Kaže se da moramo unositi 55-60% kalorija iz ugljikohidrata,
ali zašto? Ugljikohidrati nisu građevinski materijal za tijelo, kao što su to
proteini i masnoće, ugljikohidati nisu esencijalne tvari, kao što su to neke
masne kiseline i neke aminokiseline. Zapravo ih možemo upotrebiti samo kao
energiju, onu koju trošimo sada, ili onu koju spremamo za kasnije (u obliku
masnih naslaga). Ali mozak, kaže se da nam trebaju ugljikohidati za mozak? Pa i
ne baš.
Gorivo koje naše tijelo troši za energiju zapravo nisu ni glukoza (koju dobivamo iz ugljikohidrata) niti masnoća, već kemijski spoj koji se zove adenozin trifosfat (ATP). Milijarde molekula ATP-a troše se i ponovo stvaraju svakih par minuta, u svakoj stanici našeg tijela. Postoji nekoliko različitih načina proizvodnje ove važne molekule, odnosno tri su izvora iz kojih ljudske stanice mogu dobiti energiju:
Ne upotrebljavaju sve stanice u tijelu isto gorivo. Neke stanice mogu koristiti sva tri izvora: glukozu, masne kiseline i ketone, neke trebaju glukozu ili ketone, a neke samo glukozu. Mozak, srce i mišići primjerice, troše glukozu, ali u nedostatku glukoze vrlo se rado prebacuju na ketone, na koje još bolje i učinkovitije rade. No, postoje stanice, kao npr crvena krvna zrnca ili neke stanice mozga, koje ne mogu trošiti ketone već trebaju glukozu.
No, treba znati da i tu potrebnu glukozu ne moramo obavezno unositi hranom. U toku ljudske povijesti nije uvijek bilo hrane kao danas i glad je bila česta pojava. Pogotovo nije uvijek bilo hrane bogate ugljikohidratima, jer je u razdobljima kad je zemlja bila prekrivena snijegom i ledom bilo nemoguće naći neku biljnu hranu. Da nemamo mehanizme pomoću kojih tijelo dolazi do potrebne glukoze, ljudska bi vrsta odavno izumrla, ali kako vidimo, još smo tu. Dakle, glukozu koja nam je potrebna proizvodi naša jetra, prvenstveno iz masnoće ali po potrebi i iz proteina, u procesu koji se naziva glukoneogeneza. To je jedan od osnovnih mehanizama kojim čovjek i gotovo sve životinje održavaju vrijednosti glukoze u krvi konstantnom u slučaju manjka ugljikohidrata. Ovim procesima upravlja glukagon, hormon zadužen za proizvodnju šećera koji ujedno izaziva razgradnju masti. Glukagon može djelovati samo u odsustvu inzulina, jer ova dva hormona imaju suprotno djelovanje: inzulin spušta šećer kad je visok i zaključava masnoće, a glukagon diže šećer kad je nizak i otključava masnoće. Naša jetra može proizvesti i do 130 g glukoze dnevno i spremiti je u rezervama glikogena. To je više nego dovoljno za opskrbu stanica koje trebaju glukozu, čak i ako ne bismo unosili ni grama glukoze kroz prehranu.
Gorivo koje naše tijelo troši za energiju zapravo nisu ni glukoza (koju dobivamo iz ugljikohidrata) niti masnoća, već kemijski spoj koji se zove adenozin trifosfat (ATP). Milijarde molekula ATP-a troše se i ponovo stvaraju svakih par minuta, u svakoj stanici našeg tijela. Postoji nekoliko različitih načina proizvodnje ove važne molekule, odnosno tri su izvora iz kojih ljudske stanice mogu dobiti energiju:
- Glukoza, koja dolazi iz ugljikohidrata (ali se u nedostatku ugljikohidrata može dobiti iz proteina i masti).
- Masnoće ili masne kiseline, kako one iz hrane tako i one iz masnih naslaga na tijelu;
- Ketoni ili ketonska tijela, koji nastaju iz metabolizma masnoće.
Ne upotrebljavaju sve stanice u tijelu isto gorivo. Neke stanice mogu koristiti sva tri izvora: glukozu, masne kiseline i ketone, neke trebaju glukozu ili ketone, a neke samo glukozu. Mozak, srce i mišići primjerice, troše glukozu, ali u nedostatku glukoze vrlo se rado prebacuju na ketone, na koje još bolje i učinkovitije rade. No, postoje stanice, kao npr crvena krvna zrnca ili neke stanice mozga, koje ne mogu trošiti ketone već trebaju glukozu.
No, treba znati da i tu potrebnu glukozu ne moramo obavezno unositi hranom. U toku ljudske povijesti nije uvijek bilo hrane kao danas i glad je bila česta pojava. Pogotovo nije uvijek bilo hrane bogate ugljikohidratima, jer je u razdobljima kad je zemlja bila prekrivena snijegom i ledom bilo nemoguće naći neku biljnu hranu. Da nemamo mehanizme pomoću kojih tijelo dolazi do potrebne glukoze, ljudska bi vrsta odavno izumrla, ali kako vidimo, još smo tu. Dakle, glukozu koja nam je potrebna proizvodi naša jetra, prvenstveno iz masnoće ali po potrebi i iz proteina, u procesu koji se naziva glukoneogeneza. To je jedan od osnovnih mehanizama kojim čovjek i gotovo sve životinje održavaju vrijednosti glukoze u krvi konstantnom u slučaju manjka ugljikohidrata. Ovim procesima upravlja glukagon, hormon zadužen za proizvodnju šećera koji ujedno izaziva razgradnju masti. Glukagon može djelovati samo u odsustvu inzulina, jer ova dva hormona imaju suprotno djelovanje: inzulin spušta šećer kad je visok i zaključava masnoće, a glukagon diže šećer kad je nizak i otključava masnoće. Naša jetra može proizvesti i do 130 g glukoze dnevno i spremiti je u rezervama glikogena. To je više nego dovoljno za opskrbu stanica koje trebaju glukozu, čak i ako ne bismo unosili ni grama glukoze kroz prehranu.
No glukoza kao glavni izvor energije zapravo ima velika ograničenja. U tijelu možemo spremiti samo nekih 250 – 400 grama glukoze u obliku glikogena u jetri i mišićima, što iznosi nekih 1 000 – 1 600 kalorija. Aktivni sportaši mogu spremiti možda 100 – 200 grama više zahvaljujući većoj mišićnoj masi. Međutim, masnoće možemo spremiti u neusporedivo većim količinama. Čak i osobe normalne tjelesne težine imaju na svom tijelu najmanje 10-15 kg masnoće, što iznosi najmanje 100 000 kalorija rezerve. Izračunajte sami, ako su vaše dnevne potrebe između 2 000 – 3 000 kalorija, koliko biste dugo preživjeli sa 2 000 kcal iz glikogena, a koliko sa 100 000 kcal iz masnoće? Zapravo su glikogenske zalihe toliko malene, da nikad ne bismo preživjeli kao vrsta, da smo bili ovisni o glukozi kao gorivu.
Osim toga, iz masnoće dobivamo puno više energije (ili molekula ATP-a) nego iz iste količine ugljikohidrata, jer su mitohondriji, malene tvornice energije unutar naših stanica, upravo građeni za iskorištavanje energije iz masnoća. Očito da je priroda zamislila masnoću kao naš glavni izvor energije, a ne ugljikohidrate. Onda, zašto trebamo ugljikohidrate? Trebamo ih za debljanje.
Pročitajte: