autor knjige Hjärnkoll på vikten (Tjelesna tezina pod kontrolom mozga) znanstvenik sa podrucja kemija mozga kaze: ”To sto jedes odredjuje koliko jedes!” Secer i skrob, koji nikada od postanka covjeka nisu bili njegova prirodna hrana, izazivaju takve biokemijske reakcije u tijelu koje dovode do poremecenog osjecaja sitosti i zadovoljstva hranom. Secer i skrob izazivaju stalnu neutazivu potrebu za jos, te programiraju tijelo da sprema visak unesene energije u vidu masnih naslaga, tj dovode do debljine.

Dakle tvrdnja da se debljamo zato sto previse jedemo je pogresna. Ne debljamo se zato sto previse jedemo, vec previse jedemo zato sto se debljamo! Dokle god unosimo secer i skrob, oni se pod utjecajem inzulina pretvaraju u zalihe masnoce, pa zato stalno dolazi do manjka energije i tijelo trazi jos energije tj. hrane. Ovo osjecamo kao snaznu glad i moramo stalno jesti. Kad prestanemo unositi secer i skrob, postizemo stabilan nivo secera u krvi, i tada se, u odsustvu inzulina, oslobadjaju masne stanice iz kojih onda koristimo natalozenu energiju tj. masti. A kako je pristup ovoj energiji konstantan, nema ni osjecaja gladi te vise ne moramo tako puno i cesto jesti.